"Samo put križa vodi u nebo!"

                                                                                                                                                                 bl. m. M. Terezija

PREMINULA S. MAJA MIKIĆ

Rođena        29. lipnja 1944.

Prvi zavjeti  13. svibnja 1969.

Umrla          31. srpnja 2019.

Nakon svečanoga obilježavanja zlatnoga redovničkog jubileja 22. lipnja ove godine, u Đakovu, ostala je sestra Maja u provincijalnoj kući kako bi prikupila snagu za svoje redovite dužnosti u Zagrebu, u zajednici bolesnih sestara. Zahvalna i radosna, pozdravila se sa sestrama u Đakovu prije svojega povratka u Zagreb 22. srpnja. Navečer toga dana bila je posebno radosna među sestrama. Tijekom noći, odnosno u jutarnjim satima, doživjela teški moždani udar. Prevezena je u Kliničku bolnicu Sveti Duh u Zagrebu. U ovoj je bolnici dočekala i svoj prelazak u vječnost 31. srpnja u 23 sata. Njezin plemeniti lik ne ćemo više susretati na ovom svijetu i ne ćemo više ovdje uživati u njezinu blagom osmjehu i dobroti, ali se nadamo susretu sa sestrom Majom u vječnosti.

Njezin životni put nimalo nije bio lagan. Rođena je 29. lipnja 1944. godine u Vidovicama, BiH, od kršćanskih roditelja Ilije Mikić i Jele rođene Župarić. Krštena je istoga dana u Župi sv. Vida i dobila ime Sofija. Roditelji su imali četvero djece. Dva su starija sina umrla, ostale su samo Sofija i njezina starija sestra. Kada se Sofija rodila, tata je bio na frontu. Pismom su ga obavijestili o njezinu rođenju. Nažalost, oca nikada nije vidjela jer se sa fronta nije vratio, niti su što čuli o njemu. Iako je rodbina bila dobra prema majci, njoj i sestri, tijekom njezina djetinjstva vukla se tiha bol što nije upoznala oca.

Godina 1950. bila je za nju upečatljiva. Župnikovim dopuštenjem smjela je u šestoj godini, zajedno sa svojom starijom sestrom, pristupiti Prvoj sv. Pričesti, a također primiti i svetu Krizmu. Ti dani su joj ostali u veoma lijepoj uspomeni.

U Vidovicama je završila šest razreda osnovne škole. Voljela je učiti. Bila je vedre naravi i za igru uvijek raspoložena. Majka je kćerke poučavala i odgajala da budu dobre i samilosne prema siromašnima, bolesnima i slabima. Često im je pripovijedala i o časnim sestrama. Divila se njihovoj požrtvovnosti i ljubavi prema Bogu i ljudima. Time je, i ne znajući, njegovala u njima veliko poštovanje prema redovnicama.

Kada je Sofija završila šesti razred, radila je s mamom i sa sestrom što god je trebalo. U svojem Životopisu spominje kako je osjećala neku bojažljivost prema budućnosti. Unutarnji glas milosti tiho ju je zvao i kao da ju je vukao da ostavi majku i sestru. Nije mogla to prihvatiti i trudila se taj glas nekako ušutkati. No, glas milosti bivao je sve jači. U srcu se borila. Otkrila je svoje stanje ispovjedniku. On joj je preporučio da puno moli za sretan izbor zvanja. Mama je zapazila da je nešto zabrinuta. Kada ju je upitala što joj je, Sofija joj se djetinjom iskrenošću povjerila. Zbog toga su se i majka, i sestra, i ostala rodbina rastužili. I Sofiji je bila teška pomisao na rastanak, ali glas Božji nije mogla ničim ugušiti. U toj svojoj neodlučnosti molila se Nebeskoj Majci. Bila je uvjerena da će joj molitva biti uslišana. I bilo je tako.

Godine 1960. javila se u samostan Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Trebala je pričekati godinu dana da bude primljena. Tijekom toga vremena mama ju je pokušavala odvratiti od odlaska u samostan. Sofija je, uza sve neprilike i majčine suze, ipak ostala kod svoje odluke i 1. kolovoza 1961. godine primljena je u đakovački samostan.

Kao kandidatica bila je na nekim dužnostima u kući, a nakon prvih pouka prionula je uz učenje i završila sedmi i osmi razred osnovne škole. Nakon toga poslana je u Zagreb, na Vrhovac, gdje je završila srednju medicinsku školu. Nakon toga je ostala još godinu dana raditi u Zagrebu, na Dječjoj klinici na Šalati.

Radovala se kada je bila pozvana u Đakovo da započne postulat 14. rujna 1967. godine. Vrijeme postulata brzo je prošlo i bila je svjesna da se nalazi pred godinom novicijata koja je od velike važnosti za njezin duhovni život. Molila je Majku Božju da joj pomogne da se u tom vremenu što bolje pripremi i izgradi čvrste temelje duhovnoga života. Da Gospa čvrsto stoji uza svoje duhovno dijete, dalo se naslutiti time što je na početku novicijata dobila redovničko ime sestra Maja.

Prve sv. zavjete položila je 13. svibnja 1969. godine i započela je svoj redovnički put. Vratila se u Zagreb na Šalatu gdje je ranije bila zaposlena. Na Dječjoj klinici provela je cijeli svoj radni vijek, od 1969. do 2004. godine, kada je dočekala mirovinu. Bila je vrsna medicinska sestra, kasnije, kao viša medicinska sestra, vodila je jedan od dječjih odjela.

I na Klinici i u redovničkoj zajednici ostavila je duboke tragove ljudske i kršćanske dobrote, duhovnosti, postojanosti, smirenosti, mudrosti i ljubavi. Mnogima je bila oslonac u kušnjama i znala je tješiti, hrabriti, pomoći u nošenju patnje. Iako ponekad okružena suprotnim stavovima i svjetonazorom, bila je uvijek jasna, postojana kao redovnica i kao stručna osoba, vrijedna poštovanja. S pravom je uživala velik ugled, a malim bolesnicima, napose njihovim zabrinutim roditeljima, bila je izvor sigurnosti i utjehe. Svojom prisutnošću i svojom smirenošću liječila je i ulijevala nadu.

Evo samo nekoliko izjava onih koji su s njom živjeli i radili:

-      Bila je nositeljica mira na radnom mjestu i u zajednici; osoba s kojom se moglo razgovarati, puna razumijevanja, znala je hrabriti; odlučno je branila dostojanstvo našega poziva.

-      U teškim i konfliktnim situacijama znala je zauzeti jasan stav, uspostavljajući ravnotežu ljubavlju prema neistomišljenicima – tako je stekla poštovanje i neistomišljenika; bila je stručna u poslu, vjerna, ustrajna. Znala je kvalitetno vršiti i vodeće, i obične službe.

-      Odlikovala ju je duboka humana crta koju je očuvala do kraja života, kako prema bolesnicima, rodbini, liječnicima i osoblju, tako i prema sestrama.

-      Znala je osmisliti nepravde i gorčinu života koje je i sama doživljavala. Nadasve, znala je razveseljavati druge; jednostavna, skromna, dobrohotna. Jednom riječju: ostala je redovnica do kraja života.

Nakon umirovljenja, od 2004. do 2006. godine, ostala je u Zagrebu, na Vrhovcu, u Marijinu domu, u dvorbi svojih bolesnih susestara. Godine 2006. premještena je u Đakovo na bolesnički kat, u Dom sv. Josipa. Tu je služila sestrama brinući se za njihovo liječenje i za ambulantu sve do 2018. godine, kada je opet poslana u Zagreb, u Marijin dom, gdje je završila svoje apostolsko djelovanje – uglavnom u službi bolesnicima.

Njezina finoća, taktičnost i uslužnost sigurno su mnogima olakšavale zdravstvene tegobe i lakše su podnosili svoju bolest. Gospodin ju je obdario dobrim i plemenitim srcem koje je znalo svakoga saslušati i, ako ne u svakom slučaju pomoći, onda uvijek iskreno ohrabriti. Ono što joj je majka u djetinjstvu savjetovala, da bude dobra i ima samilosti prema bolesnima, ona je to cijeli život vjerno vršila.

Zahvaljujemo Gospodinu za dobro i plemenito srce drage nam sestre Maje, srce puno mira i blagosti. Neka o njoj progovore i riječi koje je sama zapisala povodom svojega zlatnog jubileja i jubileja sestara „svojega novicijata“:

Izgarali nesebično 50 ste već godina

I životom dijelili ste Vi dobrotu Božjeg Sina.

Čestitamo Vama danas što ste tako mudri bili!

I svjetiljku duše svoje dobrim uljem napunili.

Kad Zaručnik jednog časa pred Vama se, sestro, javi

svjetiljku će zateć´ punu vjere, nade i ljubavi.

Uvest će Vas Gospod tada u dvoranu vječnog Raja

željnom piru, spremna Sestro, nikad ne će biti kraja.

Uvjereni smo da se ovo i dogodilo u dvorani vječnoga Raja u času blage smrti sestre Maje.

Neka joj nagrada za vjernost, ljubav, dobrotu, za svu patnju i bol, darovanu Raspetomu po Gospinim rukama, bude sam Gospodin u društvu svih svetih.

Počivaj u miru Božjem, draga Sestro, i moli za nas koji smo još na putu…

s. M. Jacinta Mandura

s. Maja

Facebook likebox