"Molitva, to jest susret s Bogom,

ljudima je potrebna kao disanje ..."

Otac Teodozije 

S. FLORENCIJA

s.Florencija mIKA VERŠIĆ

                                                              

Rođena:      10. kolovoza 1910.
Prvi zavjeti:     16. srpnja 1931.
Umrla:              14. rujna 2016.

U prvim minutama blagdana naše Družbe, Uzvišenja sv. Križa, još je jedna milosrdna sestra svetoga Križa napustila ovozemaljsku Družbu, u svojoj 107. godini života, i pridružila se Družbi milosrdnih sestara sv. Križa u vječnosti. To je  naša draga sestra Florencija. Toliko puta se moglo od nje čuti da je sretna i ponosna na to što je pozvana u časnu Družbu sestara sv. Križa, pa nije iznenadilo to da je baš taj blagdan pošla slaviti u vječnost.

Sestra Florencija je rođena 10. kolovoza 1910. godine kao treće od jedanaestoro djece Ive Veršića i Kate rođ. Jović u pitomom mjestu Vinjerac na srednjodalmatinskoj obali. Na krštenju u župnoj crkvi dobila je ime Ika Marija. Majka joj je bila prvi odgojitelj u vjeri i brinula se za duhovni i tjelesni odgoj djece, napose u doba kada je otac u I. svjetskom ratu bio pozvan u vojsku. Otac je bio učitelj pa kada bi dolazio kući, donosio bi brašna, krumpira i drugih darova koje je dobivao od školske djece. Krunica je bila svagdanja zajednička molitva u obitelji, a redoviti polazak djece u školu pratila je majka budnim okom. Tako je mala Ika, uz redoviti polazak u školu, primila i pripravu za sakrament sv. Pričesti i Krizme. Očev povratak iz rata bio je najsretniji dan za obitelj. Mala Ika, nježne i slabašne građe, bila je okružena pažnjom i ljubavlju, napose majke. Po završetku šestoga razreda osnovne škole njezina pobožna teta i franjevac o. Bernardin iz Zadra govorili su joj o samostanu u Đakovu, gdje primaju i mlađe djevojčice za daljnje školovanje, na što se ona ubrzo odlučila. Nezaboravne su ostale suze majke i najmlađega brata pri tom odlasku 1924. godine. U Đakovu je nastavila pohađati školu sa „samostanskom djecom“, te je završila četiri razreda Ženske građanske škole. No već kao djevojčica, vođena dobrom časnom sestrom, uživljavala se s ostalim djevojčicama u samostanski život i zbivanja. Tako se sjeća kako su u velikom pothvatu časnih sestara sudjelovale i one - male konviktice da bi, u pečkom vezu  izrađen zastor za pozornicu upravo dovršenoga Velikog konvikta, darovale časnoj majci s. Engelberti Sporčić za imendan 1927. g. „Netko je vezao, netko uvlačio konac u iglu i dodavao veziljama, čim su istrošile jedan uvlačaj, samo da se uspije završiti taj golemi posao do imendana“, piše ona.

Kao kandidatica pošla je u Zagreb na Vrhovec i kod sestara milosrdnica pohađala je jednogodišnji tečaj za rad u dječjem vrtiću. Poslije školovanja, slijedila je kratka praksa u  dječjem zabavištu na Sušaku i u Đakovu. Dozrela za redovničku bližu formaciju, ulazi 1930. godine u novicijat i polaže prve zavjete 16. srpnja 1931. godine, kao s. M. Florencija. Poslije prvih zavjeta bila je već spremna prihvatiti dužnost u dječjem vrtiću u Osijeku, a potom u Đakovu.

Njezina sposobnost za rad s djecom i njezina glazbena nadarenost bila je preporuka za prihvaćanje rada u župama upravo onda kada su nam komunističke vlasti zabranile rad u vrtićima. To je najprije pokušala i s uspjehom obavljala u župi Bošnjaci (1948.) kao sviračica, vjeroučiteljica i sakristanka. Zatim su zaredale župe kamo ju je već potreba poglavarica slala, a poslušnost vodila: Rokovci, Rajevo Selo, Slav. Brod, Sikirevci pa opet Bošnjaci, gdje je ostala u trajnom sjećanju pjevačima, kao i oni njoj, jer je 13 godina ondje rado služila, a pjevači su se rado odazivali njezinu pozivu na vježbu crkvenoga pjevanja. Sestra Florencija darovala je svoje sile za kraće vrijeme još: u Srijemskoj Mitrovici, Vrbanji, Otoku, Županji, Koški i najposlije u Krapini, gdje je ostala punih 18 godina. Sestra Florencija jedna je od pionirki rada na župama, kada je trebalo, uz gotovo volonterski rad na župi s djecom - pripremanje na sakramente, vježbanje u crkvenom pjevanju i spremanje crkve - zaraditi za svagdanji život radeći u vrtu, u štali i navečer izrađujući ručne radove koje se moglo unovčiti. 

Njezina životna teškoća bio je slabi vid, ali ona i za to ima odgovor: “Pa tko je prošao kroz život, a da nije morao nešto pretrpjeti? Uvijek kažem: Hvala Ti, Bože, na svemu!“

Odlika njezina duhovnog života bilo je posebno čašćenje Isusove Muke, a krunica u njezinoj ruci odavala je njezinu ljubav i štovanje Isusove Majke Marije. Ona je uvijek mogla govoriti o duhovnim stvarima.

Već u poodmakloj dobi dolazi 2005. godine u našu kuću na Vrhovec 45, u Marijin dom. Te dane sama opisuje kao dane skrovitoga života, određene za molitvu, gdje obavlja male poslove u zajednici i moli za duhovna zvanja. Svoje redovničke obveze  živjela je svjesno do u starost. Kad je poglavarica upitala bi li se htjela premjestiti u drugu sobu, odgovorila je:  „Klečeći sam pred oltarom rekla da, a sada u krevetu ovako prikovana da kažem ne, kako bih to mogla?“ Iako nagle južnjačke naravi, naučila je biti popustljiva te je nastojala brže se odljutiti nego se naljutiti, a za svoje dobre osobine govorila bi da nisu od nje, nego od Onoga odozgo.

Ponosna na svoj dug i plodan život, očekivala je s ponosom sestra M. Florencija njegovu zaokruženu, dvostruko jubilarnu brojku - 100 godina života! Malo se tko mogao uz to dičiti s 80 godina redovničkoga života! Ali, jedan nespretan pad i lom kuka kao da ju je „s konja bacio“ kako sama primjećuje, i njezina noga nije joj više mogla služiti. Za operaciju nije bilo izgleda, tako je ostala  upućena na pomoć susestara u svim potrebama što je bilo povod za njezin premještaj u Đakovo na bolesnički kat 2009. godine. Iako sitna u stasu, razumljiva u glasu, vedra duha i spremna na šalu, bila je ovdje ugodna u svojoj bolesničkoj sobi. Zacijelo je njezina vedrina doprinijela tomu da je ušla u drugo stoljeće svojega života, jednako  moleći i čitajući časopise, iako već vrlo oslabljena vida. Ovdje se oporavila toliko da je uz pomoć kolica mogla poći u kapelicu, što joj je činilo najveću radost: „Kažu da puno molim. Meni nije puno! I kroz šalu kažem – uzeli ste mi metlu, motiku i djecu, a Bog mi je dao knjigu! Zato uz pomoć naočala listam i nađem: molitva za bolesnike, za pokojne, za pomoć u potrebama, a potrebe su velike…: sirotinja bez kruva i ruva, majka s djecom bez zaposlenja, tolike nesloge u obiteljima…!“

Često je i u stihovima znala sricati svoj razgovor s Bogom: „Isuse, ja sam sestra sv. Križa, svaki dan sam tebi bliža!“ Ili je jednostavno glasno, bez obzira na bilo čiju nazočnost, ponavljala: „Isuse, nisi na mene zaboravio! Dođi po mene!“ Na taj se dolazak ona spremala i čekala je taj blaženi trenutak. U noći svojega odlaska, još je čula upit sestre poglavarice želi li štogod, pa je gestom odgovorila: „Gore!“ Onamo kamo je smjerala čitav svoj život, usmjerila je i zadnji kucaj svojega srca, zadnju gestu svojega tijela, zadnju želju svojega duha: Gore!!!

Ako za smiren i sretan put kroz život vrijedi ona izreka: Cvati gdje si posijan, onda je to ostvarila naša sestra Florencija (Cvijeta), cvjetajući posvuda sretnim životom ispunjenim smislom, punim zahvalnosti Bogu za dar redovničkoga poziva i nadom u buduće zajedništvo s Isusom, Marijom i sa svima svetima.

Draga naša višestruka jubilarko, dok ti zahvaljujemo za primjer života Milosrdne sestre sv. Križa, i za sve što si darovala Družbi i Crkvi, vjerujemo da ćeš kod Isusa sada još uspješnije nastaviti moliti za nova duhovna zvanja, da se po njima obnovi naša Zajednica i naša Crkva.

Ispuni, Gospodine, želje njezina srca i podaj joj dioništvo u svojoj slavi!

s. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3