"Jednostavno idite Božjim putovima i 

nikada ne tražite ništa izvanredno."

Majka M. Terezija 

STVARNA ČASNA

 Znate li što najviše volim čitati u MAK-u? Upitne rečenice. Iznenađeni ste odgovorom?! Mislite, pa tko još voli pitanja – ona podsjećaju na školske ispite. Ma, nemaju upitnici uvijek tako zastrašujuću funkciju. Nekad su, baš naprotiv, vrlo zanimljivi i zabavni, npr. u psiho-testovima, pitalicama, mozgalicama, razbiglavkama, nagradnim pitanjima…

Pa, evo za početak jedno pitanje (iako nije nagradno, vrijedi se zaustaviti kraj njega): „Na što pomisliš kad vidiš časnu sestru???“ Pitanje nije teško za one koji često susreću časne sestre, ali za one koji se ne sjećaju kad su ju zadnji put vidjeli, jedno tako obično pitanje postaje prava razbiglavka. Ne znam u kakvoj ste vi situaciji, ali vam mogu reći da sam ja bila među onim sretnicima koji su odrastali uz časne sestre. U crkvi, u školi, na ulici… ta su tajanstvena bića u dugim crnim haljinama s ljubaznim osmjehom na licu plijenila moju pažnju. Pri susretu s njima, srce mi je bilo ispunjeno nekim neobjašnjivim osjećajem blaženstva, a u glavi mi jedna misao nije silazila s uma: „I ja bih htjela tako…“ I zaista, Bog je dao da i bude tako. Postala sam časna sestra – tajanstveno biće u dugoj crnoj haljini s ljubaznim osmjehom na licu. Pomisli li koja djevojčica pri susretu sa mnom: „I ja bih htjela tako…“, nije mi poznato. No, sudeći po novim duhovnim zvanjima, čini se da je takvih, nažalost, sve manje i manje.

Možda uskoro i u Hrvatskoj doživim ono što mi se dogodilo u nedavnom posjetu u SAD-u. Nakon nedjeljne svete mise, pri izlasku iz crkve, do mene je dotrčala jedna djevojčica i upitno me gledajući prstićima je opipala moju redovničku haljinu. Nakon toga je veselo poskočila i trčeći prema mami, uzbuđeno ponavljala: „Mom, she's real! She's real!“ U prvi mah nisam shvatila što se događa, no ubrzo mi je mama s nasmiješenom djevojčicom u naručju objasnila: „Znate, sestro, lijepo je vidjeti nekoga u redovničkoj haljini. To je kod nas prava rijetkost. Sarah je časne sestre vidjela samo na TV-u. Vi ste prva stvarna časna sestra koju vidimo.“

U nadi da kod nas časne sestre neće iščeznuti iz stvarnog svijeta, dopustite da završim s pitanjem (nije nagradno): „Pomisliš li, kad vidiš časnu sestru: 'I ja bih htjela tako…'???“

s. Krista Mijatović

*****

SRCE ISUSOVO

02 shmmObradovala me slika Srca Isusova koje su sestre iz Vukovara poslale. Vjerujem da je ta slika draga svim sestrama, koje su živjele u našoj kući 204. vukovarske brigade 15 u Vukovaru. Visjela je nasuprot ulaznih vrata na koja se s ulične strane ulazi u kuću. Slika je crno bijela, dakle vrlo stara. No ono što tu sliku čini dragom i vrijednom nije njezin umjetnički izričaj, nego činjenica da je slika cijelo vrijeme Domovinskog rata bila u toj kući i da su je sestre, koje su se prve nakon rata vratile u Vukovar, našle tamo. Ne zaboravimo da su granate dnevno pljuštale. Da, upravo pljuštale, a ne samo padale, po cijelom gradu. Ne zaboravimo da je kuća bila pogođena granatom s bočne strane, koja je probila zid i ukopala se neeksplodirana  u kuhinji. Ne zaboravimo da je u toj našoj kući bilo“krajinsko osiguranje“. No Srce Isusovo čuvalo je kuću i dočekalo sestre nakon ratnih stradanja u istom predvorju kuće gdje su ga i ostavile. Sve ostale stvari bile su pokradene: od kauča, stolova, stolica, radijatora, posuđa, velikog Wilerova goblena „Uskrsli Isus i Marija Magdalena“, čak i prozora, misnog ruha, kaleža, ciborija i da ne nabrajam. Što nisu odnijeli, to su razbili. Samo je slika Srca Isusova dočekala sestre. Isus na toj slici drži žezlo i kuglu zemaljsku. Kao da je sestrama htio poručiti: Ja sam s vama bio u ratu, sačuvao sam vaše živote i čekao vas u ovoj kući. Moja je sva zemlja, moja je i ova kuća, u mojoj su ruci i vaši životi.

Nije Srce Isusovo pokazalo svoju ljubav i naklonost prema nama, sestrama sv. Križa  samo u Vukovaru. Naša je duhovnost obilježena pobožnošću prema Srcu Isusovu. U njemu je vrhunac ljubavi darovane na križu. Raspeti, koji visi na križu, iz svojega probodenog srca izlijeva svoje milosti na sve nas. Probodeno Isusovo Srce simbol je preobilne ljubavi u kojoj se Isus dariva čovjeku sve do dara vlastita života na križu.

Na ulazu u samostan nalazi se kip Srca Isusova s raširenim rukama. Svaku je od nas, kad smo došle u samostan, dočekao Isus s tim raširenim rukama i još raširenijim srcem. Pratio nas je tijekom redovničkog života. Svi najvažniji događaji našega života zbivali su se u našoj samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova. Tu u samostanskoj crkvi, Srce nas je Isusovo pratilo tijekom kandidature, postulata, novicijata, prvih zavjeta, doživotne zavjete i svih jubileja. Njegovo probodeno Srce i njegove rane, svaki četvrtak i petak, častile su naše sestre i mi častimo molitvom: „Na čast svetih pet rana Kristovih.“ Stavljali smo i stavljamo u Marijino srce i u Isusove rane generacijama sestara u satnoj molitvi sve svoje probleme, boli, teškoće ali i onih koji su nam se preporučivali u molitve.

 Na koncu našega života veći dio sestara doći će na bolesnički kat gdje na hodniku dominira lijep, velik kip Srca Isusova također raširenih ruku. Isus nas i tu čeka, nakon što nam snage bivaju istrošene u službi Bogu i bližnjemu. Od prvih nesigurnih koraka našeg redovničkog života do staračkih, također nesigurnih, koraka života, prati nas to Srce koje u preobilju izlijeva svoju ljubav i blagoslov na sve nas. Neka tako i ostane sve dok svi ne prispijemo u sretnu vječnost gdje će nas to Srce dočekati raširenih ruku da ga cijelu vječnost slavimo zbog preobilne ljubavi prema svima nama.

                                                                   s.M.Margita Gašparovsky

*****

POTREBA VREMENA VOLJA JE BOŽJA

01 Potrebavremenasm- Vremena se mijenjaju, a potrebe ostaju iste. –

Lakšala si je dušu. Plakala je iz dubine srca. S druge strane, svaka njena suza meni je pričinjala bol u srcu. Njene su suze na moju dušu padale poput kamenja. Htjela sam joj pomoći, a bila sam bespomoćna. Sjedila je u invalidskim kolicima pogleda uprta u Mariju, a ja sam stajala kraj nje, promatrala je i molila.

Bilo je to pred kipom Međugorske Gospe. Uputila sam se u Međugorje na Međunarodni susret osoba s invaliditetom. Iz osječke Župe sv. Josipa Radnika išlo nas je četrnaestoro: djeca s autizmom i downovim sindromom, slijepi, slabovidni, nepokretni... Djeca su bila u pratnji roditelja, no bilo je teško pronaći odrasle prijatelje koji bi išli i bili od pomoći kad zatreba. Na moj upit, bi li mogli poći s nama, svi su se odreda ispričavali.

Ta je činjenica u meni srušila mišljenje kako su osobe s invaliditetom u današnjem društvu prihvaćene, da im država osigurava potrebne beneficije, i sl. Uspoređujući davna vremena i ovo današnje, neki pomaci, istina postoje, ali daleko je to od idealnog. I danas su osobe s invaliditetom kao i nekad prije, na rubu društva, ''na egzistencijalnoj periferiji'', - rekao bi papa Franjo. I danas osobe s invaliditetom vape da im netko daruje dio svog vremena, da ih sasluša, da ima strpljivosti s njima. No, još su zbog nečega ova vremena zla, čak i pogubna za osobe s invaliditetom. Ako se tijekom trudnoće utvrdi da će novorođenče imati kakav oblik invaliditeta, trudnicama se savjetuje pobačaj. U pozadini je poruka: društvu ne trebaju takvi, zašto bi bili na teret sebi i drugima. Tu je činjenicu posvijestila Marie-Hélène Mathieu tijekom svog predavanja u Međugorju. Ona je, inače, uz Jeana Vaniera utemeljila pokret ''Vjera i svjetlo'' u čije se zajednice uključila i nekolicina naših sestara.

Neizmjerno sam Bogu zahvalna za svaku (novu) sestru koja uz sve svoje druge obveze prepozna kao dio svog poslanja i rad s osobama s invaliditetom. Vjerujem, Bog će nam to uzvratiti stostruko. Uvjerena sam da bi i o. Teodozije u tom obliku rada vidio potrebu današnjeg vremena. Ta je potreba bila prisutna još i za njegova života. Zato se i može reći da se vremena mijenjaju, a potrebe ostaju iste. Uvijek je, u svim vremenima, bilo i biti će osoba s invaliditetom, siromašnih, obespravljenih, žena koje trpe od obiteljskog nasilja, ovisnika, bolesnika, osamljenih, starih, nemoćnih... Ako bi itko trebao biti uz takve, mi bi trebali. Milosrdne sestre sv. Križa. Naše je mjesto uz njih. Svaka od nas, ''na terenu'', ima susreta s takvim osobama i čini što je u njenoj moći, ali možda bi trebali, možda bi mogli - i više i bolje.

Prignula sam se do gospođe u invalidskim kolicima i tiho joj šapnula: ''Uz križ, Bog dȃ i snagu.'' Nasmiješila se. Isto sam joj ponovila i sutradan kad smo, iza Onoga koji daje i križ i snagu, nas dvije: jedna sestra sv. Križa i jedna nositeljica križa, od postaje do postaje križnim putem koračale/vozile se prema Uskrsu.

s. Krista Mijatović

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3