"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

Dolazimo u Hrvatsku

Na usrdnu molbu đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, majka Marija Terezija Scherer u Đakovo šalje deset sestara koje su već bile određene za polazak u Ameriku. Godine 1868. dana 7. lipnja sretno su stigle na svoju novu postaju i od Biskupa bile srdačno primljene.

Odmah po dolasku dvije sestre preuzimaju njegu bolesnika u maloj vlastelinskoj bolnici. Marljivo uče hrvatski. Nakon dvije godine sestre nastavnice počinju raditi u ženskoj pučkoj školi i u ženskoj učiteljskoj školi.

Godine 1879, nakon ukinuća učiteljske škole (1875.) počinju radom u novootvorenoj Višoj djevojačkoj školi. Prvih 15 godina sestre rade samo u Đakovu, a onda se počinje širiti djelokrug njihova rada.

Godine 1883. sestre preuzimaju rad u ubožnici na Velom Lošinju, a godine 1884. na Visu. Godine 1888. preuzimaju njegu siromaha i umobolnih u Malom Lošinju. Njegom bolesnika sestre počinju 1889. u bolnici u Vukovaru, 1895. u bolnici u Gospicu i Vinkovcima, 1896. u Sisku, 1898. u Slavonskom Brodu i Pakracu, godine 1912. u Četnoj bolnici u Zagrebu i dr. Kroz 135 godina naše provincije sestre su djelovale u 44 bolnice i 8 lječilišta. Na poziv kotorskog biskupa Uccellinia god. 1900. dolaze sestre u Dobrotu, kraj Kotora za njegu siromaha.

Godine 1908. sagrađena je nova provincijalna kuća u Đakovu na zemljištu koje je sestrama darovao biskup Strossmayer.

Sjećajući se rečenice svojih Konstitucija: "Svaki čovjek koji trpi nevolju naš je bližnji..." (čl. 62.) sestre su u vrijeme balkanskih ratova (1912.-1913.) njegovale teške ranjenike u Crnoj Gori, na Cetinju i u Podgorici, te izvan granica Domovine, u Bugarskoj. Gdje bi se god pojavila opasnost epidemije zaraznih bolesti (kolera i tifus), sestre dragovoljno preuzimaju njegu oboljelih (na Lošinju, u Dragi kod Sušaka, u Sofiji, Bugarska, a u najnovije vrijeme na Kosovu u Đakovici u vrijeme epidemije variole 1972. godine).

Uz samaritanski rad sestre rade i na širenju prosvjete. Rade u školama u Đakovu, Donjem Miholjcu, Hercegnovom, Bosanskom Brodu i u odgojnim zavodima i zabavištima u Osijeku, na Sušaku (u Rijeci), u Hercegnovom, Bosanskom i Slavonskom Brodu, u Puli i drugim mjestima.

U svom radu sestre nisu pravile razlike s obzirom na narodnost i vjeru. Kroz odgojne zavode prošla su djeca različitih vjeroispovjesti i narodnosti, a sestre su djelovale u 37 škola raznih vrsta i odgajale mladež u 9 odgojnih zavoda. Taj rad je prekinut 1945. godine.

Nakon toga, vjerne načelu svoga Utemeljitelja: Potreba vremena volja je Božja, sestre sv. Križa prve su od ženskih redovnickih družbi koje su kod nas počele pastoralnim radom na župama. Već godine 1946. preuzimaju crkveno pjevanje i sakristansku službu u župi Drenovci, a zatim su slijedile i druge župe i nikada nije bilo dosta sestara. S biskupom Bäuerleinom prve su započele s katehizacijom djece u crkvenim prostorima nakon što je vjeronauk u školama ukinut.

U provincijalnoj kući u Đakovu uvijek se mnogo pomagalo potrebnima. Godine 1923. uređena je prostorija u kojoj je dnevno dobivalo hranu 80 osoba, osim onih na prolazu.

Osim u Hrvatskoj sestre ove provincije danas djeluju u Crnoj Gori, na Kosovu, u Makedoniji, Srbiji i Njemačkoj. Hrvatska je provincija po svojim sestrama zastupljena i u misijama. Dvije sestre, koje su radile niz godina u Indiji, danas počivaju na tamošnjem groblju u Hazaribaghu. Danas jedna sestra služi u misijskom poslanju Crkve u Brazilu.

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3