"S Bogom i za Boga može se Mnogo!"

                                                                                                                                         bl. majka Marija Terezija Scherer

PREMINULA S. TAVILINA ŽUMAN

Marija ŽUMAN 


Rođena: 13. kolovoza 1930.
Prvi zavjeti: 20. travnja 1950.
Umrla:   23. prosinca 2019.

Kada su crkvena zvona u podne 23. prosinca javljala radosnu vijest Marijina navještenja, Gospodin je k sebi pozvao našu dragu sestru Tavilinu.

Sestra Tavilina rođena je 13. kolovoza 1930. godine u Šafarskom (Slovenija), od oca Jozefa i majke Agneze rođ. Hrastić, kao treće od šesnaestero djece. Bilo ih je jedanaest sestara i petero braće. Krštena je sljedećega dana u župnoj crkvi i dobila ime Marija. Roditelji su bili praktični vjernici. Djecu su primali kao dar od Boga i odgajali su ih s ljubavlju, u vjerskom duhu, zajedno moleći jutarnju i večernju molitvu. Tata im je bio orguljaš u crkvi i djecu je vodio sa sobom na kor, tako da su već od rane dobi bili u Isusovoj blizini. Prvu sv. Pričest primila je u drugom razredu osnovne škole, a u trećem razredu sakrament svete Potvrde. Četiri razreda osnovne škole završila je u slovenskoj, a tri u mađarskoj školi. Baka, tatina mama, bila je voditeljica Trećega reda sv. Franje. Bila je pobožna i voljela je djecu. Znala ih je okupiti, osobito zimi, i pripovijedala im je o životu svete obitelji, kao i o životu svetaca te ih je poticala da ih i oni nasljeduju. Baka joj je pripovijedala i o samostanskom životu. Bakina sestra i dvije njezine kćeri bile su redovnice, sestre uršulinke. Marija je molila baku da i nju povede u samostan, na što joj je rekla da mora navršiti barem petnaest godina. Kada je imala deset godina, umrla joj je baka. Bila je jako žalosna jer ju je voljela. Mislila je da je njezin odlazak u samostan sada nemoguć, kad bake više nema. Nikomu nije govorila o svojoj želi da pođe u samostan.

Brižni su roditelji, uz vjerski odgoj, svoju djecu odgajali tako da je svatko imao i svoju dužnost, koju je valjalo marljivo i dobro izvršavati.

Navršivši petnaest godina, Marija je doživjela jedan radosni susret. U posjet zavičaju stigla je tada postulantica, a sada već pokojna naša s. Kornelija. Kada ju je Marija vidjela, ponovno se u njoj probudila želja za samostanom. Priopćila je to roditeljima i, na njezinu veliku radost, roditelji se nisu tomu protivili. Napisala je molbu na samostan u Đakovu da je prime, ali je, nažalost, bila odbijena jer je bila bolesna. Kada se oporavila, dobila je potvrdan odgovor da može doći u samostan. Bila je presretna. U samostanu se lijepo snašla, iako joj je nedostajala obitelj. Posebice je bila vezana za najmlađega brata. Bilo joj je teško što nije dobro znala hrvatski jezik, jer je pohađala slovensku i mađarsku školu.

U kandidaturi je bila u Zagrebu, na Vrhovcu, gdje je boravila godinu dana, a onda je započela postulatsku pripravu za redovnički život, koja je trajala šest mjeseci. U novicijatu je dobila ime sestra Tavilina i nastojala se što bolje pripremiti za Prve svete zavjete. Na svoju veliku radost, položila ih je 20. travnja 1950. godine.

Već drugoga dana pošla je na filijalu u Vrbanju. Tu se osjećala kao doma jer je kod kuće naučila sve kućanske poslove i ništa joj nije bilo nepoznato ni teško. U Vrbanji je ostala sedam mjeseci, a onda se vratila u Đakovo, gdje je završila osnovnu školu. Nakon toga pošla je u Biskupski dvor i tamo je jednu godinu obavljala kućanske poslove. Iz Đakova je premještena u Zagreb, na Rebro, gdje se osposobila za rad instrumentarke u operacijskoj sali na neurokirurgiji. Potom je jednu godinu bila u Skopju, u Vojnoj bolnici, kao pomoćnica. Iz Skopja premještena je u Pakrac i tamo je kao instrumentarka radila u operaciji šest godina. Zbog teških političkih prilika, 1961. godine sestre su dobile otkaz i morale su napusti rad u toj bolnici.

Sestra Tavilina razboljela se, imala je kronični bronhitis. Došla je u Đakovo u provincijalnu kuću i liječila se dvije godine. Kada se opravila, poslana je u Zagreb gdje je godinu dana radila u Željezničkoj ambulanti kao laborantica. Zatim je premještena na Jordanovac, gdje je ostala pune 24 godine, kao laborantica, sve do mirovine 1987. godine.

Nakon umirovljenja ostala je u zajednici na Rebru i s ljubavlju je pet godina kuhala za sestre. I dalje je ostala u Zagrebu, ali je premještena u Marijin dom na Vrhovec, gdje je strpljivo i brižno dvanaest godina dvorila svoje bolesne susestre. Potom je pošla u Lipik i tamo je jednu godinu kuhala za sestre. Iz Lipika se vratila u Zagreb, u Marijin dom, gdje je bila na liječenju i vršila male službe. Kada joj se zdravlje još više pogoršalo, premještena je u Đakovo, u Dom sv. Josipa, 2013. godine, gdje je strpljivo podnosila svoje boli i svoju nemoć.

Sestra Tavilina potječe iz obitelji koja je brojna duhovim zvanjima. Za njom su u naš samostan pošle još njezine dvije sestre, to su naša sestra Amelija, i sada već pokojna sestra Agneska, koja je u travnju ove godine preminula.

Gospodin je našu sestru Tavilinu vodio na razna mjesta i vršila je mnoge dužnosti, uvijek savjesno i vjerno. U zajednici je bila tiha i dobronamjerna sestra. Voljela je svoje rođene sestre, kao i svoje susestre u zajednicama gdje je po poslušnosti boravila. U susretu s ljudima bila je fina i taktična. Savjesno i točno vršila je svaku svoju dužnost tako da su i njezini pretpostavljeni u vanjskim ustanovama, kao i sestre poglavarice u samostanu, imali u nju veliko povjerenje.

Draga naša sestro Tavilina, zahvalne smo Gospodinu što si bila naša sestra i što si nam do kraja svojega zemaljskog putovanja pokazala kako je dobro i lijepo biti ustrajna na putu nasljedovanja Krista. Čvrsto vjerujemo da ćeš, skupa sa svojim Zaručnikom, u društvu nebesnika, vječno slaviti tajnu utjelovljenja i spasenja. Nemoj nas zaboraviti u svojim molitvama. Počivaj u miru Božjem!

s. Paskala Križan

Facebook likebox