"Molitva, to jest susret s Bogom,

ljudima je potrebna kao disanje ..."

Otac Teodozije 

„TEODOZIJEVE CIPELICE“

Gdje je Krist, tu je njegov Duh, Duh ljubavi. (o. Teodozije)

Sigurno da se ova rečenica može primijeniti na mnoge situacije i naše međusobne odnose. Ipak, izdvojit ću jednu koja mi se posebno urezala u srce i pamet. U jednoj našoj zajednici bila je sljedeća situacija: jedna je sestra radila posao za koji joj je bila potrebna sabranost i tišina. Nezgoda je bila ta što je njezina soba bila odmah uz prostoriju gdje su ostale sestre provodile najveći dio radeći na svojim dužnostima. Slaba izolacija dviju prostorija propuštala je ne samo jače zvukove, nego i najmanji šum. Sestre su to znale i nastojale su imati obzira prema sestri i njezinom radu, pazeći da budu što tiše. Ipak, i dalje su dopirali zvukovi. 

Kaže se da je ljubav dosjetljiva. To je bilo i u ovom slučaju. Jednoga je dana jedna sestra iz te zajednice donijela ukrasne vunene cipelice toj sestri i rekla: „Evo Vam ove cipelice. Kad budete u sobi i kad Vam je potrebna tišina, objesite ove cipelice na vrata. Mi ćemo tada znati da ste unutra te ćemo posebno paziti da budemo tihe da Vam ne smetamo.“ Bila je to zaista gesta pažljivosti i obzirnosti prema drugome – gesta ljubavi! To je ono kada Isus govori da činimo što bismo željeli da nama drugi čine. Čini mi se da se ovo može povezati i s godinom koja je posvećena ocu Teodoziju. Imali smo prilike doživjeti nešto od njegovog duha posebno u danima kada su njegove cipele boravile među nama. Cilj toga bio je ne samo obilježiti neku važnu godinu i obljetnicu, nego što više upiti duh Evanđelja koji nam je naš Utemeljitelj nastojao približiti u konkretnim situacijama svakodnevnog života. Ne čitamo li u njegovim pismima i porukama sestrama jasne i konkretne smjernice kojima potiče sestre na međusobnu ljubav i poštovanje i to počevši od sitnih, malih životnih situacija?! Nije li ovaj primjer upravo na tragu toga?!

Iako sestra nije nikada koristila ovu „povlasticu“, želeći da i sama ima obzira prema drugim sestrama u zajednici, duboko joj se dojmilo ovaj čin. U srcu joj se rodila zahvalnost, a u pameti želja i odluka da i sama čini tako.

s. Marta Kovačić

*****

SPUŠTENIH TREPAVICA

spustenih trepavicam''Gubljenje smisla tajne jedan je od najvećih uzroka krize zvanja.''

(Nova zvanja za novu Europu, br. 35.)

Sjećam se iz djetinjstva: Dogodilo se da sam s mamom trebala pješačiti do nekog odredišta. Mama nije bila sigurna kako doći do tamo pa je zamolila jednu gospođu da joj dadne 'navigacijske upute'.  Slušala sam gospođu kako tumači: ''Skreneš desno pa ideš ravno desetak metara, pa…'' Mama je sve pomno pamtila, a ja sam od svega zapamtila samo jedno upozorenje: ''Pazi, tu nemoj skretati jer će te ta cesta odvesti sasvim na drugu stranu!'' Kad su upute svršile, mama zahvali, uze me za ruku i krenusmo (u ritmu mojih malih koraka). Meni je u mislima bila 'cesta koja vodi na drugu stranu'. Bila sam uvjerena da mi je dovoljno samo zakoračiti na tu cestu i da me ona sama (poput kakvog 'letećeg tepiha') odvede na neku 'drugu stranu'. Zvučalo je vrlo čarobno (kao u kakvoj bajci), ali i vrlo tajnovito: kakav je to osjećaj biti na 'letećoj cesti', a kako li tek izgleda 'druga strana'…

Približavali smo se raskrižju. ''Da skrenemo tamo?'' – upitala sam mamu. ''Ne, ta bi nas cesta odvela na drugu stranu.'' – ozbiljno odgovori mama. ''A zašto ne bismo malo otišli na drugu stranu?!'' – opet upitah. ''Zato što trebamo stići na vrijeme kamo smo se zaputili.'' – odgovori mama. Nisam odustajala: ''Pa ne bismo bili dugo. Samo da vidimo kako je tamo.'' ''Gdje?'' – zbunjeno će mama. ''Pa na drugoj strani.'' Mama se osmjehnu: ''Dalek je put do druge strane.'' ''Ali, mama, brzo bi stigli; odletjeli bi na cesti.'' – izjavim važno. Mama se opet osmjehnu: ''Letjeli?! Kao na letećem tepihu?! Čuj, predlažem da 'druga strana' ostane tajna. Znaš, nije dobro sve vidjeti, sve čuti, sve znati…'' U tom sam se trenu spotaknula o kamen. ''Eto, vidiš'', - nastavi mama '' dobro je spustiti trepavice i gledati kud' hodaš. A tajnu ćemo ostaviti tajnom.'' Utihnule smo. Poslušala sam mamu; ipak ona najbolje zna. Spustila sam pogled i gledala kud' koračam, a otkrivanje tajnovite 'druge strane' odgodila sam do daljnjega.

S druge strane samostanskih zidova

Prošlo je mnogo godina. Došla sam pred samostan. Ogromna zgrada. Pitala sam se kako je s 'druge strane' zidova ove zgrade. Nakon 'prijemnog' razgovora u samostanu, sestra koja je bila odgovorna  za kandidatice, pokazala mi je kapelu i neke samostanske prostorije: kuhinja, gostinjske sobe, praonica rublja… ''Prostor u kojem prebivaju kandidatice, sada ne možeš vidjeti. Tek kada dođeš u samostan, možeš tamo stupiti. Redovničke zajednice imaju obvezu klauzure. To znači da određeni prostori u samostanu nisu dostupni za javnost.'' – ljubazno mi objasni sestra. ''U redu'' – spustila sam trepavice – ''neka bude tajna, dok ne dođem.''

 Redovnička klauzura

Tako je i bilo. Stupivši u kandidaturu, otkrila sam neobično uređen prostor (neću ga opisivati detaljno da vam ne bih otkrila tajnu), vrlo skroman i jednostavan. Uostalom, tako i dolikuje onima koji se pripremaju za život u siromaštvu. No, iako sam već bila kandidatica, obveza klauzure priječila mi je i dalje neke prostore u samostanu, npr. prostor u kojem su bile sestre novakinje ili prostor zavjetovanih sestara.  S vremenom sam otkrivala i te prostore, ali svojevrsna klauzura uvijek ostaje. Npr. sestre ne običavaju ulaziti u sobu druge sestre, niti se zadržavaju na hodnicima u razgovoru, itd. Postoje prostori u kojima je dopušteno razgovarati; to su prostori u kojima se okupljamo svi, kao zajednica: blagovaonica, prostorija za rekreaciju, i slično. U svim drugim prostorijama obdržava se šutnja.

Klauzuru treba poštivati. Tišinu također. Bez njih, samostan ne bi bio samostan. I klauzura i tišina su svojevrsne tajne. Zapravo, rekla bih da su klauzura i tišina prebivalište Tajne. Onomu tko stupi u tihu klauzuru, dano je da susretne Tajnu, čak da ju dotakne. Osoba uronjena u klauzurnu tišinu, u sebi nastanjuje Tajnu; osjeća kako s vremenom i sama potajnjuje (postaje tajnom). Dok spuštenih trepavica koračam samostanskim hodnicima i cestama ovog svijeta, i sama se osjećam kao tajnica (mala tajna). Čija tajnica? Tajne (velike tajne). Upravo tako, mala tajnica velike Tajne. Tajnica spuštenih trepavica.

s. Krista Mijatović 

***** 

PUŽEVA KUĆICA

06 Puzeva kucicasmOve godine nam je Bog podario dugo ljeto i lijepu jesen. Bila sam iznenađena kad san nakon jedne kiše ugledala puža. Vukao je svoju kućicu.

            Sjećam da se kao djeca vrlo rado promatrali puževe. Njihovi izviđački rogovi bili su nam posebno zanimljivi. Čim bismo mu dotakli rogove, puž bi ih uvlačio. Mi smo to činili iz zabave, no pužu to vjerojatno nije bilo zabavno.  A, ako bi opasnost bila i veća, onda bi se sav povukao u svoju kućicu. Sigurnosti radi.

            A sigurnosti radi se i mi vrlo često povlačimo u svoju kućicu. Ne želimo da nitko dira ono što je naše, pogotovo su nam neka područja vrlo osjetljiva poput puževih rogova. Oprezni smo čak i onda kad objektivne opasnosti nema. A najčešće je nema.

Ono po čemu smo jedinstveni to nam nitko uništiti ni oteti ne može a to je Božje djetinjstvo. Od Boga smo voljeni, Njemu smo jedinstveni, neponovljivi. A da nam sve drugo netko otme, nama samima ne bi naškodio. Nitko nas ne može tako osiromašiti kao što se možemo sami. Nitko nas ne može tako poniziti kao što se i opet možemo sami. I kolikogod nam je sve to jasno kao bijeli dan, u životu se sigurnosti radi ponašamo poput puža, uvlačimo rogove, a ponekad se i potpuno uvlačimo u svoju kućicu. Nismo ni svjesni što sve gubimo tim uvlačenjem. U kućici osim golih zidova našeg siromaštva nema ničega. A vani zelenilo, cvijeće, leptiri, jednom riječju život. Utvaramo si da ulaženjem u kućicu čuvamo svoj život, a zapravo se događa obratno, mi ga gušimo. Ne živimo puninu života. Životarimo u toj bijednoj maloj kućici, umjesto da krenemo u životnu avanturu prepuštajući se ljepoti života. Što stoji ako nam netko nešto malo oduzme. Ionako se u konačnici moramo osloboditi od ove ljušture ako želimo ući u vječni život. Tamo se ne ulazi s nikakvim teretom, niti bogatstvom, pa ni sa vlastitom kućicom. Tamo ulaze samo slobodni. Potpuno slobodni. Slobodni čak i od vlastita života. Trebali bi, dakle, biti zahvalni onima koji nam omogućuju da budemo slobodni. Slobodni od svih navezanosti, slobodni od samih sebe i ovoga života, od svoje kućice. Slobodni za slobodu djece Božje. Slobodni kao što Isus bio slobodan kad je radi nas i radi našeg spasenja sišao s nebesa, kako molimo u vjerovanju. Ostavio je blagodati neba a na zemlji je želio biti beskućnik. Odabrao je roditi se u štali. Htio je biti prognanik u tuđoj zemlji. A za javnog djelovanja nije si osigurao katedru za poučavanje i komforni stan, ili lijepu kuću, nego slobodan život tako da nije imao gdje niti  nasloniti svoju glavu (Mt 8,20). Na takvu slobodu nas Krist poziva. Na puninu života bez bojažljivog uvlačenja rogova i povlačenja u svoju kućicu.

s. M. Margita Gašparovsky

*****

NEBESKA (VELE)POSLANSTVA

05 nebeska veleposlanstvamNebeska (vele)poslanstva... Oaze 'drugog' svijeta... Pitate se gdje bi to bilo?! Vi biste rado pošli tamo?! Znatiželjni ste što se tamo radi?! Kako ta (vele)poslanstva izgledaju i tko živi u njima?!

Polako! Krenimo od početka! Od nejasnih riječi... Što bi značila riječ 'poslanstvo', odnosno 'poslanik'? To vam je, njjednostavnije rečeno, kao kad učiteljici ponestane krede za vrijeme sata pa te pošalje u zbornicu da doneseš još krede. U tom slučaju, ti si učiteljičin poslanik; ti si  u njeno ime išao po kredu. Poslanstva bi bila mjesta gdje poslanici žive i rade posao u ime onoga tko ih je poslao. Tko bi onda bili nebeski poslanici?! Tko njih šalje?! Što rade i gdje žive?!

Nebeski poslanici su osobe posvećena života. Njih šalje Bog preko njihova poglavara/poglavarice. Rade ono poradi čega su poslani, a žive u samostanima. Samostani su, dakle, nebeska (vele)poslanstva. Ne znam jeste li kada imali prilike biti u samostanu. Kad sam ja prvi put kročila u samostan, vjerujte mi, bilo mi je kao da sam ušla u predvorje neba. Kad sam otvorila samostanska vrata, prvo što sam ugledala bio je Isus – raširenih ruku, kip Srca Isusova. Činilo mi se da čeka – baš mene. Bila sam tako radosna, neopisivo sretna: ''Evo me, Isuse, konačno...'' Iz razmišljanja me probudi ljubazni glas sestre vratarice:''Dobro došli!'' ''Ja bih htjela biti časna sestra.''- rekoh. ''Znam, znam'' – blago se nasmiješi i pokaže mi rukom da ju slijedim. Imala sam osjećaj da u samostanu duboka tišina svime vlada, kao da nitko u njemu ne živi, a živjelo je oko stotinu sestara. ''Zašto je sve tako tiho?'' – upitah. ''Zato što se u tišini bolje Boga čuje'' – uzvrati sestra vratarica. Sjećam se da se ta tišina duboko usjekla u pamćenje i mojim roditeljima. Poslije su mi govorili: ''Bio je to nekakav mir koji kao da nije od ovog svijeta. Izvan samostana svi se žure, jure, nitko vremena nema; a tamo kao da je vrijeme stalo. '' Eto, nije li i u nebu tako – kao da je vrijeme stalo?!

Kad se vrijeme zaustavi

No, možda u samostanu ipak vrijeme ne stoji. Sat na tornju samostanske crkve glasno se oglašava svakih petnaest minuta. I dok njegov zvon odjekuje nad gradom, kao da poručuje: ''Ljudi, vrijeme je kratko...'' Da je vrijeme kratko, nebeski (vele)poslanici znaju vrlo dobro. Zato je vrijeme u samostanu razborito raspoređeno. Točno se zna kad je vrijeme za ustajanje, a kad za lijeganje; vrijeme za molitvu, rad i odmor; vrijeme šutnje i govora; vrijeme pjesme i smijeha. Primjećujete da u svemu vlada red i sklad. Baš kao što je i u nebu sve u nekoj harmoniji. Još je nešto kao u nebu – pjevanje psalama. Kao da slušate anđeoske zborove. Što se posla tiče, svatko zna što treba raditi – ono zbog čega je poslan, a svatko ima poslanje za nešto drugo. Netko kuha, netko vrt obrađuje, netko poučava vjeronauk, netko šiva, netko poslužuje goste, netko cvijećem ukrašava crkvu, netko 'čuva' vrata i javlja se na telefon, netko piše članke za MAK... Nije važno što se od toga radi, važno je da se poslanik dok radi prisjeća da ne vrši svoju volju nego volju Onoga koji ga je poslao. Što će se raditi u nebu, ne znam sa sigurnošću, ali znam da će svi vršiti volju Božju. ''Jedina'' razlika između samostana i neba jest u tomu što je u nebu svetost već postignuta, a u samostanu se tek postiže. Nebeski poslanici znaju da se svetost vrlo sporo postiže kad sȃm brineš oko toga; puno brže se čovjek posvećuje kad mu i drugi pomažu u tomu. Stoga, u nebeskim (vele)poslanstvima svi imaju poslanje brinuti za svetost svih. Ako ćemo pravo, i to podsjeća na nebo jer tužno bi bilo kad bi u nebo išao sȃm, bolje s drugima.

Eto, nadam se da ti je sad donekle jasno što su nebeska (vele)poslanstva. Ipak, bolje bi bilo da i sȃm posjetiš koje od njih i uvjeriš se je li to zaista oaza 'drugog' svijeta. No, daleko bi najbolje bilo da i sȃm postaneš nebeski (vele)poslanik. Osjećaš li u sebi zov na to poslanje?!

s. Krista Mijatović

*****

KLARIN KRIŽIĆ
04 Klarin krizicZa vrijeme formacije i upućivanja u duh redovničkoga života, poučavali su nas kako nije važno činimo li velika ili mala djela, nego da ona budu s ljubavlju učinjena. Govorili su nam kako moramo biti vjerni u onom 'malom', jer ako to ne budemo, nećemo biti u onome 'većem' kad se bude od nas tražilo. Svakako da je ovo aktualno za sva životna razdoblja, a ne samo za vrijeme formacije: učiniti nekome uslugu, podići papirić koji je na podu i slično – ali s ljubavlju. To su 'sitnice', 'male stvari', ali ako ih učinimo iz ljubavi prema Bogu, one imaju svoju vrijednost. Na to nas pozivaju i mnogi sveci: da sve što činimo, činimo iz ljubavi!

Evo jedne geste koja mi se dogodila neočekivano, a u kojoj sam prepoznala znak Božje dobrote, ljubavi i domišljatosti. Budući da susrećem mnoge ljude u sklopu rada u župi, upoznala sam tako i djevojčicu Klaru. Klara je djevojčica koja još ne ide u školu, ali redovito dolazi na sv. misu sa svojom obitelji. Za vrijeme ljetnih praznika imali smo oratorij za djecu i mlade i Klara nam se ondje pridružila zajedno sa svojom starijom sestrom i bratom. Na koncu jednog takvog susreta ostala djeca su se veselo razišla svojim kućama, a Klara je na odlasku došla do mene, dala mi poljubac i stavila mi križić na čelo. To što me je poljubila ne čudi me, jer i druga djeca to znaju učiniti u svojoj dječjoj jednostavnosti i neposrednosti. Ali što mi je stavila križić na čelo bila je gesta koju nisam mogla očekivati. Zaista sam se iznenadila! Vjerojatno joj kod kuće mama ili netko iz obitelji čini taj znak ili je to povezala s križićem koji joj ja stavim na čelo kada dođe u pratnji svoje sestre na sv. pričest – ne znam. Znam samo da je taj znak tada meni stavila na čelo. Prekrasna gesta! Zaista me razveselila! U srcu sam osjetila zahvalnost što nam Bog šalje takve male, jednostavne, dječje duše na naše životne putove da nas nauče što je to ljubav prema Njemu i bližnjemu!

Vjerujem da se i Bog tako osjeća, ali i mi sami kada učinimo nešto lijepo za Njega kome smo dali svoj život, pa makar to bila i 'sitna', 'neznatna' stvar koja će se drugima činiti beznačajna, ali je u Božjim očima velika, jer je učinjena iz ljubavi. s. Marta Kovačić

*****

STVARNA ČASNA

03 stvarna casna sm Znate li što najviše volim čitati u MAK-u? Upitne rečenice. Iznenađeni ste odgovorom?! Mislite, pa tko još voli pitanja – ona podsjećaju na školske ispite. Ma, nemaju upitnici uvijek tako zastrašujuću funkciju. Nekad su, baš naprotiv, vrlo zanimljivi i zabavni, npr. u psiho-testovima, pitalicama, mozgalicama, razbiglavkama, nagradnim pitanjima…

Pa, evo za početak jedno pitanje (iako nije nagradno, vrijedi se zaustaviti kraj njega): „Na što pomisliš kad vidiš časnu sestru???“ Pitanje nije teško za one koji često susreću časne sestre, ali za one koji se ne sjećaju kad su ju zadnji put vidjeli, jedno tako obično pitanje postaje prava razbiglavka. Ne znam u kakvoj ste vi situaciji, ali vam mogu reći da sam ja bila među onim sretnicima koji su odrastali uz časne sestre. U crkvi, u školi, na ulici… ta su tajanstvena bića u dugim crnim haljinama s ljubaznim osmjehom na licu plijenila moju pažnju. Pri susretu s njima, srce mi je bilo ispunjeno nekim neobjašnjivim osjećajem blaženstva, a u glavi mi jedna misao nije silazila s uma: „I ja bih htjela tako…“ I zaista, Bog je dao da i bude tako. Postala sam časna sestra – tajanstveno biće u dugoj crnoj haljini s ljubaznim osmjehom na licu. Pomisli li koja djevojčica pri susretu sa mnom: „I ja bih htjela tako…“, nije mi poznato. No, sudeći po novim duhovnim zvanjima, čini se da je takvih, nažalost, sve manje i manje.

Možda uskoro i u Hrvatskoj doživim ono što mi se dogodilo u nedavnom posjetu u SAD-u. Nakon nedjeljne svete mise, pri izlasku iz crkve, do mene je dotrčala jedna djevojčica i upitno me gledajući prstićima je opipala moju redovničku haljinu. Nakon toga je veselo poskočila i trčeći prema mami, uzbuđeno ponavljala: „Mom, she's real! She's real!“ U prvi mah nisam shvatila što se događa, no ubrzo mi je mama s nasmiješenom djevojčicom u naručju objasnila: „Znate, sestro, lijepo je vidjeti nekoga u redovničkoj haljini. To je kod nas prava rijetkost. Sarah je časne sestre vidjela samo na TV-u. Vi ste prva stvarna časna sestra koju vidimo.“

U nadi da kod nas časne sestre neće iščeznuti iz stvarnog svijeta, dopustite da završim s pitanjem (nije nagradno): „Pomisliš li, kad vidiš časnu sestru: 'I ja bih htjela tako…'???“

s. Krista Mijatović

*****

SRCE ISUSOVO

02 shmmObradovala me slika Srca Isusova koje su sestre iz Vukovara poslale. Vjerujem da je ta slika draga svim sestrama, koje su živjele u našoj kući 204. vukovarske brigade 15 u Vukovaru. Visjela je nasuprot ulaznih vrata na koja se s ulične strane ulazi u kuću. Slika je crno bijela, dakle vrlo stara. No ono što tu sliku čini dragom i vrijednom nije njezin umjetnički izričaj, nego činjenica da je slika cijelo vrijeme Domovinskog rata bila u toj kući i da su je sestre, koje su se prve nakon rata vratile u Vukovar, našle tamo. Ne zaboravimo da su granate dnevno pljuštale. Da, upravo pljuštale, a ne samo padale, po cijelom gradu. Ne zaboravimo da je kuća bila pogođena granatom s bočne strane, koja je probila zid i ukopala se neeksplodirana  u kuhinji. Ne zaboravimo da je u toj našoj kući bilo“krajinsko osiguranje“. No Srce Isusovo čuvalo je kuću i dočekalo sestre nakon ratnih stradanja u istom predvorju kuće gdje su ga i ostavile. Sve ostale stvari bile su pokradene: od kauča, stolova, stolica, radijatora, posuđa, velikog Wilerova goblena „Uskrsli Isus i Marija Magdalena“, čak i prozora, misnog ruha, kaleža, ciborija i da ne nabrajam. Što nisu odnijeli, to su razbili. Samo je slika Srca Isusova dočekala sestre. Isus na toj slici drži žezlo i kuglu zemaljsku. Kao da je sestrama htio poručiti: Ja sam s vama bio u ratu, sačuvao sam vaše živote i čekao vas u ovoj kući. Moja je sva zemlja, moja je i ova kuća, u mojoj su ruci i vaši životi.

Nije Srce Isusovo pokazalo svoju ljubav i naklonost prema nama, sestrama sv. Križa  samo u Vukovaru. Naša je duhovnost obilježena pobožnošću prema Srcu Isusovu. U njemu je vrhunac ljubavi darovane na križu. Raspeti, koji visi na križu, iz svojega probodenog srca izlijeva svoje milosti na sve nas. Probodeno Isusovo Srce simbol je preobilne ljubavi u kojoj se Isus dariva čovjeku sve do dara vlastita života na križu.

Na ulazu u samostan nalazi se kip Srca Isusova s raširenim rukama. Svaku je od nas, kad smo došle u samostan, dočekao Isus s tim raširenim rukama i još raširenijim srcem. Pratio nas je tijekom redovničkog života. Svi najvažniji događaji našega života zbivali su se u našoj samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova. Tu u samostanskoj crkvi, Srce nas je Isusovo pratilo tijekom kandidature, postulata, novicijata, prvih zavjeta, doživotne zavjete i svih jubileja. Njegovo probodeno Srce i njegove rane, svaki četvrtak i petak, častile su naše sestre i mi častimo molitvom: „Na čast svetih pet rana Kristovih.“ Stavljali smo i stavljamo u Marijino srce i u Isusove rane generacijama sestara u satnoj molitvi sve svoje probleme, boli, teškoće ali i onih koji su nam se preporučivali u molitve.

 Na koncu našega života veći dio sestara doći će na bolesnički kat gdje na hodniku dominira lijep, velik kip Srca Isusova također raširenih ruku. Isus nas i tu čeka, nakon što nam snage bivaju istrošene u službi Bogu i bližnjemu. Od prvih nesigurnih koraka našeg redovničkog života do staračkih, također nesigurnih, koraka života, prati nas to Srce koje u preobilju izlijeva svoju ljubav i blagoslov na sve nas. Neka tako i ostane sve dok svi ne prispijemo u sretnu vječnost gdje će nas to Srce dočekati raširenih ruku da ga cijelu vječnost slavimo zbog preobilne ljubavi prema svima nama.

                                                                   s.M.Margita Gašparovsky

*****

POTREBA VREMENA VOLJA JE BOŽJA

01 Potrebavremenasm- Vremena se mijenjaju, a potrebe ostaju iste. –

Lakšala si je dušu. Plakala je iz dubine srca. S druge strane, svaka njena suza meni je pričinjala bol u srcu. Njene su suze na moju dušu padale poput kamenja. Htjela sam joj pomoći, a bila sam bespomoćna. Sjedila je u invalidskim kolicima pogleda uprta u Mariju, a ja sam stajala kraj nje, promatrala je i molila.

Bilo je to pred kipom Međugorske Gospe. Uputila sam se u Međugorje na Međunarodni susret osoba s invaliditetom. Iz osječke Župe sv. Josipa Radnika išlo nas je četrnaestoro: djeca s autizmom i downovim sindromom, slijepi, slabovidni, nepokretni... Djeca su bila u pratnji roditelja, no bilo je teško pronaći odrasle prijatelje koji bi išli i bili od pomoći kad zatreba. Na moj upit, bi li mogli poći s nama, svi su se odreda ispričavali.

Ta je činjenica u meni srušila mišljenje kako su osobe s invaliditetom u današnjem društvu prihvaćene, da im država osigurava potrebne beneficije, i sl. Uspoređujući davna vremena i ovo današnje, neki pomaci, istina postoje, ali daleko je to od idealnog. I danas su osobe s invaliditetom kao i nekad prije, na rubu društva, ''na egzistencijalnoj periferiji'', - rekao bi papa Franjo. I danas osobe s invaliditetom vape da im netko daruje dio svog vremena, da ih sasluša, da ima strpljivosti s njima. No, još su zbog nečega ova vremena zla, čak i pogubna za osobe s invaliditetom. Ako se tijekom trudnoće utvrdi da će novorođenče imati kakav oblik invaliditeta, trudnicama se savjetuje pobačaj. U pozadini je poruka: društvu ne trebaju takvi, zašto bi bili na teret sebi i drugima. Tu je činjenicu posvijestila Marie-Hélène Mathieu tijekom svog predavanja u Međugorju. Ona je, inače, uz Jeana Vaniera utemeljila pokret ''Vjera i svjetlo'' u čije se zajednice uključila i nekolicina naših sestara.

Neizmjerno sam Bogu zahvalna za svaku (novu) sestru koja uz sve svoje druge obveze prepozna kao dio svog poslanja i rad s osobama s invaliditetom. Vjerujem, Bog će nam to uzvratiti stostruko. Uvjerena sam da bi i o. Teodozije u tom obliku rada vidio potrebu današnjeg vremena. Ta je potreba bila prisutna još i za njegova života. Zato se i može reći da se vremena mijenjaju, a potrebe ostaju iste. Uvijek je, u svim vremenima, bilo i biti će osoba s invaliditetom, siromašnih, obespravljenih, žena koje trpe od obiteljskog nasilja, ovisnika, bolesnika, osamljenih, starih, nemoćnih... Ako bi itko trebao biti uz takve, mi bi trebali. Milosrdne sestre sv. Križa. Naše je mjesto uz njih. Svaka od nas, ''na terenu'', ima susreta s takvim osobama i čini što je u njenoj moći, ali možda bi trebali, možda bi mogli - i više i bolje.

Prignula sam se do gospođe u invalidskim kolicima i tiho joj šapnula: ''Uz križ, Bog dȃ i snagu.'' Nasmiješila se. Isto sam joj ponovila i sutradan kad smo, iza Onoga koji daje i križ i snagu, nas dvije: jedna sestra sv. Križa i jedna nositeljica križa, od postaje do postaje križnim putem koračale/vozile se prema Uskrsu.

s. Krista Mijatović

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3