"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

DRUGI KORIJEN IZ ČETIRI

Drugi korijen iz četiri? Koliko je to? Joj, nisam ljubitelj matematike. Kad se samo sjetim sati i sati provedenih u labirintima računskih operacija, u nespretnostima s geometrijskim rekvizitima, u zavrzlamama s razlomcima i korijenima… Bili su to sati u kojima sam čeličila volju i obarala vlastite rekorde u upornosti.

Bilo je, naravno, i kriznih situacija kad mi pitanje: ''Što će mi to koristiti u životu?'', nije davalo mira. Čak sam sve drugo donekle i mogla prihvatiti, ali korijene nikako. Znala sam i glasno izreći svoje mrmljanje: ''Pa stvarno mi nije jasno zašto se ja moram mučiti s ovim korijenima? Gubim strpljivost.'' Sjećam se kao dan-danas kad bi mi baka šaljivo dobacila: ''Bolje da se mučiš s matematičkim korijenima negoli sa zubnim – kao ja. Dijete moje, koliko strpljivosti treba kod zubara. Uči te korijene; Bog zna zašto će ti to u životu trebati!'' U podržavanju mog neodustajanja od matematike, pripomogla bi i mama sa svojim argumentima: ''Misliš da je meni lako dokazivati tvojoj mlađoj sestri da je korijen mrkve izrazito zdrav kako bih ju uvjerila da ga barem okusi. Pa i sama vidiš koliko strpljivosti treba za to. Ništa se u životu ne uči bezveze; sjetit ćeš se ti korijena kad-tad u životu.'' I tako se nizao razred za razredom. Utješna spoznaja da se svatko u životu bavi nekakvim korijenima (netko mrkvastim, netko zubnim, netko matematičkim), korjenito me potakla da strpljivo vojujem matematičke dvoboje.

Ne zaboravi svoje korijene!

Došao je dan kad je moja obitelj selila iz Bosne u Hrvatsku. Na kućnom pragu, djed je ozbiljnim, svečanim tonom rekao tati: ''Ne zaboravi svoje korijene!'' Bila sam dijete, ali dovoljno odrasla da shvatim kako su ovi djedovi korijeni važniji od mrkvastih, zubnih i matematičkih. Daleko najvažniji. Iste je riječi meni tata ponovio na kućnom pragu, na dan odlaska u samostan: ''Ne zaboravi svoje korijene!'' Ne sjećam se više što sam odgovorila. Samo sam očeve riječi dobro zapamtila. Za cijeli život. Par godina nakon što sam otišla u samostan, roditelji su mi obznanili odluku da oni i moja dva brata odlaze živjeti u Sjedinjene Američke Države i upitali me želim li poći s njima (bila sam u drugoj godini novicijata, pred prve zavjete). Odgovorila sam da ću ja ipak ostati ovdje. Nisam bila jedina; i moja sestra je odlučila ostati u Hrvatskoj. Na rastanku s roditeljima i braćom, sjetila sam se korijena (imala je mama pravo da ću se kad-tad u životu sjetiti). No, ovaj put nije kao nekad davno, bila borba s matematičkim korijenima; sada je bilo puno ozbiljnije, teže, jer su u pitanju bili korijeni o kojima je govorio djed. Oh, kako je to bilo bolno! Uvjerena sam da ni baka nije takvu bol proživjela sa svojim zubnim korijenima. Osjećala sam kao da mi netko srce iskorjenjuje. Baš mi je trebala čelična volja i rekordna upornost.

Korjenčići srca

Od tog trena, svaki rastanak pa makar naizvan izgledao sasvim običan, beznačajan, proživljavam vrlo mukotrpno. Sa svakim se rastankom iskorijeni jedan korjenčić srca. I još nešto, kad pogledam godine unatrag, dobivam dojam da Bog baš posebnu pozornost pridaje tim mojim srčanim korjenčićima. Uvijek nađe prigodu da čupne kojeg. Jednog po jednog. Rastanci nakon posjeta roditeljima i braći, premještaji iz jedne redovničke zajednice u drugu, iz jedne škole u drugu, iz jedne župne zajednice u drugu, odluka sestre da s obitelji preseli u Njemačku, smrt dragih osoba… Već je puno korjenčića čupnuto. Kako se ono u matematici kaže: ''Drugi korijen iz četiri?'', a ovo je već ''dvadeseti korijen iz s. Kriste''.

Ne znam koliko je korijena još preostalo. No, s matematičkom vam sigurnošću mogu reći da kada na red za čupkanje dođe i posljednji korjenčić, s njim ću poći i ja, i u vječnosti pronaći sve svoje srčane korjenčiće – presađene. Tek tada ću shvatiti da je sve to trebalo kako bi se srce u Bogu ukorijenilo. Imala je pravo baka: ''Bog, baš za sve što nas u životu snađe, zna zašto će nam to trebati.'' A sad, kad ste to saznali, brzo se vratite strpljivom vježbanju matematike. Dakle, koliko je drugi korijen iz četiri?

s. Krista Mijatović


EPIDEMIJA LJUBAVI

32 Epidemija        Pred neko vrijeme veliki broj naših sestara zahvatila je gripa praćena visokom temperaturom i krajnjom iscrpljenošću. Virus se dosta brzo širio te je gripa poprimila gotovo epidemijske razmjere. Dosta je bila mala nepažnja u kontaktu s gripoznom osobom i već je virus zahvatio i vas.

        No, gripa nije najveće zlo kojim se možemo zaraziti. Kudikamo štetnija zaraza jest grijeh. Grijeh ogovora, grijeh vječnog neraspoloženja, razorne kritike, neprestanog gunđanja i još mnogi drugi. Ovim virusom smo svi inficirani po istočnom grijehu. Kad se organizam duha nađe u oslabljenoj formi, tada taj virus u nama može izazvati bolest. Zato treba jačati organizam zdravom hranom: sakramentima, riječju Božjom i vitaminima: dobrim, pobudnim razgovorima.

        U medicini inače stoji pravilo da je preventivna medicina jeftinija od one koja liječi (od kurativne). Narodnim jezikom rečeno: Bolje spriječiti nego liječiti.  Mislim da to kudikamo više vrijedi u duhovnom životu. Zašto onda ne bismo počeli širiti zarazu dobra, vedrine, radosti, međusobnog podnošenja u ljubavi umjesto da liječimo posljedice bolesti grijeha.  Ljubav i dobrota također su zarazne. Umjesto da popravljamo posljedice lošeg raspoloženja, netrpeljivosti i sličnih stanja, radije se oboružajmo ljubavlju, strpljivošću, vedrinom, dobrom riječju. Sjetimo se samo kako je osmijeh zarazan. Odmah nam se vraća. Pa čak ako nam se i ne vrati, jer smo možda susreli kiseli krastavac, onda znajmo da je upravo kiselom krastavcu najpotrebniji naš osmijeh. Kamo sreće da drugi u nama nikad ne susretnu kiseli krastavac (mogli bi im utrnuti zubi i mogao bi im se utrnuti osmijeh).

        Ima vremena i stanja koja osobito pogoduju zarazi. A ako je koje vrijeme pogodno za zarazu produbljivanja duhovnog života i porasta u ljubavi, to je upravo ovo vrijeme u kojem se sada živimo. Duh uvijek puše gdje hoće, nikad ga ne možemo i ne smijemo omeđivati, samo mi sebe ne činimo uvijek pogodnima da nas On inficira. Liturgija nas intenzivno na to upućuje, vjerujem da će i naše srce dotaći Duh Sveti i da ćemo postati osjetljivi za njegov dašak. Zbog toga mislim da je ovo vrijeme stvoreno za širenje zaraze ljubavi. Kad, naime, vjetar Duha zapuše, raznosit će virus ljubavi okolo i zarazit će se možda i oni koji su se inače čuvali od te zaraze, da ih ne bi previše stajala. Možda vaš virus zarazi i mene, čak ako i nisam baš imala u planu biti zaražena. Kamo sreće da se po našim zajednicama, obiteljima, župnim zajednicama i u cijeloj Crkvi, proširi epidemija ljubavi.

                                                                       s. M. Margita Gašparovsky

Epidemija


UGLJEN ILI DIJAMANT?

31 Ugljen ili dijamantČudom sam se čudila. Nisam vjerovala vlastitim očima, ali upravo je tako pisalo: 'Ugljen i dijamant sastoje se od istih kemijskih elemenata.' Pročitala sam još jednom: 'Ugljen i dijamant sastoje se od istih kemijskih elemenata.' Pa kako je to moguće?! Isti kemijski elementi, a tolika razlika među njima: jedan – crn, prljav; a drugi – blistav, proziran.

Priupitala sam kolegicu, nastavnicu kemije. ''Točno!'', - odgovorila je. ''To što ste pročitali, istina je. I ugljen i dijamant imaju iste kemijske elemente.'' ''Pa odakle tolika razlika među njima?'' – upitah. ''Dakle'', - započe mi tumačiti kolegica, ''kemijski elementi su isti i u jednom i u drugom. Razlika je samo u poretku tih elemenata.'' Tako dakle, tajna je u poretku. Ugljen ima u sebi takav poredak elemenata da apsorbira svjetlost. Ili, jednostavnije rečeno, ugljen upija svjetlost. Dijamant, pak suprotno, ima u sebi takav poredak da svjetlost ne upija nego reflektira. Dijamant je takav da u sebi ima mogućnost odraza, može odražavati; ugljen pak ne može, u njemu je samo crnilo.

Što možemo naučiti od ugljena i dijamanta za svoj život? Puno toga. Ponajprije, kakav je poredak u tebi – ugljenasti ili dijamantni? Misli se, kakav je poredak vrednota u tvom životu? Što ti je važno, a što ti je manje važno? Pazi, o tom poretku ovisi čemu si sličniji: ugljenu ili dijamantu! Ako utvrdiš da je s poretkom u tvom životu sve u redu, da je sve baš na onom mjestu na kojem treba biti, preostaje još pitanje: 'Što odražavaš?' Ili još bolje: 'Koga odražavaš?' Blago tebi ako se odgovor krije u ovoj rečenici: ''Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.'' (Gal 2,20)

Dopusti samo još jednu napomenu! Nemoj misliti da si premlad(a) da razmišljaš o svojim ugljenastim i dijamantnim stranama! Što prije uspostaviš reda u svom životu, prije će ugljen podijamantniti. Sjeti se, tajna je samo u poretku…

s. Krista Mijatović


SAT

30 Sat        Mijenjao se sat od subote na nedjelju. Prala sam posuđe poslije večere i nisam pogledala središnji TV Dnevnik. A nismo ni inače o tome pričali pa mi je promakla informacija o promjeni sata.

        U nedjelju ujutro čujem kako se sestre dižu, hodaju po hodniku. Pogledam na sat. Po mojem satu i mojem računu sat prije nego što se inače dižemo. Prva je moja reakcija bila: Nedjelja je. Što još ne spavaju? Kamo im se žuri?

Kako se škripa parketa nastavila, upalila svjetlo i ponovo sam pogledala na sat. Onaj ručni i „vekericu“. Mislila sam: Možda se baterija istrošila pa mi je sat stao. No oba su sata pokazivala isto vrijeme. Nevoljko sam se digla i otišla van na hodnik da izvidim situaciju. "Jel´ meni sat stao? Koliko je sati?" upitala sam sestru koja je potpuno obučena bila na hodniku.

 "Oblači se što čekaš, zakasnit ćeš na molitvu!" odgovorila je. Tad mi je sinulo da se vjerojatno sat mijenjao. Uključila sam petu brzinu i, naravno, stigla na molitvu.

        Eto, nisam si podesila sat. Propustila sam informirati se. U ovom slučaju to je bilo bez krivnje i bez težih posljedica (osim pete brzine).

 Ponekad u životu takvi propusti i neinformiranost plaćaju se jako skupo. Ako svoj životni sat ne uskladim s onim Isusovim, evanđeoskim, onda u životu kasnim. Ako mi Biblija, Evanđelje ne spadaju u dnevni tisak  pomoću kojega se informiram o svim novostima duhovnog života, ako ne pratim izvješća reportera sa terena (evanđelista) o Isusovom životu, djelovanju i naučavanju, onda mi se može dogoditi da ostanem izvan događaja. Da ne znam što se zbiva. Da kasnim za Isusom i Evanđeljem. Najveća šteta bi bila da potpuno zakasnim na vlak za nebo, ako svoj sat ne uskladim sa Isusovim redom vožnje vlakova ljubavi, praštanja, dobrote. Sreća je što još uvijek imam šansu ubaciti se u petu brzinu. Ta Gospodar je prihvatio i radnike jedanaeste ure za rad u svoj vinograd (Mt 20,1sl.). Vjerujem da su se ovi ubacili u petu brzinu kako bi barem malo nadoknadili manjak radnih sati u vinogradu.

        Ponekad je potrebno provjeriti i baterije na satu ili redovito ga navijati, ako nije na baterije. Ova sveta vazmena otajstva vremena su milosti. Vrijeme od korizme do Duhova, vrijeme kad punimo životne baterije. Crkva ih naziva: vrijeme milosti. Napose je to vrijeme kada vapimo za Duhom Svetim, Silom odozgor koja nas može pokretati, usklađivati s Isusom. Na jednoj duhovnoj obnovi voditelj je vrijeme do Duhova nazvao rasprodajom ljubavi Božje. Otac i Sin nude Bateriju, Silu odozgor, Oganj, Ljubav svima koji se žele otvoriti. Požurimo se napuniti snagom i ljubavlju i uskladiti svoje živote sa Evanđeljem. (Za nas koji smo poodmakli u godinama dobro bi bilo da se ubacimo u petu brzinu kako ne bi vječno zakasnili).


ZAKON SPOJENIH POSUDA

29 Zakon sp posudaCjelokupno suvremeno društvo, a tako i njegov obrazovni sustav, duboko su označeni pojmom ''korelacija''. Ima tomu već dulje vrijeme kako se nastavnici trude u sadržajima predmeta kojeg predaju uočiti poveznice sa sadržajima drugih predmeta. Kad se poveznice uoče, dogodi se da u jednom satu imate vjeronauk i hrvatski jezik, ili vjeronauk i likovnu kulturu. Moguće su i druge kombinacije, kao na primjer: geografija i matematika ili povijest i biologija. Što se tiče vjeronauka, čini se da su mogućnosti povezivanja neiscrpne. Ne postoji nijedan školski predmet s kojim se vjeronauk ne bi mogao povezati (korelirati).

Od svih mogućih korelacija vjeronauka, meni su osobito drage kombinacije s fizikom. Zato što su vrlo izazovne. I vrlo zanimljive. Duboko se usijecaju u pamćenje. Jedna od takvih ''fizičko-vjeronaučnih'' korelacija jest i zakon spojenih posuda. Iako sâmo ime otkriva što bi to bilo, evo ipak par riječi pojašnjenja. Riječ je o nekoliko posuda (dvije ili više) međusobno spojenih nekom cijevi. Spojni otvori mogu biti na samoj posudi, ili cijev može biti dodatno umetnuta u posude. Tekućina iz jedne posude prelazi u druge posude sve dok se razina tekućine ne izjednači u svim posudama.

Možda se na prvi pogled čini da to nema nikakve veze s vjeronaukom, ali itekako ima veze. Baš na satima vjeronauka učila sam, a danas i druge poučavam tako, da svaki grijeh (ma koliko se činilo da nema nikakve veze s drugima) ima društvenu dimenziju. Ljudsko biće je društveno biće, biće zajednice. Zajednice mogu biti veće i manje. Obiteljska zajednica, razredna zajednica, redovnička zajednica, župna zajednica, čovječanstvo… Obično bude tako da smo istodobno članovi više zajednicâ.

'Zajedničke' posude

Primijenimo li na zajednicu zakon spojenih posuda dobivamo sljedeće. Zajednica je baš poput međusobno povezanih posuda. Svaki član zajednice je jedna posuda. Tko u svoju posudu ulijeva dobrotu, mir, ljubav… sadržaj iz njegove posude kroz spojni otvor prelazi i u druge posude. Isto je tako i s onim tko u svoju posudu ulijeva grijeh, zlo, pakosti… I takvi sadržaji kroz spojni otvor prelaze u druge posude. Ma kako se sadržaj koji ulijevaš činio tajni i samo tebi znan, on ipak ostavlja utjecaj na druge. Po samoj naravi stvari, jer živiš u zajednici, spojne otvore posuda nije moguće zatvoriti kako bi spriječili protok sadržaja k ostalim posudama. Druge posude se mogu zaštititi jedino možda utoliko da postave zaštitni filter ''ne povoditi se za lošim primjerima''. Taj bi ih filter trebao očuvati da i sami, videći druge, ne počnu u svoje posude ulijevati loše sadržaje. Potrebno je napomenuti da filter s vremenom popusti pa ga stalno treba učvršćivati: molitvom, trudom oko kreposti, uglédanjem u Isusov primjer… No, bez obzira na filter, kako smo već rekli, sadržaje koje ulijevaju drugi, ne možeš kontrolirati. Možeš eventualno primijeniti bratsku opomenu. Hvala Bogu, bude li koristilo!

U svakom slučaju, pazi brižno što ti ulijevaš u svoju posudu! Neka to bude najkvalitetnije što možeš dati od sebe. Neka kroz tvoj otvor ulazi samo ono što je zajednici na čast, a Bogu na slavu. Možda se drugi povedu za tvojim dobrim primjerom. A možda, tko zna, kad Gospodin pogleda posude tvoje zajednice i propita njihov sadržaj, nađe dostojnim da cijela zajednica bude proglašena svetom, a ne smo pojedinci u njoj. Vidiš, do čega može dovesti fizika… J

s. Krista Mijatović


PODREZANA KRILA   

28 Krila Mali je kukac uletio u sobu. bila je, naime, večer i gorjelo je svjetlo, a kukci vrlo rado lete oko svjetla.

     Ne znam kako se zove jedan od tih kukaca, samo znam da je prilično neugodan kad se brzini leta zabije u lice ili koji drugi otkriveni dio tijela. Pogotovo je to neugodno kad svojim naglim slijetanjem probudi iz sna, ili oštrim lupanjem o žarulju ne da zaspati.

     leptirJedan dakle takav kukac sjeo je na zid pokraj moga kreveta. Svi moji refleksi stupili su u akciju. Odmah mi je sijevnulo da mi taj mali napasnik neće priuštiti miran san te sam, glede vlastita osiguranja, uhvatila ono što mi je bilo pri ruci, a to su bile škare. Njime sam malom napasniku odrezala krila. Možda ćete pitati: Zašto krila? Bilo mi je, naime, žao da pritiskanjem o zid načinim mrlju. Sve se dogodilo nevjerojatnom brzinom.

     Kada sam nakon uspješne akcije odahnula i ugasila svjetlo, tada se upalilo jedno drugo svjetlo. U tom sam svjetlu vidjela kako u svagdanjem životu koristim iste reflekse. Ja ipak želim imati miran san i miran život, a onome tko mi to ugrožava štucnem krila. Predmijevam da je kukac, koji je pao iza moga kreveta, nakon što sam mu odrezala krila, bio onemogućen u letu, možda je i uginuo. Ako sada povučem zaključak: oni kojima ja odrezujem ili podrezujem krila - onemogućeni su u letu, nešto u njima umire.

     Poput kukca koji se zabija u žarulju, uznemirivala me ta spoznaja. Kolikima sam ja podrezala krila, a sve u cilju osiguranja vlastita života i mirna sna. A zapravo me najviše to uznemirivalo i oduzimalo mi miran san, kad sam drugima nanijela nepravdu, onemogućila ih u letu.

     Mogu li odrezana krila narasti? Kod kukca baš nisam sigurna. Tješi me to što je kod Isusa i nemoguće - moguće. Njemu povjeravam sva podrezana krila, sve onemogućene letove, sve što sam svojim oštrim škarama uništila. Njemu koji je na svom tijelu osjetio što to znači kad ti u najljepšim godinama života odrežu krila. Njemu koji je to čak dragovoljno prihvatio - da snagom svoga križa i svoje smrti sva podrezana i odrezana krila preobrazi u polet i zalet prema vječnosti, prema Očevu krilu i srcu gdje nas On Isus, već čeka. Njegovo uskrsnuće nam je jamstvo da je to moguće. A uzašavši na nebo sjede zdesna Ocu i zauzima se za nas i šalje nam svoga Duha.

Molimo  Duha Svetoga da nas nosi na krilima svoje ljubavi, nas koji smo podrezanih krila. On koji može oživjeti suhe kosti (Ez 37,1 sl.) neka obnovi naš polet, naša krila koja smo drugima i sebi podrezali.

                       s. M. Margita Gašparovsky

 *****

DIZALO DO BOGA

27 DizaloJoš se živo sjećam jedne sestre, Sestre svetog Križa, koja je na pitanje: ''Što radite?'', običavala s blagim smiješkom odgovoriti: ''Bogu dušu dižem.'' Bilo da je kopala u vrtu, ili peglala rublje, ili molila časoslov, ili razmjenjivala duhovna iskustva s kojom susestrom, odgovor je uvijek bio isti: ''Bogu dušu dižem.'' Meni se tada, kao pripravnici za redovnički život, taj odgovor činio tako svetački. Duboko mi se usjekao u pamćenje, a i sâm lik te sestre još mi nije izblijedio iz sjećanja iako je od njene smrti prošlo desetak i više godina jer je zaista bila uzorna života. Često bih nakon razgovora s njom još dugo promišljala o tomu kako se to duša diže Bogu. Pa zaista, kako?! I tražila sam odgovore slikovito si predočujući kao nekakvo ''dizalo'' do Boga.

Evo, toj sestri je sve moglo poslužiti kao ''dizalo'', od običnih svagdanjih dužnosti, preko ljudskih razgovora, do molitve… No, otkrit ću vam jednu tajnu, uz sva navedena ''dizala'', imala je ta sestra još jedno posebno. O njemu, koliko se sjećam, nije mnogo govorila, čak ga je nastojala, koliko je to bilo moguće, prekriti skrovitošću. Ja sam ga ipak uočavala, jer sam ga i sama pokušavala koristiti što češće. A evo upute za uporabu dizala: ''Što voliš – jedi manje; što ne voliš – jedi više!'' U praksi bi to otprilike izgledalo ovako: ako imaš mogućnost izbora između krvavice i kobasice, izaberi krvavicu; između manjeg i većeg kolača, izaberi manji; pileći batak uvijek prepusti drugima… itd. To vam dizalo ima i ime. Zove se askeza. Više je katova do kojih dizalo vodi. Jelo je tek prvi kat. Drugi kat bi bio kad npr. vidiš kakav papirić na hodniku da ga podigneš bez mrmljanja, da ustaneš čim te mama počne buditi, da roditeljima rado učiniš što te zamole makar to inače ne voliš raditi… Na treći kat dolaziš ako na uvredu ne uzvraćaš uvredom, ako se ne opravdavaš kad te drugi optužuju, ako tuđu krivicu preuzmeš na sebe… Vidite kako dizalo visoko doseže, a sve počinje od jela. I ako se taj kat preskoči, druga dva će se srušiti.

Vrijeme je adventa, vrijeme je za odricanje, za žrtvovanje, za post… Vrijeme je za dizalo askeze. Na kojem si katu?!

s. Krista Mijatović

*****

GUME

 26 GumeDali vam se kad dogodio nesporazum? Mali ili veliki? Niz nesporazuma može izazvati unutarnju napetost. Ishodište tog niza obično je "eksplozija" u kojoj povrijedimo nekoga. Meni je u jednom nesporazumu  pomogla jedna priča  - možda će i vama. Evo te priče:

Mladi vozač kamiona krenuo je s teretom na dugi put. Na putu do odredišta naišao je na nepredvidivu prepreku. Prometni znak iznad nadvožnjaka, ispod kojega je morao proći, upozoravao je na ograničenje visine. Vozač je, unatoč upozorenju, pokušao proći. Nešto je zaškripalo. Vratio se natrag, izišao iz kamiona i stao okom premjeravati visinu tereta i visinu nadvožnjaka. Zavrtio je glavom, izvukao centimetar i mjerio. Mjeri ovamo, mjeri onamo, ali svaki je put njegov teret bio viši za oko 1 cm. Nije to bilo puno više, ali ipak nije mogao proći. Vratiti se? Već se i na samu pomisao stresao. Ta trebalo se ne malo kilometara vratiti natrag, a i s vremenom je bio "na knap". Kolona se automobila počela stvarati iza kamiona. Vozači su počeli trubiti, jednako nervozni kao i on sam. Jedan je mještanin primijetio u kakvoj je nevolji pa ga posavjetova: "Ispusti malo gume pa će ti kamion sjesti i provući ćeš se." Isprva ljutit, jedva je htio savjet i saslušati. No, kad već nije imao kuda, ipak posluša. Ispusti malo sve četiri gume i - sretno prođe ispod nadvožnjaka.

     Ako je ikad trenutak u kojemu bi nam netko mogao prišapnuti Ispusti malo gume! - onda je to trenutak kad eksplodiramo. Najbolje bi bilo kada bih si to sami sebi mogli savjetovati. Gume nam ponekad znaju biti toliko napuhane da jednostavno ne možemo s teretom svoje oholosti, srditosti, povrijeđenosti..., proći ispod nadvožnjaka u svakodnevnom prometu. Treba samo popustiti ventile i, kad napuhanost splasne, dobro se prolazi ispod svake zapreke.

     Obično niti ne zamjećujemo kako te gume uspijevamo napuhati. A gledajući istini u oči, baš i nemamo razloga za takvu napuhanost. Kad dobro promislimo, redovito su razlog tome sitnice koje, ako se gledaju svaka za sebe, uopće nisu spomena vrijedne. Ali svaka od tih sitnica pridonosi da napetost u gumama raste. Samo što ne puknu. Tek kad zapnemo o nadvožnjak, kada začujemo škripu, tek onda shvatimo da nešto nije u redu. I ne uviđamo uvijek da bi trebali ispustiti gume. Ljutimo se što je nadvožnjak tako nizak te naša veličina ne može proći ispod njega. Ne odmjeravamo pravilno svoje granice. Mislimo da možemo više. A zapravo je problem u napuhanosti naših guma.

     Dogodi se da nemamo snage odvrnuti ventil jer smo ga prethodno bar tri puta s "francuzom" zavrnuli. Ne preostaje tada drugo nego moliti za pomoć "Automehaničara". On s lakoćom odvrće svaki ventil. Ima upravo čaroban ključ. Nepozvan nikada ne dolazi, a pozvan vrlo rado pomaže. Čak štoviše, i ne zamaže se kao što se mi zamastimo od glave do pete kada pokušavamo odvrnuti ventil.

     I zato, kada začujemo škripu nečijeg kamiona, ili vidimo da netko stoji ispred nadvožnjaka i nešto mjeri, pozovimo pravog "Automehaničara" koji će svojim čarobnim ključem odvrnuti i popustiti  napetost u gumama.

     Zapravo, naša je pogreška što ga zovemo u pomoć tek kada nešto zaškripi, umjesto da ga stalno vučemo za rukav (i za srce) s molbom da otkloni i one male kvarove na vozilu. Obično se zatvorimo u radionicu jer ne volimo da se On miješa u naše poslove.

     Ne bi bilo loše da "Automehaničara" češće uposlimo  u svojim obiteljima, u župskim zajednicama u redovničkim zajednicama. Možda bi bilo dobro ponekad, čak i ako ne čujemo škripu kamiona, poslati "Automehaničara" da obiđe raskršće života naših obitelji, Crkve, Domovine, tek toliko da se tamo nađe, jer ne znam ima li zajednice u kojoj nešto ne škripi. A ako On bude u blizini, Njegova pomoć neće izostati.

     I kada vidimo da netko stoji ispred nadvožnjaka, umjesto da trubimo svojim prigovorima i ogovorima, radije bi trebali s ljubavlju savjetovati ispuštanje guma ili, ako su gume već prenapete a ventili čvrsto pritegnuti, pozvati u pomoć "Automehaničara". Trubljenjem se ionako ne rješavaju problemi, nego se samo povećavaju napetosti i onoga koji je u nevolji, kao i ostalih sudionika u prometu. Uostalom, imamo iskustva kako je lijepo kada drugi imaju razumijevanja za naše napetosti, naše prenapuhane gume i kada se s ljubavlju zauzmu u rješavanju nezgoda.

s. M.Margita Gašparovsky

 

*****

GRAM ZLATA NA BOŽJOJ VAGI

25 Gram zlata na Božjoj vagi ''Otkrij skriveni gram zlata u svakom čovjeku!'' m. M. Terezija Scherer

Bio je tako (ne)običan. Naj(ne)običniji čovjek u kvartu. Gotovo bezimen, a svi su ga poznavali. Zvali su ga kratko – JAPA. Japu se moglo često na ulici vidjeti, u prolazu susresti… Moglo ga se i neopazice 'kulturno' izbjeći. Većina stanovnika kvarta odlučivala se baš za tu mogućnost. Bilo je to uistinu (ne)obično – kad bi se komu Japa našao u vidokrugu, taj bi iznenada dobivao nadahnuće prijeći na drugu stranu ceste. ''Zbog mirisa'', - kažu. Možda i zbog njegova mrka pogleda, i duge zamršene kose, i velike masne brade, i ispružene ruke, i riječi: ''Imaš kunu?'' Možda zbog svega nabrojenoga, prolaznici su ga uglavnom zaobilazili u širokom luku.

No, jedna ga vjeroučiteljica nije izbjegavala. Iako je od poznanika znala čuti kako je Japa ponekad agresivan, da psuje, vrijeđa… vjeroučiteljica se nije dala smesti. Pri susretu s tim zagonetnim čovjekom, uvijek je bila ljubazna. Umjesto kune, Japa je od nje dobivao osmjeh, pitanje: ''Gospodine, kako ste danas? Žurite nekamo?'' i, naravno, molitvu. Takav je bio i onaj posljednji susret oko podneva jednog prohladnog zimskog dana. Uvečer, toga istog dana, u medijima se čulo: ''U večernjim satima u naselju Industrijska četvrt u Osijeku smrtno je stradala jedna muška osoba pod naletom vlaka u trenutku kad je pokušavala prijeći prugu. Za identitetom se još uvijek traga. Pretpostavlja se da je riječ o beskućniku.''

U potrazi za zlatnim zrncem

Ujutro su djeca dočekala vjeroučiteljicu već na ulazu u školu s pitanjem je li čula da je Japu pregazio vlak. Na satu vjeronauka, mnoštvo je dječjih ruku bilo u zraku – svi su htjeli reći štogod o Japi. Vjeroučiteljica je već prije imala prilike slušati pritužbe djece na tog prosjaka: da je vikao na njih, da im je prijetio, da ih je htio tući… Tako je bilo i sada, sve same negativnosti. Vjeroučiteljica je pokušavala djeci objasniti da je Japa imao vrlo težak život, da je u požaru izgubio suprugu i dvoje djece, ostao je bez ikoga i ičega i odonda je počeo lutati ulicama. ''Trebamo moliti za njega.'', - zaključila je vjeroučiteljica. Bez obzira na sve to, dječje ruke su i dalje bile u zraku – s negativnostima. Onda je vjeroučiteljica na trenutak zastala, zaokružila pogledom po razredu i upitala: ''Djeco, ima li itko među nama tko može reći nešto lijepo o Japi???'' Odjednom, sve se ruke spustiše. Tajac. Nitko ni riječi. Kad se već činilo da nitko nema nijednu jedinu lijepu riječ, jedna se ruka bojažljivo počela dizati prema gore. Svi su se pogledi usmjerili prema ta dva uzdignuta prsta. ''Ja bih htjela reći nešto lijepo o Japi'', - začuje se tihi glasić. ''Izvoli, Lana, reci!'', - ohrabri ju vjeroučiteljica. ''Mama mi je pričala,'' – započe djevojčica, ''što je prije par dana vidjela. Upravo kad je ulazila u pekarnicu, ispred nje je u redu čekao Japa, a ispred Jape jedan dječak je kupovao slanac. Dječaku je nedostajala jedna kuna da plati slanac. Pretraživao je desni džep – ništa, lijevi džep -  ništa; nema jedne kune. Onda je Japa rekao da će platiti slanac za dječaka i platio mu. To je moju mamu tako dirnulo da je ona Japi platila kruh.'' ''Hvala ti, Lana! Iz ovog primjera, djeco, možemo naučiti da svaki, baš svaki čovjek, ima nešto dobro u sebi, barem jedno zrnce dobrote ili jedan gram zlata koji trebamo otkriti. Slušajući sve ovo, ja sam odlučila zamoliti župnika da prikaže svetu misu za spasenje Japine duše. Pozivam vas da dođemo na tu misu i da Japu odsad imamo u svojim molitvama.''

Sljedeće srijede na večernjoj misi bio je veći broj djece. Možda se pokoja baka začudila zašto toliko djece na misi radnim danom. No, djeca su znala zašto; znala je i vjeroučiteljica… i Japa je znao. Naravno, znao je i Bog u čijim očima jedno zrnce dobrote postaje nebrojeno mnoštvo zrnja, a jedan gram zlata barem kao kilogram, a možda čak i tona… Tko zna?! Ma, nitko sa sigurnošću ne zna kako radi Božja vaga.

s. Krista Mijatović

*****

KAKTUS

24 Kaktus     Zadnje vrijeme odlazim na svoj godišnji posjet zavičaju u lipnju. Upravo taj mjesec cvate divan kaktus što ga moja sestra uzgaja u loncu. Kad sam ga po prvi puta vidjela, bila sam zapanjena njegovom ljepotom. Ne sjećam se da sam takve divne cvjetove kaktusa igdje vidjela, čak ni na slici. Broj cvjetova dosezao bi i do četrdesetak. Začuđuje to što kaktus ne zahtijeva posebne pažnje, osim da ga se zalijeva i da ga se zimi skloni u ne previše toplu prostoriju. A što je još čudnije - cvjetovi traju samo dvadeset četiri sata.

     Kaktus stoji u dvorištu pred kućom. Kako je oko kuće žičana ograda, svi prolaznici zastanu kako bi se divili kaktusu. Prolazila onuda i susjeda, koja ga je po prvi puta vidjela. Zastao joj dah. Kako smo sestra i ja bile upravo na dvorištu, upita nas:

  - Mogu li ući i izbliza pogledati cvijet?

  - Slobodno, odgovorile smo skoro istodobno.

     Bila je oduševljena. Stala je i divila se.

  - Može li ga se presaditi? zapitala je s puno žara.

  - Kako ne, odgovori sestra. Evo, baš ima mladih, mogu ti odmah dati. Zasadi u lončić i zalijevaj.

  - A kako dugo treba čekati da procvate prvi cvijet, zanimala se susjeda.

  - Ja sam čekala petnaest godina, odgovori sestra.

  - Ah! - ote joj se krik razočaranja. Onda si ga ja neću presaditi. Petnaest godina gledati u loncu samo sivi kaktus?! Ja volim cvijeće koje brzo procvjeta. Ne, hvala! rekla je s gorkim okusom. Dajte ga nekome drugom.

     I otišla je.

     Meni je dugo ostao u sjećanju taj prizor. U prvi mah sam i sama bila iznenađena. Nisam mogla zamisliti da je tako dugo trebalo dok se kaktus razvio i procvao. Bila sam zatečena i time da dijelim susjedinu izjavu : ja volim cvijeće koje brzo procvjeta.

     Da, svi mi volimo cvijeće koje brzo procvjeta, i koje često cvate. U većini vrtova ono ima prednost. Ponosimo se njime. Sivi kaktus obično stoji negdje u kutu, sve dok ne procvjeta.

     Slična je situacija i u Božjem vrtu. Volimo cvijeće koje rese cvjetovi: naravni i nadnaravni darovi. Volimo da cvijeće brzo procvjeta, da se vide plodovi našega truda, da naše nastojanje bude okrunjeno brzo i uspješno. Ne volimo sivilo svagdašnjice kroz petnaest, dvadeset ili trideset godina... Ne volimo sitne bodlje - neugodnosti svagdanjeg života. A ipak ne možemo u Božjem vrtu svi biti kalamljene ruže, niti bijeli mirisavi ljiljani. Ne možemo čak ni izabrati koji ćemo cvijet biti. To nam je izabranje darovano od Boga. To je Božji dar i ujedno zadaća koja nam je povjerena. Jahvin siromah ne bira vrstu cvijeta, on prihvaća sve iz Božje ruke, pa bila to i zadaća da bude mali sivi kaktus u kutu dvorišta kroz nebrojeni niz godina. Hoće li na pragu vječnosti procvasti predivnim cvijetom, ovisi samo o jednom: da li je spreman izdržati sivilo tolikih godina stojeći u kutu u tihoj i radosnoj nadi da Gospodar vrta upravo takav kaktus želi. Nije važno što drugi na njemu vide samo sivilo i sitne bodlje, važna je činjenica da Gospodar s povjerenjem zalijeva kaktus kroz dugi niz godina, važno je da će kaktus, kad dođe njegov čas, procvasti i biti ljepši od tolikih cvjetova koji često cvatu. A Gospodaru je baš stalo do predivnog cvijeta bezuvjetnog povjerenja i predanja bez obzira na dodijeljeno mjesto u vrtu, na studen, ili žegu, na prihvaćanje ili neprihvaćanje okoline...

     To je teška zadaća i mi je uopće ne bismo mogli ispuniti da se jedan predivni Božanski CVIJET nije odrekao svoga sjaja i čara i pristao da kroz trideset godina prihvati sivilo naših ljudskih dana i bodlje našeg svagdanjeg života. Da, pristao je da postane “kaktus” radi nas. “Njega, koji ne okusi grijeha, Bog za nas grijehom učini” (2 Kor 5,21a). Pristao je da bude nepriznat od svojih sumještana, nepriznat od vodećih u Božjem narodu, od onih koji su poznavali Zakon, od onih koji su bili na vlasti. Vlastitom mukom i smrću slomio je svaku bodlju naših kaktusa. A kad je u Uskrsno jutro procvao neprispodobivo sjajnim CVIJETOM, nestalo je sivila. A nama zastaje dah kad ga u vjeri promatramo...

     Od toga Uskrsnog jutra svaki kaktus može živjeti u radosnoj nadi da će i on doživjeti svoje uskrsno jutro. I od tog je dana posvećeno sve sivilo i svaka bodlja života.

                                                       s.M.Margita Gašparovsky

*****

ČASNA SESTRA – POŠTARICA?!

23 Casna sestra postarica

Ne vjerujete? Još niste čuli da časne sestre i poštu raznose? Jasno vam je da su časne sestre vjeroučiteljice, sviračice, kuharice, odgajateljice, njegovateljice, vrtlarice..., ali i poštarice?! No dobro, zamislite da časna sestra šeće po vašem kvartu i ubacuje kuverte u poštanske sandučiće. Neviđeno, i da, imate pravo, pomalo smiješno! Naslov ovog teksta zacijelo je neka zabuna. E nije, nego - živa istina. Doduše, 'poštarenje' nije glavni posao sestre o kojoj je riječ (ona je, inače, vjeroučiteljica), raznošenje pošte više joj je kao hobby koji ona zaista vrlo rado čini. A evo kako je počelo...

Počelo je, ni više ni manje, nego čak iz Vatikana. Naime, kad je Papa prije nekoliko godina iz Vatikana proglasio Godinu posvećenog života, jednoj časnoj sestri, dakle osobi posvećena života, čim je čula vijest iz Vatikana, odmah je sinula ideja da na posebno oblikovanim kartončićima ispiše imena sestara iz svoje provincijalne zajednice. Zamišljeno – učinjeno. Na prvu nedjelju došašća, svako je dijete poslije nedjeljne mise dobilo kartončić s imenom svoje 'tajne prijateljice'. Tijekom adventa, djeca su trebala moliti za časnu sestru čije su ime izvukli. Djeca su to revno i vršila.

Tajne prijateljice

Kako se bližio Božić, djeca su došla na ideju da izrade i napišu božićnu čestitku za svoju 'tajnu prijateljicu'. Vjeroučiteljica je ideju podržala i prihvatila predati čestitke onima kojima su bile upućene. Kad su sestre dobile čestitke i saznale za dječje molitve, bile su vrlo ugodno iznenađene i osjećale su potrebu pismenim putem djeci zahvaliti i obećati svoju molitvu za njih pa je vjeroučiteljica nosila njihova pisma djeci. Naravno, pretpostavljate da su i djeca bila ugodno iznenađena. Njihovoj radosti (i znatiželji) nije bilo kraja. Zanimalo ih je odakle je sestra, kako je osjetila poziv, čime se bavi, kako izgleda...; pisali su sestrama i o tomu koga imaju u obitelji, što treniraju, koji im je predmet u školi najdraži, i sl. I opet je dakle, trebalo pisma nositi, pa odgovore, pa pisma, pa odgovore... i tako do dana današnjega. Možda bi se to moglo i HPT-om, ali nema potrebe kad može sestra jer ionako radi u školi, a u samostan o kojemu je riječ često putuje.

Noseći pisma, sestra se i sȃma sjeti događaja iz svog djetinjstva. Jednom je prelistavajući MAK, a bila je vjerna makovica, naišla na par redaka u kojima je jedna sestra iz družbe Kraljice svijeta izrazila spremnost odgovarati na znatiželjna pitanja onih djevojčica koje su se zanimale za redovnički život. MAK je objavio adresu na koju se moglo slati pisma toj sestri. Malo sam se dvoumila. Osjećala sam da me Bog poziva na posvećeni život i imala sam bezbrojna pitanja, ali što ako su moja pitanja glupa?! Ipak sam se ohrabrila i napisala prvo pismo. Nisam požalila zbog toga. Pisma koja sam dobivala bila su toliko duhovna, poticajna, ohrabrujuća. Još uvijek ih čuvam. Danas, kad se toga sjetim, razmišljam ovako -  Bog je u moje srce zasadio sjeme poziva, ali pisma su sjeme zalijevala. Možda i ova pisma koja sada raznosim, njeguju nečiju klicu duhovnog zvanja. Možda i netko od vas koji čitate ove retke osjeća poziv i ima koje pitanje o redovničkom životu; ne bojte se, slobodno pišite na adresu:

Sestre sv. Križa

Kralja Tomislava 22

31 400 Đakovo

Odgovor uskoro stiže! J

s. Krista Mijatović

*****

SPREMANJE

22 Spremanje„Ništa se ne vidi od našeg silnog grabljanja i skupljanja borovih iglica i suhe trave“ zaključile smo skoro istovremeno nakon završenog napornog čišćenja obale ispred naše kuće na Portu.  Nije baš bilo lako skupljati iglice između kamenja. Moraš paziti da ne izvrneš nogu, ili još gore, da ne padneš i ne slomiš nogu. Premda smo napunili desetak ovećih najlonskih vreća, nije nam se činilo da se nešto naročito primijetilo od naše akcije čišćenja.

Sjetila sam se tada jedne prče.

Pustinjak stanovaše na rubu šume, blizu jednog potoka. Provodio je dane u molitvi, sabranosti, pokori i radu. Jednoga dana došao k njemu mladi monah tražeći savjeta.

„Oče, toliko se trudim vježbati u krjeposti, no čini mi se da se ni malo nisam pomaknuo od početka“, rekao je monah.

Starac pustinjak mu pruži jednu košaru i reče: „Donesi u košari vode iz obližnjeg potoka i zalij ovo cvijeće!“

Monah ode, zagrabi vodu u košaru, no dok je došao do starca, voda je već sva iscurila iz košare. Starac mu zapovijedi da nekoliko puta ponovi isto. Monahu to dojadilo, pa reče starcu: „Vidiš da se to ne isplati, jer mi sva voda iscuri iz košare i ne uspijevam zaliti cvijeće.“

„Itekako se isplati“, odvrati starac. „Pogledaj košaru! Kad sam ti je dao, bila je sva blatna. Istina, ti nisi zalio cvijeće vodom iz potoka, ali si oprao košaru od blata. “

Puno puta se i nama u duhovnom životu čini da se u redovnom čišćenju duše u svetoj ispovjedi i ne vide neki rezultati, bez obzira kolike vreće grijeha izbacimo iz sebe. Kao da nismo ništa očistili. A ipak, da to ne činimo redovito, nakupilo bi se smeće grijeha da se ne bi dalo živjeti. Ponekad je potrebna i godišnja akcija temeljitog čišćenja, jedna ili više njih, u duhovnim vježbama ili u korizmenom vremenu, povlaštenom za takve akcije. Kada smo smirenije, sabranije, oči su nam čišće, možemo vidjeti i ono što inače u užurbanosti života ne primjećujemo. Treba nastaviti odlaziti do potoka i onda kad nam iz košare sva voda iscuri, kad nam se čini da se nismo ni pomakli u duhovnom životu.

Korizmeno vrijeme jest vrijeme milosti, kada „pokorom čistimo dušu“. Zagledani u Isusa izdana, popljuvana, izbičevana, trnjem okrunjena i na križ pribijena otvaraju nam se oči te vidimo i vlastiti dio krivnje u nanošenju boli i poniženja Isusu. Vidimo u sebi Judu, Pilata, vojnike, svjetinu.

Ne propustimo ovo povlašteno vrijeme za akciju čišćenja svoje duše i savjesti, kako bi očišćena pogleda mogli prepoznati Uskrsloga među nama.

                                                                  s.M.Margita Gašparovsky

*****

SVE NA JEDNU KARTU

21 Zna 1kartiSvaki nastavnik koji je imao priliku doći u neku školu i dobiti osmi razred, svjestan je koliko je to iskustvo mukotrpno. Potrebno je beskrajno puno strpljivosti, razgovora, dogovora i određeni protok vremena da bi 'sve došlo na svoje mjesto'. Kad se to zbude, korist bude obostrana, i za učenike i za nastavnika. Učenici kao da se otvore. Imaju potrebu postaviti mnoga pitanja, dijeliti vlastita opažanja, iznijeti osobna traganja u razrješavanju nekih nedoumica… Kroz sve to učenici imaju priliku biti obogaćeni znanjem i životnim iskustvom nastavnika. S druge strane, to su ujedno prilike u kojima i nastavnik može iznenađujuće puno naučiti od učenika.

Sjećam se tako nedavne iznenadne pouke jednog osmaša. Tema sata je bila ''Duhovni poziv''. Govorila sam o svom životu: kako sam osjetila poziv, odlazak u samostan, reakcija roditelja… Nakon što sam izrekla sve što sam planirala, dala sam učenicima priliku da postave pitanje, izreknu svoje razmišljanje, i slično. Bilo je puno pitanja, osvrta. Preostao je još jedan učenik koji se javio za riječ. Izrekao je ovu rečenicu: ''Pa Vi ste sve stavili na jednu kartu.'' Zamolila sam ga da pojasni. ''Vi ste cijeli svoj život stavili na jednu kartu – Božju kartu. Ponekad se pitam, tko mi može jamčiti da Bog postoji. Tko može jamčiti da poslije smrti duša nastavlja živjeti u vječnosti? Tko može jamčiti da Bog nagrađuje dobro? Čini mi se da su časne sestre jamci za sve to. Jamče svojim životom.''

Bila sam iznenađena. Nisam očekivala da i osmaši u časnim sestrama prepoznaju jamčevinu budućeg svijeta. Bilo mi je drago. Svoju sam radost prinijela Bogu na čiju kartu svakodnevno stavljam svoj život kao zalog. Pozivam i tebe, da sve staviš na Božju kartu. Ne boj se, nećeš izgubiti! Jamčim svojim životom.

s. Krista Mijatović

*****

DIPLOMA

20 DiplomaS kolikom radošću mi je jedna poznanica priopćila vijest da joj je kćer dobila diplomu. A sjećam se koliko je muke imala tokom školovanja. Neprestano je morala svoju kćer poticati na učenje, obilazila je profesore, nalazila i plaćala instruktore. No, sada je sve to iza nje, sada je ispunjena radošću. Diploma njene kćeri , ja bi rekla da je i njena diploma. Da nije mamina zalaganja i zauzimanja, ne znam što bi bilo od kćeri i od diplome.

        Kad sam je gledala tako razdraganu i radosnu shvatila sam kolika može biti uloga majke u stjecanju diplome i životnog uspjeha. Sjetila sam se svojih đačkih dana, strahova pred ispitima i potajnih želja: kad bi bilo nekog da se zauzme za mene. Naučit ću ja, nije da neću, samo, eto, neka me malo preporuči. Nije me onda imao tko preporučiti. A đak je uvijek đak, čak i onda kad odraste. Uvijek traži protekcije, piše šalabahtere ne bi li malo uspio prevariti profesora ili učitelja, pokazati se boljim. Mnogima to i uspije pa dobiju bolju ocjenu nego što zasluže.

Ima jedna jedina škola u kojoj prijevara nikad ne upali. To je škola života. Učitelja u toj školi nikad se ne može prevariti. Ispit ljubavi polaže se punih 24 sata u danu. Sve da i hoćeš Učitelja ne možeš prevariti.

        Ako je jedna kćer za ovozemni uspjeh na ispitu uspjela iskoristiti sve majčine potencijale, zar da ja zaostajem u dosjetljivosti u kudikamo važnijoj stvari? (Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti. Lk 16,8b).

        Ta meni tako loše ide životna škola. Na ispitima ljubavi vrlo često padam. Zar ja nemam Majku? Moj je propust, ako je ne znam angažirati u pripremi ispita. Njoj je vrlo dobro išla ta životna škola. Nikad nije pala na ispitu. Ne trebam tražiti i plaćati instruktore, ona može biti moj instruktor. Ona me može poučiti kako se čita, pamti, pohranjuje u srcu i prebire knjiga života - Isusovo Evanđelje. A, usput rečeno, ako tko ima kod Učitelja utjecaja, onda je to ona. Može me zagovarati kod Učitelja da ne bude tako strog kod ispita ljubavi, da mi malo progleda kroz prste, jer ona dobro zna da tu nisam neki lumen, kad se o ljubavi radi. 

Ne molimo li u molitvi sv. Bernarda: kako  se nikada nije čulo da bi ona ikoga zapustila. Gajim veliko pouzdanje da ni mene neće zapustiti i ostaviti na cjedilu kod životnog ispita ljubavi.

s.M.Margita Gašparovsky

*****

'VRSTA' KOJA IZUMIRE

19 vrsta koja izumireMračilo se. Sivi jesenski dan iz trenutka u trenutak preoblačio se u nijanse crne boje. Kroz prozor jedne samostanske sobe, nazirao se lik sestre koja je gotovo nepomično čitala nešto. Ista scena već satima, danima, mjesecima… Nižu se knjige – jedna za drugom: na hrvatskom, engleskom, njemačkom, talijanskom, francuskom, španjolskom… Svima je ista tema – posvećeni život.

Nije neobično da sestru takva literatura zanima. No, možda i jest neobično. Zašto toliko vremena proučavati nešto što je ionako na izmaku snagâ?! Otkad je profesor na fakultetu sasvim usput u predavanju izjavio da je posvećeni život ''vrsta koja izumire'', a župnik na župi to (ne)svjesno potvrdio riječima: ''Redovnice su aorist (prošlo svršeno vrijeme).'', nije sestri bilo svejedno. Voljela je svoj poziv toliko da joj se činilo, kad takav način života ne bi postojao, ona bi ga 'izumila'. Pitala se: ''Zar je moguće da smo bez budućnosti?! Zar nas Bog zaista više ne treba?!''

 U nadi protiv svake nade

Knjige nisu davale previše nade. Crkveni dokumenti se o redovništvu izražavaju tako hvalospjevno (kao kad se drže pogrebni govori – zapazio bi jedan hrvatski teolog), statistike pak neumoljivo donose porazne brojke. Ni stvarnost ne daje previše nade. Daleko je više onih kojima se u samostanu pjeva: ''U raj, poveli te anđeli…'', negoli onih kojima se zavjetno slavlje uveličava pjesmom: ''Slušaj, kćeri, i pogledaj…'' Pogledamo li župe, ni tamo nije ništa bolja situacija. Nekad se kvaliteta župnih zajednica mjerila po tomu koliko je koja župa dala duhovnih zvanja, a danas?! Danas se još samo stariji naraštaji sjećaju da je iz njihove župe davno, davno prije, bilo djevojaka i mladića koji su se odazvali na Božji poziv.

Pa ipak, na drugom kraju svijeta, ni više ni manje negoli u Sjedinjenim Američkim Državama, poznajem župu iz koje su trenutno tri mladića i dvije djevojke u svećeničkoj odnosno redovničkoj formaciji. Postavlja se pitanje, otkud to?! Otkud toj župi tolika zvanja?! Od Gospodara žetve, naravno. Zvanja su plod molitve. Ova američka župa to dokazuje. Ne prođe nijedan dan, nijedna sveta misa, a da se u Molitvi vjernih ne čuje zaziv: ''Za nova duhovna zvanja iz naše župe, molimo Te…'' Osim toga, u župi postoji trajno klanjanje. Već dugi niz godina, danju i noću, izmjenjuju se vjernici u adoraciji pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Jedna od nakana klanjanja jest – nova duhovna zvanja iz župe. Spomenuta nakana se izriče i prije svakodnevnog moljenja krunice.

Pastoral zvanja

A kod nas?! Poduzima li se što kod nas?! I u našim župnim zajednicama moli se za zvanja. Čak jedanput godišnje – prigodom Nedjelje Dobrog Pastira. Pardon, možda ipak to bude češće jer postoje knjižice tzv. 'Prvih subota'. Nažalost, u većini župâ te knjižice, uredno odložene na policu, skupljaju prašinu. Ipak, to nije sve. Mi imamo animatore za duhovna zvanja koji problemu pristupaju odgovorno, redovito imaju svoje sastanke, smišljaju projekte, izumljuju metode… Istina je da sve to može pospješiti uspjeh, ali molitva jedina može donijeti plod. Pastoral duhovnih zvanja je poput drveta. Drvo ne donosi uspjehe nego plodove. Mi se možemo (i trebamo) truditi: okapati, polijevati, orezivati… ali Bog daje plod. Zvanja su plod molitve. Ne zaboravimo: ''Molite dakle Gospodara žetve…'' (Mt 9,38)

Možda bi i onoj sestri što toliko čita o posvećenom životu plodonosnije bilo da ode u kapelu moliti za posvećeni život. Isti bi se savjet mogao dati i sestri koja ovo piše. J

s. Krista Mijatović    

*****

KAMEN

18 Kamen        Dobila sam "sufurdiju" i spremila sam se vratiti. No nije baš bila zgodna prilika pa sam mislila, odložit ću to za kasnije. No ni kasnije nije bila zgodna prilika a mene je to prilično žuljalo.

        Dobila sam novu "sufurdiju", sada s druge strane, i opet nisam imala priliku vratiti, a nisam u potpunosti odustala od nauma da vratim. Samo sam sve odgodila. Došla je još jedna "sufurdija", pa još jedna, a ja sam sve to slagala u sebi. Poput teškog kamenja pritiskalo me to prema zemlji. Sa svim tim "odgođenim prilikama" našla sam se pred Evanđeljem o preljubnici. Nevoljko sam morala priznati da sam spremila prilično kamenja koje sam htjela baciti na one od kojih sam i dobila. I počela sam polako iz svojih džepova vaditi kamen po kamen i stavljati pred Isusa. Nisam ni znala da sam ih toliko natrpala u svoje džepove. A kamenje je pritiskalo k zemlji i nisam mogla slobodno hodati. Sputavalo me i činilo pogrbljenom, otežavalo moje korake, i sve u svemu, zagorčavalo mi život.

        U Isusovim očima sam čitala upite:

  • Što će ti sve to kamenje?
  • Zašto ga tovariš na samu sebe?
  • Zašto moraš padati pod njegovom težinom?
  • Zar ne želiš biti slobodna?

Isprazni svoje džepove od kamenja. Uspravi se. Olakšaj život samoj sebi. To što ne reagiraš odmah, ništa ti ne pomaže ako ne izbaciš kamen iz svoga džepa, iz svoga srca. Samo slobodni hodaju lagano. Ne treba ti to kamenje. Daj ga meni. Za uzvrat ću ti dati slobodu i radost života.

Potpunu slobodu i radost življenja želim sebi i svima koji poput mene povremeno ili češće pune svoje džepove kamenjem. Isus je izišao iz kamenog groba živ. Veliki kamen bio je u uskrsno jutro otkotrljan. Dozvolimo mi upravo to da se sve naše kamenje otkotrlja daleko, daleko od nas i pobijedit će život i radost.

                                                           s.M.Margita Gašparovsky

*****

ANĐELI POSTOJE, JA SAM IH SRELA

17 andjeli postoje        Ne znam hoćete li se složiti sa mnom, ali u današnje vrijeme opaža se bujanje pobožnosti prema anđelima. Ma, zapravo, nije riječ o pobožnosti, nego se tu više radi o svojevrsnoj nezasitnoj ljudskoj znatiželji da proviri u onozemni svijet. Znalci, i ne bez razloga, kažu da New age ima prste u tom. S druge pak strane teolozi ne žele gubiti dragocjeno vrijeme promišljajući o jednoj tako 'djetinjastoj' temi. Angelologija je sasvim zanemarena na teološkim učilištima, upravo je iskorijenjena. Na tom tragu su i neki ekstremni slučajevi koji dovode u pitanje opstojnost anđela. Budući da nemam namjeru zalaziti u teološka nadmetanja, započet ću s opisom događaja koji vam želim prenijeti. Događaj je istinsko iskustvo. Vjerovali ili ne… Ako pročitate do kraja, uvjerena sam da ćete povjerovati.

        Bilo je to ne tako davno. Točnije, prije nekoliko godina. Otprilike krajem rujna. Dok su sunčane zrake znatiželjno provirivale u samostansku sobu, a povjetarac se kroz prozor igrao listovima vjeronaučnog udžbenika za prvi razred na mojem radnom stolu, tiho sam šaptala molitvu 'Anđele čuvaru'. Toga sam dana trebala posebnu pomoć anđela čuvara jer me u prvom razredu na satu vjeronauka čekala tema baš o anđelima. Nakon molitve, s pripremom sata nije bilo većih poteškoća.

Nastava je započimala  u 14 sati. Prvi sam sat bila s 1. b razredom. Sat je bio praćen s velikim zanimanjem djece. Kako izgledaju anđeli? Zašto ih ne vidimo? Ima li anđela čuvara svaki čovjek? Mudre dječje glavice nizale su pitanje za pitanjem. Najživlja rasprava bila je o tom što anđeli čuvari rade?! Sat je završio molitvom 'Anđele čuvaru', a onda je zabrujalo školsko zvono. Dok sam uzimala Dnevnik i kretala se prema vratima, dječak i djevojčica iz prve klupe upravo su stigli do vrata i uhvatili bravu. U tom trenu, između njih i mene, na pod je pao jedan veći dio stropa. Neopisivo! Odjednom, iznenada, neočekivano…, bez prethodnoga pucketanja ili drugih uznemirujućih signala, debeli sloj građevnoga materijala odvojio se od stropa i pao tik pred moje noge. Da sam učinila samo još jedan korak, zasigurno bih završila u bolnici s potresom mozga i drugim teškim ozljedama. No, to nije sve. Da su onaj dječak i djevojčica ostali sjediti u klupi još samo nekoliko sekundi i oni bi teško nastradali. Meni je kroz glavu munjevitom brzinom prostrujala misao: 'Ovdje je na djelu bio anđeo čuvar.' Okrenula sam se prema uplašenoj djeci i rekla: 'Djeco! Sada znamo što rade anđeli čuvari i zašto nam ih je Bog dao! Upravo su spasili Luciju, Ivana i mene!'

Od tada, kad god u prvom razredu govorim o anđelima, uvijek ispričam i ovaj događaj. I nije tema o anđelima djetinjasta, osim ako joj se pristupa djetinjasto, odnosno new age-ovski.

s. Krista Mijatović

*****

NAJVIŠI VRH SVIJETA

16 Nvrh svijeta smRadila sam u slobodno vrijeme neki fizički posao i slušala sam HKR (Hrvatski katolički radio). Bila je u tijeku emisija:“Put pod noge“. U emisiji je gostovao planinar koji je obišao one najviše vrhove na svijetu, ali i one niže. Opisivao je napore puta, opasnosti, zamke, teškoće i zahtjevnosti. Ali, radost kad se popne na vrh brda učini da sve to zaboravi. „Kad na Mont Everestu (najvišem vrhu svijeta) podigneš ruke i shvatiš da između tebe i neba nema više ništa, obuzme te prekrasan osjećaj“, svjedočio je planinar.

No, kao za utjehu onima, koji nemaju snage ili novca da si priušte put na Mont Everest, oni se mogu popeti na neko malo brdo, pružiti ruke prema nebu i osjetiti da između njih i neba nema više ništa. „Svi bi si trebali priuštiti taj krasan osjećaj“, poticao je planinar sve slušatelje.

Gaseći radio pomislila sam: očito si mlad i zdrav, pa ne znaš kako ima puno onih koji niti imaju novca za planinarenje a niti noge za to. Neki se ne mogu popeti ni na bundevu a kamoli na brdašce. Ta ima toliko onih koji ni prst ne mogu pomaknuti, a kamoli korak napraviti.

I dok sam se penjala stubama prema kapeli, zastadoh na jednoj stubi i rekoh sama sebi: čekaj, čekaj, možda je taj planinar ipak imao pravo. Ima jedno brdo na koje se svatko može popeti. Istina, penjanje je vrlo naporno i zahtjevno, cijena mu je vrlo visoka, puno košta. Košta sve snage života, košta sam život. To je brdo Kalvarija. Brdo koje nadvisuje sva ostala brda. Na njemu je uzdignut križ, čije grede sežu sve do neba. Što je prema njemu Mont Everest? Sam Sin Božji poveo je povorku svih planinara svijeta prema tom najvišem vrhu, na kojem je On, noseći svoj teški križ, prokrčio planinarsku stazu. Na to su se brdo već popeli oni koji ni koraka ne mogu učiniti, koji su prikovani uza svoj krevet, sjedinjujući svoje patnje s Raspetim, koji je na Kalvariji,  na tom je brdu, dao svoj život za nas. Na to se brdo uspinjemo svakoga dana prihvaćajući svakodnevne križeve. U ovom penjanju ne igraju važnu ulogu dobre noge, ni dobre cipele, nego dobro srce, otvoreno Božjoj volji. Kao i kod planinarenja,  i ovdje još više treba ustrajnog napora u hodu na Kalvariju, otkrivanje zamki Zloga, izbjegavanje opasnosti od provalije pakla, svladavanje svakodnevnih teškoća života i zahtjevnost napornog puta. Taj put je zapravo jedini siguran put uspona na brdo života. Kad se na njega popne i kad se podignu ruke, doživi se neopisiva radost i svijest da između nas i Neba nema više ništa.

Cijelu smo korizmu hodali za Isusom i s Isusom njegovim i našim križnim putem, penjući se na najviše brdo svijeta. Možda nas bole noge ili srce. No, samo  ako ustrajno koračamo za njim trnovitim putovima prema Kalvariji, doživjet ćemo radost Isusova i našeg uskrsnuća. Ustrajni uspon na najviši vrh svijeta, gdje već sja zora uskrsnog jutra, sebi i vama želim

s.M.Margita Gašparovsky

*****

 „RUKE KOD POSLA, SRCE KOD BOGA!“ (m. Marija Terezija Scherer)

ruke srcesmU današnje vrijeme, kad se toliko govori o identitetu ovoga i onoga, nerijetko bude spomenuta i kriza redovničkog identiteta. Tako se u stručnoj literaturi promišlja o ulozi redovništva u Crkvi i društvu, pokušavaju se dijagnosticirati vanjski i nutarnji razlozi njegova izumiranja; sve naglašenija uloga laika na pastoralnom planu ponekad u nekima budi pitanje svrsishodnosti redovništva… U takvoj, pomalo dezorijentirajućoj situaciji, čini se da gornja izreka dobro izražava što je redovništvo u svojoj bîti, osobito kad su u pitanju 'aktivni redovi' koji, za razliku od kontemplativnih imaju jedan izazov više – akrobatsko umijeće u održavanju ravnoteže između molitve i pastorala.

        Redovnički apostolat

To je umijeće na neki način prisutno i u crkvenim dokumentima koji govore o redovništvu. Oni, s jedne strane, u redovnicima bude svijest da su dužni služiti Crkvi, a s druge strane ne zaboravljaju uvijek iznova naglasiti da apostolsko - dobrotvorna djelatnost iako pripada samoj bîti redovničkog života, nije prvotni cilj redovničkog zavjetovanja. Apostolska djelatnost se, naime, može vršiti i bez posvećenja koje proizlazi iz redovničkog zavjetovanja. Da redovnici vjerno revnuju oko spasiteljske misije Crkve dokazuje njihovo svesrdno zauzimanje na biblijskom, liturgijskom, dogmatskom, pastoralnom, ekumenskom, misijskom, socijalnom i drugim inim područjima. Njihovo zalaganje Crkva uvelike cijeni. No, kako smo vidjeli, ti pothvati nisu specificum ukorijenjen u redovničkom zavjetovanju pa makar postoje i čitave redovničke družbe čiji je osnutak usko vezan uz život i potrebe Crkve. Konkretnije, „redovništvo nastaje u Crkvi, iz Crkve i za Crkvu, ali ne u prvom redu zato da 'nešto radi', nego zato da na 'određeni način postoji'!“ (Š. MARASOVIĆ, Demos ante portas. Crkva u Hrvatskoj pred demokratskim izazovima, CUS, Split 2002, str. 312.)

Svjedočanstvo života

Djelotvoran doprinos redovništva za Crkvu i za svijet jest u njegovom specifičnom načinu življenja – u zajedništvu, koje bi trebalo biti takvo da vidljivo očituje otajstvo crkvenog jedinstva. Također, treba spomenuti i eshatološku dimenziju kojom je redovnički život na poseban način obdaren među svim drugim životnim oblicima. No, to nije sve. Bogu posvećeni život bi trebao biti i izvanjski, prepoznatljivi znak svetosti Crkve. Iako je Koncil sve vjernike pozvao na svetost, redovnicima je posebno povjerena zadaća očitovanja svetosti Crkve. Primjerom vlastitog života trebali bi i drugu braću pozivati na nadnaravne stvarnosti. Zato, ako je svjedočenje o svetosti Crkve u svijetu manjkavo, prvi su redovnici odgovorni za to. U tom kontekstu važno je zapaziti da Crkva tijekom obreda zavjetovanja nad novozavjetovanike zaziva silu Duha Svetoga: „Pošalji u njih Duha svetosti.“ i „Udijeli im da poustrajnosti u evanđeoskom savršenstvu uvećaju svetost Crkve i jačaju moć njezina apostolata”.
Redovnik/redovnica, dakle, ne ostvaruje osobnu svetost za sebe nego za Crkvu i još više, ne jača apostolat Crkve apostolatom nego baš svetošću. Ili, drugim riječima, primarni apostolat svakog redovničkog pojedinca i svih redovničkih zajednica jest svetost.

        Vizija karizme

No, Bogu posvećene osobe vrlo dobro znaju da se do svetosti ne dolazi skrštenih ruku.

Iako ih se prije svega definira po onomu što jesu, a ne po onomu što čine, redovničke zajednice se trude prema vlastitoj karizmi odgovoriti na prioritetne potrebe čovječanstva. I tu nastaju nemali problemi. Teško je jasno izreći što je čija karizma, a nema suglasja ni oko toga koje su prioritetne potrebe današnjeg društva. Definiranje vlastite karizme, ako ju se shvati u vitalnom a ne u okamenjenom smislu, iziskuje trajni update. Sljedeći problem je što se sužavanje apostolata, uzrokovano manjkom novih članova, najčešće provodi po shemi 'samo da Ustanova funkcionira', odnosno da se zajednice ne zatvaraju i djelokruzi ne gase dokle god je to ikako moguće. Pritom se često nema jasna vizija karizme i nisu transparentni prioriteti apostolata, te nema dugoročnih ciljeva niti dovoljno sluha za znakove vremena.

Možda nas zapravo i nema tako malo, kako se najčešće čuje u redovničkim krugovima, ali bismo svakako trebali biti 'više organizirani'. U tom smislu, ne bi bilo od viška kad bi bilo više informacija o apostolatu svake pojedine sestre, više međusobne 'umreženosti'… Time bi se ujedno ojačala svijest i zalaganje za zajedničke ciljeve. Isto tako, potrebna je i svojevrsna prementalizacija na koju je ukazao još Drugi vatikanski koncil, imajući u vidu lik svećenika dušobrižnika, a što bi se moglo primijeniti i na redovništvo. Umjesto paradigme osobe koja 'ima sve u svojim rukama', budimo osobe otvorene za suradnju, uvažavajmo inicijative drugih… Same nećemo daleko stići; sa suradnicima pak može se postići puno više. Sve je bjelodanije da bi primarno polje rada sestara zapravo trebala biti duhovnost. Na tom tragu, možda bi se sestre mogle više angažirati oko duhovnog vodstva za što bi trebale biti 'stručnjaci' budući da svednevice intenzivno žive duhovni život. Tako čineći imat ćemo 'ruke pune posla, a srce puno Boga'.

s. Krista Mijatović

*****

MATEMATIKA

14 matematika smZa svojega posjeta zavičaju nazočila sam jednoj obiteljskoj prepirci.

„Tetka, što si ono rekla da ti trebam kupiti? Šećer i špagete?„ upitala je nećakinja moju sestru.

„Ne zaboravi i margarin, trebat će mi za kolač“ odgovorila je sestra.

„Vidiš, skoro sam margarin zaboravila“,  prisjetila se nećakinja.

„Koliko ti treba novaca?“ upitala je sestra.

„Ništa, ostalo mi je još od prošli puta“ bio je odgovor nećakinje.

„Kako ništa a kupila si mi prašak za pranje? upitala je sestra povišenim tonom.“

Situacija se „zaoštrila“. Vidim da im matematika ne ide. Nikako sa računima na zelenu granu. Nasmijala sam se u sebi a bilo mi je drago što u svojoj matematici obje žele da ona druga strana ne bude oštećena.

        Kamo sreće da se mi tako (matematički loše) odnosimo prema svima s kojima živimo i za koje mislimo da nam nešto duguju. A zapravo svi smo mi dužnici samo Jednome, Onomu, koji je platio Ocu sve naše račune, sve naše dugove. I to vrlo skupo. Vlastitim životom i vlastitom krvlju. Dao je svega sebe bez pridržaja i bez računice.

Očito i Njemu matematičke zakonitosti ne leže, ali toliko obiluje ljubavlju da nam nikad ne nabija na nos preskupu cijenu koju je za nas i umjesto nas platio. Ne prisiljava nas da dug moramo vratiti. Kako je onda bijedno kad mi mislimo da nam netko nešto duguje. Samo Njemu, dugujemo sve, svoj život i svoje spasenje, A On? On ne izigrava egzekutora, koji će naplatiti svoja potraživanja. On samo neodoljivo privlači one, koji u nj upiru svoj pogled. Ne traži od nas da budemo vješti trgovci, uspješni menedžeri, ne traži da završimo fakultet iz matematike. Dovoljno je da naučimo brojati od jedan do pet. Jedan jedini, potpuno Nevin, pribijen na dvije drvene grede sa tri čavla (prema Torinskom platnu), četiri rane na udovima i proboden bok kopljem. Pet rana, u koje se mi sestre sv. Križa svakog sata, molitvom satne molitve, nastojimo preporučiti i u njih uroniti. Dubina ljubavi, koja izvire iz rana Raspetoga, neizmjerna je i nikakva je matematika ne može staviti u računske operacije osim matematike beskrajne ljubavi. Matematika je to u kojoj ekvivalencija ništa ne vrijedi. On je za nas dao sve, a mi za Njega tako malo i za to malo smo još tako škrti.

        On, koji je stvorio zakone matematike, ne robuje tim zakonima. Zakon ljubavi za Njega je jedini i u svemu važeći zakon. O, kad bi znali iskoristiti Njegovo slabo korištenje matematičkih zakonitosti. Mogli bismo, kako kaže Knjiga Mudrosti (Mudr 3,5), za malo muke zadobiti dobra velika.

        Mi, kojima nam matematika ide prilično loše, kleknimo pred Raspetog i podno križa naučimo brojati od jedan do pet. Upirimo pogled u Njegovih pet rana. One su neiscrpivo vrelo ljubavi, praštanja, milosrđa, mira i ljubavi.

                                                               s.M.Margita Gašparovsky

*****

DETEKTOR ZA ZVANJA

13 DetektorsmNe znam hoćete li se složiti sa mnom, ali meni se čini da jedna od najzahtjevnijih dužnosti u samostanu jest – biti odgajateljica. Svejedno koga: kandidatica, postulantica, novakinja... To je dežurstvo doslovce 'non-stop'. Sve oči u tebe uperene, i odgajanica i sestara. Odlučivati o tuđim životima – ima li tko zvanje ili nema... Kakva odgovornost! Lako je znati za sebe, to jednostavno ne možeš promašiti, ali kako u drugomu prepoznati zvanje?! U posljednje me vrijeme te misli sve više zaokupljaju. Opće-svjetski problem manjka zvanja budi u meni pitanje ''Zašto?'' – Zar Bog je zaboravio zvati? Ili je gnjevan (zbog naših nedosljednosti) zatvorio smilovanje svoje? Ili mladi zov ne čuju?! Ili čuju, ali se ne odazivaju?!

        Prisjećam se događaja kad sam ja prvi put izrekla da ću biti časna sestra. Imala sam oko osam ili devet godina. Pomagala sam baki u vrtu. Upitala me što bih htjela biti kad odrastem. Ja sam počela nabrajati razna zanimanja: balerina, frizerka, učiteljica... Kod svakog sam od tih zanimanja zastala i rekla: ''Ma ne, neću to!'' Odjednom mi je palo na pamet: ''A da budem časna sestra?'' Zastala sam i jednostavno rekla: ''Bako, ja ću biti časna sestra.'' Upitala je: ''Zašto?'' Odgovorila sam: ''Volim se moliti Bogu i pomagati ljudima.'' Od toga dana do dana današnjega nisam dvojila oko toga imam li ili nemam zvanje; bilo je tako jasno, samo po sebi razumljivo da ću biti časna sestra. I kad mi roditelji nisu dopustili da idem u samostan, znala sam da će Bog nešto providjeti. I zaista jest; jer 'volim se moliti Bogu i pomagati ljudima'.

        Kad sam u osmoj/devetoj godini izrekla te riječi, nisam bila svjesna što sam izgovorila – dva osnovna principa koji su sigurni pokazatelji da netko ima/nema zvanje. Moliti se Bogu (vertikala) i pomagati ljudima (horizontala). Oboje je važno. Horizontalu pronalazimo u bilo kojoj laičkoj udruzi humanitarnog karaktera; ali u redovništvu vertikala drži horizontalu. Zapravo, nema istinske horizontale bez vertikale, niti istinske vertikale bez horizontale. Ljubav prema Bogu potiče na ljubav prema bližnjemu, i obrnuto. Kad se ta dva pravca spoje dobiva se križ, odnosno raspelo.

Raspelo je 'detektor za zvanja' sa stopostotnom sigurnošću. Stavi ruku na raspelo, klekni pod njim, upri pogled u Raspetoga i u tišini osluškuj srce! Što ti govori? Čuješ li: ''Dođi! Budi moja!''

s. Krista Mijatović

*****

VOLI I MOLI I BIT ĆE TI JASNO!

12 voli i molismVjerujem da smo već pročitali puno knjiga o molitvi i poslušali mnoge lijepe i bogate nagovore o njoj. Štoviše, svakodnevno ju 'prakticiramo'. Ipak, dobro je od vremena do vremena malo zastati i ponovno razmisliti i sebe preispitati: što je za mene molitva? Koje mjesto zauzima u mome životu? U konačnici, to je pitanje o vlastitoj slici Boga i odnosu prema njemu.

Ne želeći ulaziti u neka duboka razlaganja, iznijet ću jedno iskustvo koje me je potaknulo da ponovno razmislim o ovim pitanjima.

Bio je prvi radni dan nakon božićnih praznika. U školi je bilo živo, kao i inače. Radost zbog ponovnog susreta s prijateljima, mnoštvo dojmova, zanimljivih zgoda, iskustava za ispričati i podijeliti s drugima.

Slično je bilo i na satu vjeronauka u drugom razredu: razgovor o Isusu koji se rodio za Božić, pastirima koji su se došli pokloniti, mudracima koji su slijedili zvijezdu, našem daru novorođenom Kralju…

Sat je završio i svi smo pošli na užinu. Na stubama, koje su vodile u prizemlje, obrati mi se jedna djevojčica iz toga razreda: „Sestro, mogu li vas nešto pitati?“ Spremno sam odgovorila da može, misleći da će me pitati neko jednostavno 'dječje' pitanje: što je za užinu ili kada će biti župska kateheza ili nešto tome slično. Martina me upita: „Sestro, kako je nastala molitva?“ Kroz glavu mi je prošla misao: „Kako teško pitanje! Kako da jednostavnim riječima odgovorim (da ne umanjim ili banaliziram otajstvo), a da istovremeno kažem ono bitno i da dijete od osam godina to može shvatiti?!“ Misleći o onome što je sržno za molitvu, došla mi je sljedeća misao, te sam Martini odgovorila: „Kada nekoga voliš, želiš mu to reći. Tako je i prema Bogu. Boga voliš i želiš mu to reći. To je molitva. Ona nastaje u srcu.“

Spustile smo se do zadnje stube. Martina je otišla na zasluženu užinu, a meni je ostalo u mislima njezino pitanje.

To je bio mali duhovni 'impuls'; poticaj da ponovno preispitam što za mene znači molitva. Ili još bolje: zašto molim? Kakav je moj odnos prema Bogu, kojemu se molim?

s. Marta Kovačić

       *****

''PROŽDRLJIVCI'' VREMEN@

11 ProzdrljivcismPromatram ljude oko sebe. Uglavnom nekud jure/žure. Slušam ljude oko sebe. Uglavnom govore: ''Nemam vremena.'' To je prava enigma. Kako to da se u današnje vrijeme vremena nema, a kažu da se u davna vremena, vremena imalo?! Današnje vrijeme obiluje raznim tehničkim pomagalima koja čovjeku omogućuju brže obavljanje posla. Tako imamo: brzi internet, brze automobile, brzo čitanje, brzi tečaj stranog jezika, brza dijetȃ, brzi kolač, itd. Sve je brzo, pa i čovjek. Po nekom logičkom zaključivanju, brzi čovjek bi trebao imati više vremena. No, baš naprotiv!

Brzom čovjeku jer je sve oko njega brzo, i vrijeme prolazi brzo. Ne znam jeste li se kad zapitali na kojem mjestu vrijeme najbrže prolazi. Pitanje je vrlo zanimljivo, a odgovor još zanimljiviji. Iznenadit ćete se, ali odgovor nije: ''U brzom automobilu.'', nego: ''Na stolici pred računalom/TV-om, odnosno s mobitelom u ruci ili u shopping centru. Na ta dva mjesta, ma samo dok trepnete prođu sati i sati. Čini ti se: ''Samo ću pogledati najnovije vijesti (tek toliko da sam informiran).'' i otvoriš jedan portal, a onda te on odvede na pet drugih. Slično i na fejsu: ''Samo ću brzo ažurirati svoj profil, a onda ostaneš na svom i na tuđim fejsima duuugo, duuugo.'' I pitaš se: ''Kad je brže prošlo to vrijeme?'' Virtualni svijet ne samo da vrijeme ubrzava nego ga i jede; baš doslovce guta. Ništa drugačije nije ni u shopping centrima. Nedjelja u Portanovi ili u AvenueMall-u prođe u hipu, ali zato svaka minuta nedjeljne mise traje čitavu vječnost. To uopće ne začuđuje ako se zna da je crkva mjesto gdje vrijeme prolazi najsporije. Eto, u takvoj je sitauciji suvremeni čovjek. A u kakvoj su situaciji suvremene časne sestre?

Virtualni svijet se probio i unutar samostanskih zidova i nezaustavljivo se širi. Broj ''proždrljivaca'' vremena iz dana u dan se množi i sve su pametniji. Primjerice, u samostanu je u početku bilo toliko računala da ih se može nabrojati na prste jedne ruke, a danas svaka mlađa sestra ima prijenosno računalo. Mobiteli pak nisu bili pametni kao danas. Znam, vremena se mijenjaju; današnje prilike su takve da se bez toga ne može raditi.

Pa ipak, zapitaj se, sestro, broji li se tvoje vrijeme provedeno na internetu/TV-u/mobitelu u minutama ili satima! Ako je riječ o satima, previše hrane daješ ''proždrljivcu'' vremena, trebao bi na dijetu hitno. Sjeti se, jednom ćeš pred Bogom odgovarati za svaki zalogaj koji si dala ''proždrljivcu'' jer te si zalogaje otkidala od Nekoga tko je izgladnio za tvojim vremenom. Okreni se oko sebe; pogledaj Tko bi to bio... i počasti Ga obilno - svojim  vremenom. Dobar tek! ;)

s. Krista Mijatović

*****

PONIJETI NAJVREDNIJE

            10 Ponijeti najvrednijesmGodine 1140. stajao je Konrad III. pred opkoljenim gradom Weinbergom. Dugo su građani odoljevali opsadi. Kad su vidjeli da neće izdržati, zatražili su uvjete pregovora. Kralj Konrad bio je tvrd u svojim uvjetima te je dopustio da samo žene i djeca smiju napustiti grad. Svi ostali moraju ostati u gradu te će biti zarobljeni ili pobijeni. Žene smiju ponijeti sa sobom samo onoliko koliko mogu nositi na sebi.

            Kad su se gradska vrata otvorila, počeše izlaziti žene vodeći za ruke djecu i noseći na svojim ramenima svoje muževe. Smatrale su da je najveća vrijednost spasiti vlastitu obitelj. Sve su ostalo ostavile neka propadne.

            Nije li danas obitelj u “opkoljenom gradu”? Sa svih strana je obitelj ugrožavana. Materijalni uvjeti za život su teški. U mnogim slučajevima majka je prisiljena raditi na državnom poslu, pa ne može biti sa djecom. Djeca su često prepuštena ulici ili televiziji.

            Osim tih vanjskih obruča postoje i oni nutarnji, oni koje nam je namro komunizam. Materijalizam je zahvatio široke slojeve pučanstva. Zbog višeg standarda u obiteljima se rađa jedno ili dvoje djece. Negativan utjecaj sredstava društvenog priopćavanja na formiranje stava o obitelji jako se osjeća. Brak više nije svetinja.

            Obitelj je u krizi. To nam pokazuje visoki postotak rastave braka. Potrebna je korjenita obnova obitelji. Ne samo obitelji kao osnovne stanice ljudskog društva, nego i  crkvenih zajednica, Crkve i cijele ljudske obitelji.

            Što je za stanovnike Weinberga značilo spasiti vlastiti grad? Možda pokupiti sav novac i sve dragocjenosti? Ili pak sačuvati čitave domove? Iznijeti materijalna dobra? Bez sumnju ne!

            Ako želimo spasiti naše društvo, što bismo trebali iz tog okruženja iznijeti? Što spasiti? Što nam je najvrednije?

            Imamo li hrabrosti ponuditi Bogu svoja ramena, da na njima iz ovog okruženja iznesemo obnovljenu obitelj? Nije to lako! Dapače, to je jako teško. I ja se divim tim weinberškim ženama koje su na svojim leđima nosile teret teži nego što su one same. Što bi se dogodilo da su one kojim slučajem rekle: “Naši su muževi preteški, mi ih ne možemo nositi”! Razbile bi se obitelji.

            Ja se prva plašim prijaviti Bogu kao dobrovoljac: Evo, Gospodine, natovari na moja ramena obnovu moje zajednice. Osjećam se slabom. Ta jedva i sebe nosim! No pogledam li Weinberg, vidim da su glavni teret nosili ono najslabiji - žene. Što da kažem?

            Preostaje nam samo da molimo: Gospodine, Ti znaš da smo slabi. Ramena su nam uska, koraci nesigurni, veliki teret ne možemo nositi. Vjerujemo da su žene Weinberga više srcem nego ramenima iznijele blago - svoju obitelj. Jer samo je ljubav dosjetljiva. Molimo Te da sav teret s naših ramena (sve što nam je u zajednici, u našoj obitelji, u župskoj zajednici, u Crkvi, u Domovini teško) premjestiš u naše srce, kako bi, sa ženama iz Weinberga, u svome srcu, više nego na ramenima nosili  naše obitelji, naše zajednice, našu Crkvu, cijelu kuglu zemaljsku. Tako će u mome srcu započeti obnova moje zajednice, tvoje obitelji, našeg društva i cijelog svijeta.

            I ako, Gospodine, puno nas slabih upravi Tebi takvu ili sličnu molitvu, vjerujem da ćeš Ti učiniti čudo i da će Tvoja jakost nadomjestiti našu slabost. I ti ćeš nam dati na dar obnovljenu Crkvu i obnovljeno društvo po obnovljenim obiteljima.

                                                                                  s.M.Margita Gašparovsky

*****

BOŽJE ''NAPLATNE'' KUĆICE

BnaplatnakucsmPriznajem, pomalo neobičan naslov. Evo, otkud ideja! Od vremena do vremena običavam uzeti u ruke bilježnicu u koju zapisujem poticaje tijekom duhovnih vježbi, prelistam ju, zaustavim se na kojoj misli. Dobro je to. Za duhovnu kondiciju. Prisjetim se koje su me misli zaokupljale onomad, što sam propitivala, s čim se borila, kako molila... Ta mi je bilježnica kao kakva ''škrinjica s blagom'', a zapisi poput dragocjenog biserja.

Otvorim tako, prije par dana, škrinjicu i zabljesne mi rečenica: ''Božje 'naplatne' kućice ne mogu se izbjeći.'' Misao je izrekao jedan od voditelja duhovnih vježbi. Na zanimljiv način, sročio je duboku istinu. Rečenica se nalazila u okviru govora o apostolatu, a poruka je ovo: ''Nema plodnog apostolskog djelovanja bez trpljenja.'' Poteškoće, napori, razočaranja, protivljenja... – cijena su koju treba platiti za spasenje duša. Drugačije ne ide. Zaobilaznice su ujedno i stranputice. Ako si na pravom putu, kad-tad dospiješ na ''naplatnu'' kućicu. To bi mogao potvrditi svatko tko ima poslanje, a nema redovnice bez poslanja; jer upravo smo zato i posvećene da budemo poslane. Neka negdje, na različitim prometnim trakama, ali na istoj (auto)cesti. Slikovito rečeno, sudjelovati u apostolskom poslanju i jest kao da si na autocesti. Tu su: odmarališta, benzinske crpke, naplatne kućice, prijevozna sredstva, putokazi, navigacija, prometni znakovi... Zanimljivo, sve te pojave mogu poslužiti za slikoviti govor o apostolatu.

Vrste apostolata

Ponajprije, radi veće jasnoće treba podsjetiti da apostolat nije samo djelovanje. Uz djelovanje (služenje) postoje još tri vrste apostolata. To su: apostolat molitve, apostolat svjedočenja i apostolat trpljenja. Svatko ima mogućnost, čak štoviše, ima zadatak da nijednu vrstu apostolata ne zanemari nego da ih sve ravnomjerno ''koristi'' dok je na autocesti. Za apostolat trpljenja već smo rekli da je poput naplatnih kućica. Za apostolat molitve može poslužiti slika benzinske crpke. Naime, ne budeš li molio, nećeš daleko dospjeti. Apostolat svjedočenja u redovničkom životu čine: zavjeti, zajednica, redovnička uniforma, nepatvorena radost, nastojanje oko svetosti... Pomoću tih pomagala dajemo svjedočanstvo posvećenog života. To bi, u primjeni slikovitog govora, bilo poput: navigacije, odmarališta, prometnih znakova, putokaza... Apostolat djelovanja bila bi sama vožnja.

Još riječ-dvije o prijevoznim sredstvima. Ona su različita. Nije u pitanju marka nego vrsta prijevoznog sredstva. To može biti: motocikl, automobil, traktor, kamion, bicikl... Svima je dopušten pristup, i brzima i sporima. Neka prijevozna sredstva imaju prikolicu, neka nemaju. Prikolice mogu poslužiti za prihvat drugih čija su prijevozna sredstva u kvaru, ili nemaju goriva, ili ne znaju puta. No, tko takve potpomaže mora znati da će vozačima drugih prijevoznih sredstava smetati pa će mu često trubiti, negodovati, dovikivati uvrede... To će biti u još većoj mjeri ako se primjeti da vozač dobro vozi, uspješno nadvladava krivine, ima prilagođenu brzinu, poštuje prometne znakove... Baš takav smeta i sve se poduzima da ga se prebaci u drugu traku. Obično se tako i zbude.

Ako se i tebi to događa, nemoj se uzrujavati! Sjeti se, blizu je Božja ''naplatna'' kućica. Na djelu je apostolat trpljenja. ''Cijena'' spasenja duša. Nije li i Isus tako ''platio'' na ''naplatnoj kućici'' križa?!

s. Krista Mijatović

*****

„TEODOZIJEVE CIPELICE“


TedozijevecipmGdje je Krist, tu je njegov Duh, Duh ljubavi. (o. Teodozije)

Sigurno da se ova rečenica može primijeniti na mnoge situacije i naše međusobne odnose. Ipak, izdvojit ću jednu koja mi se posebno urezala u srce i pamet. U jednoj našoj zajednici bila je sljedeća situacija: jedna je sestra radila posao za koji joj je bila potrebna sabranost i tišina. Nezgoda je bila ta što je njezina soba bila odmah uz prostoriju gdje su ostale sestre provodile najveći dio radeći na svojim dužnostima. Slaba izolacija dviju prostorija propuštala je ne samo jače zvukove, nego i najmanji šum. Sestre su to znale i nastojale su imati obzira prema sestri i njezinom radu, pazeći da budu što tiše. Ipak, i dalje su dopirali zvukovi. 

Kaže se da je ljubav dosjetljiva. To je bilo i u ovom slučaju. Jednoga je dana jedna sestra iz te zajednice donijela ukrasne vunene cipelice toj sestri i rekla: „Evo Vam ove cipelice. Kad budete u sobi i kad Vam je potrebna tišina, objesite ove cipelice na vrata. Mi ćemo tada znati da ste unutra te ćemo posebno paziti da budemo tihe da Vam ne smetamo.“ Bila je to zaista gesta pažljivosti i obzirnosti prema drugome – gesta ljubavi! To je ono kada Isus govori da činimo što bismo željeli da nama drugi čine. Čini mi se da se ovo može povezati i s godinom koja je posvećena ocu Teodoziju. Imali smo prilike doživjeti nešto od njegovog duha posebno u danima kada su njegove cipele boravile među nama. Cilj toga bio je ne samo obilježiti neku važnu godinu i obljetnicu, nego što više upiti duh Evanđelja koji nam je naš Utemeljitelj nastojao približiti u konkretnim situacijama svakodnevnog života. Ne čitamo li u njegovim pismima i porukama sestrama jasne i konkretne smjernice kojima potiče sestre na međusobnu ljubav i poštovanje i to počevši od sitnih, malih životnih situacija?! Nije li ovaj primjer upravo na tragu toga?!

Iako sestra nije nikada koristila ovu „povlasticu“, želeći da i sama ima obzira prema drugim sestrama u zajednici, duboko joj se dojmilo ovaj čin. U srcu joj se rodila zahvalnost, a u pameti želja i odluka da i sama čini tako.

s. Marta Kovačić

*****

SPUŠTENIH TREPAVICA

spustenih trepavicam''Gubljenje smisla tajne jedan je od najvećih uzroka krize zvanja.''

(Nova zvanja za novu Europu, br. 35.)

Sjećam se iz djetinjstva: Dogodilo se da sam s mamom trebala pješačiti do nekog odredišta. Mama nije bila sigurna kako doći do tamo pa je zamolila jednu gospođu da joj dadne 'navigacijske upute'.  Slušala sam gospođu kako tumači: ''Skreneš desno pa ideš ravno desetak metara, pa…'' Mama je sve pomno pamtila, a ja sam od svega zapamtila samo jedno upozorenje: ''Pazi, tu nemoj skretati jer će te ta cesta odvesti sasvim na drugu stranu!'' Kad su upute svršile, mama zahvali, uze me za ruku i krenusmo (u ritmu mojih malih koraka). Meni je u mislima bila 'cesta koja vodi na drugu stranu'. Bila sam uvjerena da mi je dovoljno samo zakoračiti na tu cestu i da me ona sama (poput kakvog 'letećeg tepiha') odvede na neku 'drugu stranu'. Zvučalo je vrlo čarobno (kao u kakvoj bajci), ali i vrlo tajnovito: kakav je to osjećaj biti na 'letećoj cesti', a kako li tek izgleda 'druga strana'…

Približavali smo se raskrižju. ''Da skrenemo tamo?'' – upitala sam mamu. ''Ne, ta bi nas cesta odvela na drugu stranu.'' – ozbiljno odgovori mama. ''A zašto ne bismo malo otišli na drugu stranu?!'' – opet upitah. ''Zato što trebamo stići na vrijeme kamo smo se zaputili.'' – odgovori mama. Nisam odustajala: ''Pa ne bismo bili dugo. Samo da vidimo kako je tamo.'' ''Gdje?'' – zbunjeno će mama. ''Pa na drugoj strani.'' Mama se osmjehnu: ''Dalek je put do druge strane.'' ''Ali, mama, brzo bi stigli; odletjeli bi na cesti.'' – izjavim važno. Mama se opet osmjehnu: ''Letjeli?! Kao na letećem tepihu?! Čuj, predlažem da 'druga strana' ostane tajna. Znaš, nije dobro sve vidjeti, sve čuti, sve znati…'' U tom sam se trenu spotaknula o kamen. ''Eto, vidiš'', - nastavi mama '' dobro je spustiti trepavice i gledati kud' hodaš. A tajnu ćemo ostaviti tajnom.'' Utihnule smo. Poslušala sam mamu; ipak ona najbolje zna. Spustila sam pogled i gledala kud' koračam, a otkrivanje tajnovite 'druge strane' odgodila sam do daljnjega.

S druge strane samostanskih zidova

Prošlo je mnogo godina. Došla sam pred samostan. Ogromna zgrada. Pitala sam se kako je s 'druge strane' zidova ove zgrade. Nakon 'prijemnog' razgovora u samostanu, sestra koja je bila odgovorna  za kandidatice, pokazala mi je kapelu i neke samostanske prostorije: kuhinja, gostinjske sobe, praonica rublja… ''Prostor u kojem prebivaju kandidatice, sada ne možeš vidjeti. Tek kada dođeš u samostan, možeš tamo stupiti. Redovničke zajednice imaju obvezu klauzure. To znači da određeni prostori u samostanu nisu dostupni za javnost.'' – ljubazno mi objasni sestra. ''U redu'' – spustila sam trepavice – ''neka bude tajna, dok ne dođem.''

 Redovnička klauzura

Tako je i bilo. Stupivši u kandidaturu, otkrila sam neobično uređen prostor (neću ga opisivati detaljno da vam ne bih otkrila tajnu), vrlo skroman i jednostavan. Uostalom, tako i dolikuje onima koji se pripremaju za život u siromaštvu. No, iako sam već bila kandidatica, obveza klauzure priječila mi je i dalje neke prostore u samostanu, npr. prostor u kojem su bile sestre novakinje ili prostor zavjetovanih sestara.  S vremenom sam otkrivala i te prostore, ali svojevrsna klauzura uvijek ostaje. Npr. sestre ne običavaju ulaziti u sobu druge sestre, niti se zadržavaju na hodnicima u razgovoru, itd. Postoje prostori u kojima je dopušteno razgovarati; to su prostori u kojima se okupljamo svi, kao zajednica: blagovaonica, prostorija za rekreaciju, i slično. U svim drugim prostorijama obdržava se šutnja.

Klauzuru treba poštivati. Tišinu također. Bez njih, samostan ne bi bio samostan. I klauzura i tišina su svojevrsne tajne. Zapravo, rekla bih da su klauzura i tišina prebivalište Tajne. Onomu tko stupi u tihu klauzuru, dano je da susretne Tajnu, čak da ju dotakne. Osoba uronjena u klauzurnu tišinu, u sebi nastanjuje Tajnu; osjeća kako s vremenom i sama potajnjuje (postaje tajnom). Dok spuštenih trepavica koračam samostanskim hodnicima i cestama ovog svijeta, i sama se osjećam kao tajnica (mala tajna). Čija tajnica? Tajne (velike tajne). Upravo tako, mala tajnica velike Tajne. Tajnica spuštenih trepavica.

s. Krista Mijatović 

***** 

PUŽEVA KUĆICA

06 Puzeva kucicasmOve godine nam je Bog podario dugo ljeto i lijepu jesen. Bila sam iznenađena kad san nakon jedne kiše ugledala puža. Vukao je svoju kućicu.

            Sjećam da se kao djeca vrlo rado promatrali puževe. Njihovi izviđački rogovi bili su nam posebno zanimljivi. Čim bismo mu dotakli rogove, puž bi ih uvlačio. Mi smo to činili iz zabave, no pužu to vjerojatno nije bilo zabavno.  A, ako bi opasnost bila i veća, onda bi se sav povukao u svoju kućicu. Sigurnosti radi.

            A sigurnosti radi se i mi vrlo često povlačimo u svoju kućicu. Ne želimo da nitko dira ono što je naše, pogotovo su nam neka područja vrlo osjetljiva poput puževih rogova. Oprezni smo čak i onda kad objektivne opasnosti nema. A najčešće je nema.

Ono po čemu smo jedinstveni to nam nitko uništiti ni oteti ne može a to je Božje djetinjstvo. Od Boga smo voljeni, Njemu smo jedinstveni, neponovljivi. A da nam sve drugo netko otme, nama samima ne bi naškodio. Nitko nas ne može tako osiromašiti kao što se možemo sami. Nitko nas ne može tako poniziti kao što se i opet možemo sami. I kolikogod nam je sve to jasno kao bijeli dan, u životu se sigurnosti radi ponašamo poput puža, uvlačimo rogove, a ponekad se i potpuno uvlačimo u svoju kućicu. Nismo ni svjesni što sve gubimo tim uvlačenjem. U kućici osim golih zidova našeg siromaštva nema ničega. A vani zelenilo, cvijeće, leptiri, jednom riječju život. Utvaramo si da ulaženjem u kućicu čuvamo svoj život, a zapravo se događa obratno, mi ga gušimo. Ne živimo puninu života. Životarimo u toj bijednoj maloj kućici, umjesto da krenemo u životnu avanturu prepuštajući se ljepoti života. Što stoji ako nam netko nešto malo oduzme. Ionako se u konačnici moramo osloboditi od ove ljušture ako želimo ući u vječni život. Tamo se ne ulazi s nikakvim teretom, niti bogatstvom, pa ni sa vlastitom kućicom. Tamo ulaze samo slobodni. Potpuno slobodni. Slobodni čak i od vlastita života. Trebali bi, dakle, biti zahvalni onima koji nam omogućuju da budemo slobodni. Slobodni od svih navezanosti, slobodni od samih sebe i ovoga života, od svoje kućice. Slobodni za slobodu djece Božje. Slobodni kao što Isus bio slobodan kad je radi nas i radi našeg spasenja sišao s nebesa, kako molimo u vjerovanju. Ostavio je blagodati neba a na zemlji je želio biti beskućnik. Odabrao je roditi se u štali. Htio je biti prognanik u tuđoj zemlji. A za javnog djelovanja nije si osigurao katedru za poučavanje i komforni stan, ili lijepu kuću, nego slobodan život tako da nije imao gdje niti  nasloniti svoju glavu (Mt 8,20). Na takvu slobodu nas Krist poziva. Na puninu života bez bojažljivog uvlačenja rogova i povlačenja u svoju kućicu.

s. M. Margita Gašparovsky

*****

NEBESKA (VELE)POSLANSTVA

05 nebeska veleposlanstvamNebeska (vele)poslanstva... Oaze 'drugog' svijeta... Pitate se gdje bi to bilo?! Vi biste rado pošli tamo?! Znatiželjni ste što se tamo radi?! Kako ta (vele)poslanstva izgledaju i tko živi u njima?!

Polako! Krenimo od početka! Od nejasnih riječi... Što bi značila riječ 'poslanstvo', odnosno 'poslanik'? To vam je, njjednostavnije rečeno, kao kad učiteljici ponestane krede za vrijeme sata pa te pošalje u zbornicu da doneseš još krede. U tom slučaju, ti si učiteljičin poslanik; ti si  u njeno ime išao po kredu. Poslanstva bi bila mjesta gdje poslanici žive i rade posao u ime onoga tko ih je poslao. Tko bi onda bili nebeski poslanici?! Tko njih šalje?! Što rade i gdje žive?!

Nebeski poslanici su osobe posvećena života. Njih šalje Bog preko njihova poglavara/poglavarice. Rade ono poradi čega su poslani, a žive u samostanima. Samostani su, dakle, nebeska (vele)poslanstva. Ne znam jeste li kada imali prilike biti u samostanu. Kad sam ja prvi put kročila u samostan, vjerujte mi, bilo mi je kao da sam ušla u predvorje neba. Kad sam otvorila samostanska vrata, prvo što sam ugledala bio je Isus – raširenih ruku, kip Srca Isusova. Činilo mi se da čeka – baš mene. Bila sam tako radosna, neopisivo sretna: ''Evo me, Isuse, konačno...'' Iz razmišljanja me probudi ljubazni glas sestre vratarice:''Dobro došli!'' ''Ja bih htjela biti časna sestra.''- rekoh. ''Znam, znam'' – blago se nasmiješi i pokaže mi rukom da ju slijedim. Imala sam osjećaj da u samostanu duboka tišina svime vlada, kao da nitko u njemu ne živi, a živjelo je oko stotinu sestara. ''Zašto je sve tako tiho?'' – upitah. ''Zato što se u tišini bolje Boga čuje'' – uzvrati sestra vratarica. Sjećam se da se ta tišina duboko usjekla u pamćenje i mojim roditeljima. Poslije su mi govorili: ''Bio je to nekakav mir koji kao da nije od ovog svijeta. Izvan samostana svi se žure, jure, nitko vremena nema; a tamo kao da je vrijeme stalo. '' Eto, nije li i u nebu tako – kao da je vrijeme stalo?!

Kad se vrijeme zaustavi

No, možda u samostanu ipak vrijeme ne stoji. Sat na tornju samostanske crkve glasno se oglašava svakih petnaest minuta. I dok njegov zvon odjekuje nad gradom, kao da poručuje: ''Ljudi, vrijeme je kratko...'' Da je vrijeme kratko, nebeski (vele)poslanici znaju vrlo dobro. Zato je vrijeme u samostanu razborito raspoređeno. Točno se zna kad je vrijeme za ustajanje, a kad za lijeganje; vrijeme za molitvu, rad i odmor; vrijeme šutnje i govora; vrijeme pjesme i smijeha. Primjećujete da u svemu vlada red i sklad. Baš kao što je i u nebu sve u nekoj harmoniji. Još je nešto kao u nebu – pjevanje psalama. Kao da slušate anđeoske zborove. Što se posla tiče, svatko zna što treba raditi – ono zbog čega je poslan, a svatko ima poslanje za nešto drugo. Netko kuha, netko vrt obrađuje, netko poučava vjeronauk, netko šiva, netko poslužuje goste, netko cvijećem ukrašava crkvu, netko 'čuva' vrata i javlja se na telefon, netko piše članke za MAK... Nije važno što se od toga radi, važno je da se poslanik dok radi prisjeća da ne vrši svoju volju nego volju Onoga koji ga je poslao. Što će se raditi u nebu, ne znam sa sigurnošću, ali znam da će svi vršiti volju Božju. ''Jedina'' razlika između samostana i neba jest u tomu što je u nebu svetost već postignuta, a u samostanu se tek postiže. Nebeski poslanici znaju da se svetost vrlo sporo postiže kad sȃm brineš oko toga; puno brže se čovjek posvećuje kad mu i drugi pomažu u tomu. Stoga, u nebeskim (vele)poslanstvima svi imaju poslanje brinuti za svetost svih. Ako ćemo pravo, i to podsjeća na nebo jer tužno bi bilo kad bi u nebo išao sȃm, bolje s drugima.

Eto, nadam se da ti je sad donekle jasno što su nebeska (vele)poslanstva. Ipak, bolje bi bilo da i sȃm posjetiš koje od njih i uvjeriš se je li to zaista oaza 'drugog' svijeta. No, daleko bi najbolje bilo da i sȃm postaneš nebeski (vele)poslanik. Osjećaš li u sebi zov na to poslanje?!

s. Krista Mijatović

*****

KLARIN KRIŽIĆ
04 Klarin krizicZa vrijeme formacije i upućivanja u duh redovničkoga života, poučavali su nas kako nije važno činimo li velika ili mala djela, nego da ona budu s ljubavlju učinjena. Govorili su nam kako moramo biti vjerni u onom 'malom', jer ako to ne budemo, nećemo biti u onome 'većem' kad se bude od nas tražilo. Svakako da je ovo aktualno za sva životna razdoblja, a ne samo za vrijeme formacije: učiniti nekome uslugu, podići papirić koji je na podu i slično – ali s ljubavlju. To su 'sitnice', 'male stvari', ali ako ih učinimo iz ljubavi prema Bogu, one imaju svoju vrijednost. Na to nas pozivaju i mnogi sveci: da sve što činimo, činimo iz ljubavi!

Evo jedne geste koja mi se dogodila neočekivano, a u kojoj sam prepoznala znak Božje dobrote, ljubavi i domišljatosti. Budući da susrećem mnoge ljude u sklopu rada u župi, upoznala sam tako i djevojčicu Klaru. Klara je djevojčica koja još ne ide u školu, ali redovito dolazi na sv. misu sa svojom obitelji. Za vrijeme ljetnih praznika imali smo oratorij za djecu i mlade i Klara nam se ondje pridružila zajedno sa svojom starijom sestrom i bratom. Na koncu jednog takvog susreta ostala djeca su se veselo razišla svojim kućama, a Klara je na odlasku došla do mene, dala mi poljubac i stavila mi križić na čelo. To što me je poljubila ne čudi me, jer i druga djeca to znaju učiniti u svojoj dječjoj jednostavnosti i neposrednosti. Ali što mi je stavila križić na čelo bila je gesta koju nisam mogla očekivati. Zaista sam se iznenadila! Vjerojatno joj kod kuće mama ili netko iz obitelji čini taj znak ili je to povezala s križićem koji joj ja stavim na čelo kada dođe u pratnji svoje sestre na sv. pričest – ne znam. Znam samo da je taj znak tada meni stavila na čelo. Prekrasna gesta! Zaista me razveselila! U srcu sam osjetila zahvalnost što nam Bog šalje takve male, jednostavne, dječje duše na naše životne putove da nas nauče što je to ljubav prema Njemu i bližnjemu!

Vjerujem da se i Bog tako osjeća, ali i mi sami kada učinimo nešto lijepo za Njega kome smo dali svoj život, pa makar to bila i 'sitna', 'neznatna' stvar koja će se drugima činiti beznačajna, ali je u Božjim očima velika, jer je učinjena iz ljubavi. s. Marta Kovačić

*****

STVARNA ČASNA

03 stvarna casna sm Znate li što najviše volim čitati u MAK-u? Upitne rečenice. Iznenađeni ste odgovorom?! Mislite, pa tko još voli pitanja – ona podsjećaju na školske ispite. Ma, nemaju upitnici uvijek tako zastrašujuću funkciju. Nekad su, baš naprotiv, vrlo zanimljivi i zabavni, npr. u psiho-testovima, pitalicama, mozgalicama, razbiglavkama, nagradnim pitanjima…

Pa, evo za početak jedno pitanje (iako nije nagradno, vrijedi se zaustaviti kraj njega): „Na što pomisliš kad vidiš časnu sestru???“ Pitanje nije teško za one koji često susreću časne sestre, ali za one koji se ne sjećaju kad su ju zadnji put vidjeli, jedno tako obično pitanje postaje prava razbiglavka. Ne znam u kakvoj ste vi situaciji, ali vam mogu reći da sam ja bila među onim sretnicima koji su odrastali uz časne sestre. U crkvi, u školi, na ulici… ta su tajanstvena bića u dugim crnim haljinama s ljubaznim osmjehom na licu plijenila moju pažnju. Pri susretu s njima, srce mi je bilo ispunjeno nekim neobjašnjivim osjećajem blaženstva, a u glavi mi jedna misao nije silazila s uma: „I ja bih htjela tako…“ I zaista, Bog je dao da i bude tako. Postala sam časna sestra – tajanstveno biće u dugoj crnoj haljini s ljubaznim osmjehom na licu. Pomisli li koja djevojčica pri susretu sa mnom: „I ja bih htjela tako…“, nije mi poznato. No, sudeći po novim duhovnim zvanjima, čini se da je takvih, nažalost, sve manje i manje.

Možda uskoro i u Hrvatskoj doživim ono što mi se dogodilo u nedavnom posjetu u SAD-u. Nakon nedjeljne svete mise, pri izlasku iz crkve, do mene je dotrčala jedna djevojčica i upitno me gledajući prstićima je opipala moju redovničku haljinu. Nakon toga je veselo poskočila i trčeći prema mami, uzbuđeno ponavljala: „Mom, she's real! She's real!“ U prvi mah nisam shvatila što se događa, no ubrzo mi je mama s nasmiješenom djevojčicom u naručju objasnila: „Znate, sestro, lijepo je vidjeti nekoga u redovničkoj haljini. To je kod nas prava rijetkost. Sarah je časne sestre vidjela samo na TV-u. Vi ste prva stvarna časna sestra koju vidimo.“

U nadi da kod nas časne sestre neće iščeznuti iz stvarnog svijeta, dopustite da završim s pitanjem (nije nagradno): „Pomisliš li, kad vidiš časnu sestru: 'I ja bih htjela tako…'???“

s. Krista Mijatović

*****

SRCE ISUSOVO

02 shmmObradovala me slika Srca Isusova koje su sestre iz Vukovara poslale. Vjerujem da je ta slika draga svim sestrama, koje su živjele u našoj kući 204. vukovarske brigade 15 u Vukovaru. Visjela je nasuprot ulaznih vrata na koja se s ulične strane ulazi u kuću. Slika je crno bijela, dakle vrlo stara. No ono što tu sliku čini dragom i vrijednom nije njezin umjetnički izričaj, nego činjenica da je slika cijelo vrijeme Domovinskog rata bila u toj kući i da su je sestre, koje su se prve nakon rata vratile u Vukovar, našle tamo. Ne zaboravimo da su granate dnevno pljuštale. Da, upravo pljuštale, a ne samo padale, po cijelom gradu. Ne zaboravimo da je kuća bila pogođena granatom s bočne strane, koja je probila zid i ukopala se neeksplodirana  u kuhinji. Ne zaboravimo da je u toj našoj kući bilo“krajinsko osiguranje“. No Srce Isusovo čuvalo je kuću i dočekalo sestre nakon ratnih stradanja u istom predvorju kuće gdje su ga i ostavile. Sve ostale stvari bile su pokradene: od kauča, stolova, stolica, radijatora, posuđa, velikog Wilerova goblena „Uskrsli Isus i Marija Magdalena“, čak i prozora, misnog ruha, kaleža, ciborija i da ne nabrajam. Što nisu odnijeli, to su razbili. Samo je slika Srca Isusova dočekala sestre. Isus na toj slici drži žezlo i kuglu zemaljsku. Kao da je sestrama htio poručiti: Ja sam s vama bio u ratu, sačuvao sam vaše živote i čekao vas u ovoj kući. Moja je sva zemlja, moja je i ova kuća, u mojoj su ruci i vaši životi.

Nije Srce Isusovo pokazalo svoju ljubav i naklonost prema nama, sestrama sv. Križa  samo u Vukovaru. Naša je duhovnost obilježena pobožnošću prema Srcu Isusovu. U njemu je vrhunac ljubavi darovane na križu. Raspeti, koji visi na križu, iz svojega probodenog srca izlijeva svoje milosti na sve nas. Probodeno Isusovo Srce simbol je preobilne ljubavi u kojoj se Isus dariva čovjeku sve do dara vlastita života na križu.

Na ulazu u samostan nalazi se kip Srca Isusova s raširenim rukama. Svaku je od nas, kad smo došle u samostan, dočekao Isus s tim raširenim rukama i još raširenijim srcem. Pratio nas je tijekom redovničkog života. Svi najvažniji događaji našega života zbivali su se u našoj samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova. Tu u samostanskoj crkvi, Srce nas je Isusovo pratilo tijekom kandidature, postulata, novicijata, prvih zavjeta, doživotne zavjete i svih jubileja. Njegovo probodeno Srce i njegove rane, svaki četvrtak i petak, častile su naše sestre i mi častimo molitvom: „Na čast svetih pet rana Kristovih.“ Stavljali smo i stavljamo u Marijino srce i u Isusove rane generacijama sestara u satnoj molitvi sve svoje probleme, boli, teškoće ali i onih koji su nam se preporučivali u molitve.

 Na koncu našega života veći dio sestara doći će na bolesnički kat gdje na hodniku dominira lijep, velik kip Srca Isusova također raširenih ruku. Isus nas i tu čeka, nakon što nam snage bivaju istrošene u službi Bogu i bližnjemu. Od prvih nesigurnih koraka našeg redovničkog života do staračkih, također nesigurnih, koraka života, prati nas to Srce koje u preobilju izlijeva svoju ljubav i blagoslov na sve nas. Neka tako i ostane sve dok svi ne prispijemo u sretnu vječnost gdje će nas to Srce dočekati raširenih ruku da ga cijelu vječnost slavimo zbog preobilne ljubavi prema svima nama.

                                                                   s.M.Margita Gašparovsky

*****

POTREBA VREMENA VOLJA JE BOŽJA

01 Potrebavremenasm- Vremena se mijenjaju, a potrebe ostaju iste. –

Lakšala si je dušu. Plakala je iz dubine srca. S druge strane, svaka njena suza meni je pričinjala bol u srcu. Njene su suze na moju dušu padale poput kamenja. Htjela sam joj pomoći, a bila sam bespomoćna. Sjedila je u invalidskim kolicima pogleda uprta u Mariju, a ja sam stajala kraj nje, promatrala je i molila.

Bilo je to pred kipom Međugorske Gospe. Uputila sam se u Međugorje na Međunarodni susret osoba s invaliditetom. Iz osječke Župe sv. Josipa Radnika išlo nas je četrnaestoro: djeca s autizmom i downovim sindromom, slijepi, slabovidni, nepokretni... Djeca su bila u pratnji roditelja, no bilo je teško pronaći odrasle prijatelje koji bi išli i bili od pomoći kad zatreba. Na moj upit, bi li mogli poći s nama, svi su se odreda ispričavali.

Ta je činjenica u meni srušila mišljenje kako su osobe s invaliditetom u današnjem društvu prihvaćene, da im država osigurava potrebne beneficije, i sl. Uspoređujući davna vremena i ovo današnje, neki pomaci, istina postoje, ali daleko je to od idealnog. I danas su osobe s invaliditetom kao i nekad prije, na rubu društva, ''na egzistencijalnoj periferiji'', - rekao bi papa Franjo. I danas osobe s invaliditetom vape da im netko daruje dio svog vremena, da ih sasluša, da ima strpljivosti s njima. No, još su zbog nečega ova vremena zla, čak i pogubna za osobe s invaliditetom. Ako se tijekom trudnoće utvrdi da će novorođenče imati kakav oblik invaliditeta, trudnicama se savjetuje pobačaj. U pozadini je poruka: društvu ne trebaju takvi, zašto bi bili na teret sebi i drugima. Tu je činjenicu posvijestila Marie-Hélène Mathieu tijekom svog predavanja u Međugorju. Ona je, inače, uz Jeana Vaniera utemeljila pokret ''Vjera i svjetlo'' u čije se zajednice uključila i nekolicina naših sestara.

Neizmjerno sam Bogu zahvalna za svaku (novu) sestru koja uz sve svoje druge obveze prepozna kao dio svog poslanja i rad s osobama s invaliditetom. Vjerujem, Bog će nam to uzvratiti stostruko. Uvjerena sam da bi i o. Teodozije u tom obliku rada vidio potrebu današnjeg vremena. Ta je potreba bila prisutna još i za njegova života. Zato se i može reći da se vremena mijenjaju, a potrebe ostaju iste. Uvijek je, u svim vremenima, bilo i biti će osoba s invaliditetom, siromašnih, obespravljenih, žena koje trpe od obiteljskog nasilja, ovisnika, bolesnika, osamljenih, starih, nemoćnih... Ako bi itko trebao biti uz takve, mi bi trebali. Milosrdne sestre sv. Križa. Naše je mjesto uz njih. Svaka od nas, ''na terenu'', ima susreta s takvim osobama i čini što je u njenoj moći, ali možda bi trebali, možda bi mogli - i više i bolje.

Prignula sam se do gospođe u invalidskim kolicima i tiho joj šapnula: ''Uz križ, Bog dȃ i snagu.'' Nasmiješila se. Isto sam joj ponovila i sutradan kad smo, iza Onoga koji daje i križ i snagu, nas dvije: jedna sestra sv. Križa i jedna nositeljica križa, od postaje do postaje križnim putem koračale/vozile se prema Uskrsu.

s. Krista Mijatović

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3