"Križa se ne bojim, želim samo dovršiti trku

i da milost ne napusti moju slabost."
                                                                                                                                                                 o. Teodozije Florentini

PREMINULA S. VERONA TURKOVIĆ

Rođena:        22. lipnja 1929.

Prvi zavjeti:  20. travnja 1950.
Umrla:          17. kolovoza 2019. 

Svaka je subota posvećena dragoj Gospi, našoj Nebeskoj Majci, koju je sestra Verona od djetinjstva jako štovala. Tako je, u predvečerje dana Gospodnjega, u 21.35 sati, Gospodin pozvao k sebi svoju vjernu zaručnicu, dragu sestru Veronu.

Sestra Verona rođena je 22. lipnja 1929. godine, u Remetincu, od pobožnih roditelja, oca Petra i majke Roze rođ. Vukalović, kao šesto dijete svojih roditelja. Krštena je 23. lipnja 1929. god. u župnoj crkvi Kraljice Svete Krunice i dobila je ime Dragica.

U svojem Životopisu napisala je kako je već kao maleno dijete voljela promatrati prirodu Božju i divila se svemu stvorenomu. Više bi puta djeci u susjedstvu, kao i svojoj braći, pripovijedala o dragom Bogu koji je sve tako divno stvorio.

U sedmoj godini njezina života roditelji su je poslali baki, u isto selo, jer su bili siromašni. U devetoj godini pošla je u školu. U drugom razredu osnovne škole primila je Prvu sv. Pričest, što je njezinu dušu ispunilo velikom duhovnom radošću. Više je puta s bakom išla na proštenje u Varaždin, Majci Božjoj Škapularskoj. Kada bi stupila u crkvu, imala je osjećaj da je došla u nebo. Baku je jako voljela, kao i baka nju. Zimi bi baka, svake večeri, sjela kraj tople peći i učila ju moliti. U trećem razredu vratila se k roditeljima i tu je pomagala koliko je mogla, obavljajući obične kućne poslove.

Kada joj je bilo trinaest godina, preminuo joj je otac. To joj je bilo jako teško jer ga je jako voljela. I majci je bilo teško jer je ostala sama sa šestero djece, ali je s velikom vjerom i uz Božju pomoć uspijevala hraniti i odgajati svoju djecu. Svake večeri svi su zajedno molili svetu krunicu i ta im je molitva davala snagu za svagdašnje brige i teškoće.

Kao dijete nosila je Dragica u grad mlijeko časnim sestrama svetoga Vinka. Ugledavši ih prvi put, odmah je poželjela i sama poći u samostanom. Kada je to povjerila majci, ona joj je odgovorila da je još premlada i neka se moli da joj dragi Bog pomogne u životu. Ozbiljno je Dragica shvatila majčine riječi te se puno molila, posebice dragoj Gospi, i molitva joj bi uslišana. U osamnaestoj godini, 1. srpnja 1947. godine, stupila je u đakovački samostan. Molila je Gospodina da postane i ostane dobra časna sestra sve do zadnjega dana svojega života.

Završivši redovničku formaciju u postulatu i novicijatu, u kojem je dobila ime sestra Verona, Prve svete zavjete položila je 20. travnja 1950. godine. Odmah nakon zavjeta dobila je svoju prvu dužnost u Hercegnovom, gdje je pet godine radila u praonici rublja i u vrtu.

Budući da je to bilo teško poratno vrijeme, vrijeme poslije Drugoga svjetskog rata, vrijeme kada su sestrama bile oduzete škole i zgrade te su one vrlo teško i oskudno živjele. Da se prehrane, prale su vojnicima rublje i tako su zarađivale za kruh svagdašnji. U ono vrijeme nije bilo perilica za rublje, nego se sve oko rublja obavljalo ručno. Ni vode nisu imale u kući, nego su je nosile iz franjevačkoga samostana. Sestra Verona sve te teškoće prihvaćala je i podnosila s ljubavlju i požrtvovno.

Iz Hercegnovoga premještena je u Đakovo 1960. godine, u provincijalnu kuću, gdje je marljivo radila u vrtu, a potom je šest godina šivala jorgane. Iz Đakova poslana je u Slavonski Brod, u našu kuću. Tamo je također šivala jorgane do 1965. godine. Potom je jednu godinu radila u novicijatskoj šivaonici. U Zagreb, u samostan na Vrhovcu, odlazi 1966. godine gdje je, u samostanskoj crkvi, s puno ljubavi i brige, vršila službu sakristanke pune 42 godine. Uvijek je bila u blizini svojega Zaručnika i On joj je davao snagu da može marljivo i vjerno vršiti svoju dužnost.  

Da bi što bolje obavljala tu službu, završila je tečaj za kićenje, koji je uspješno svladala. Rado je i lijepo cvjetnim aranžmanima ukrašavala crkvu. Svaki cvijet bio je raspjevan i uzdizao je duh Gospodinu. U kontaktu s ljudima, koji su dolazili u sakristiju, bila je ljubazna i strpljivo je slušala njihove životne poteškoće, a oni su joj s povjerenjem otvarali dušu. Sve njihove potrebe Gospodinu je predavala.

Uza sakristansku službu sestra Verona rado je posjećivala i obilazila stare i bolesne. Mnogima je svojom vedrinom i ljubavlju pomogla da lakše podnose svoje staračke tegobe. Nekoliko njih, koji nisu imali nikoga svoga da se za njih brine, uputila je k sestrama Misionarkama ljubavi, koje je osnovala sveta majka Terezija iz Kalkute.

Kada su joj sile oslabjele, predala je sakristansku službu mlađoj sestri, a ona je u istoj zajednici vodila brigu za pranje kuhinjskoga posuđa prije podne, a poslije podne boravila bi u molitvi pred Gospodinom. Iako je bila slabe tjelesne konstrukcije i nježna zdravlja, sestra Verona uvijek je bila vesela i nasmijana. Draga joj je bila duhovna pjesma Kad se budemo gledali oči u oči..., koja ju je upućivala na konačni susret oči u oči s Gospodinom. Od djetinjstva je bila raspjevana duša i kamo god je išla, rado je pjevala. Zdravlje ju je sve više napuštalo pa je prešla u zajednicu Marijina doma na Vrhovcu.

Cijeli život sestre Verone resila je krjepost zahvalnosti. Njezinu zahvalnost, uz riječi Bog plati, pratile su uvijek kao na molitvu sklopljene ruke.

Njezino je zdravstveno stanje zahtijevalo s vremenom veću njegu pa je krajem 2018. godine premještena u Dom sv. Josipa u Đakovo. Tu je također uočeno njezino strpljivo nošenje teškoća bolesti i starosti. Bila je bez posebnih zahtjeva i na svemu iskreno zahvalna.

Zahvaljujemo Gospodinu za našu dragu i dobru sestru Veronu. Vjerujemo da će svima ostati u lijepoj uspomeni kao jednostavna, skromna i zadovoljna sestra. U susretu s njom osjetila se duboka radost i sreća da je u samostanu kod svoje kuće. Tu radost nosila je sve do svojega prijelaza u vječnu radost. Vjerujemo da je sada, u društvu nebesnika, doživjela vječnu i neprolaznu sreću.

Hvala ti, draga sestro Verona, za tvoj dobar redovnički primjer, kojim si nam pokazala kako se do kraja može ustrajati u vjernosti Bogu danim svetim zavjetima. Moli se za nas da i mi ustrajemo na započetom putu. Počivaj u miru!

s. Paskala Križan

 

Facebook likebox