"Jednostavno idite Božjim putovima i 

nikada ne tražite ništa izvanredno."

Majka M. Terezija 

S. EMILIJANA

sEmilijanaROZA PRŠEC

 

Rođena:            3. ožujka 1924.
Prvi zavjeti:   28. travnja 1949.
Umrla:      20. studenoga 2016.

Iako smrt poslije 90. godine života ne bi trebala biti nešto iznenađujuće, ipak odlazak naše drage sestre Emilijane – gledajući njezin redovnički život - priredio nam je poneko iznenađenje i potaknuo nas na razmišljanje.

U prvim satima blagdana Krista Kralja - blagdansko evanđelje upravo pokazuje kako je jedan čovjek za samo tri sata što je bio raspet uz Raspetoga dobio vječno kraljevstvo s Kristom - ona je tiho, posve tiho, baš na taj blagdan također čula: Još danas ćeš biti sa mnom u Raju, i napustila svoj boravak u tijelu, a bila je 18 godina doslovno raspeta uz Krista Raspetoga, čije je muke nadopunjavala u onom što im je još nedostajalo za Tijelo njegovo, za Crkvu.

Crkva upravo danas zatvara Godinu milosrđa u kojoj je ona, predmoleći danomice pred sestrama u sobici krunicu Božjega milosrđa, dokle god je imala glasa, prizivala tu rijeku Božje ljubavi na sebe i na sve ljude. I njezine je molitve anđeo kao kâd nosio pred lice Svevišnjega milosrđa. I upravo kada su se zatvorila Vrata milosrđa zemaljske Crkve, njoj su se otvorila vječna Vrata milosrđa Božjega.  

Napustio nas je naš anđeo trpljenja“, bila je prva tužna reakcija njoj bliske sestre. Ne, nije nas napustila nego nam s onu stranu patnje poručuje da patnja s Kristom ima smisla i da je za nas ostala anđeo proslavljenoga trpljenja svojim zagovorom u Raju.

Ako je ime u našem životu znak nekog zadatka, onda ga je ona doslovno ispunila: Trpjela je pogledom punim miline, zapažali su njezini posjetitelji. E-mili-jana razlijevala je mili-nu oko sebe. Nije jaukala niti se tužila, a u zgrčenom tijelu pružao se duh pun ljubavi prema Raspetom Isusu i prema zajednici u kojoj mu se darovala.

Njezin ovozemaljski put započeo je u pitomom Hrvatskom zagorju koje je, unatoč siromaštvu tijekom povijesti i teškoj borbi težaka za svagdanju koricu kruha, ostalo čvrsto u vjeri otaca. Tako je ratarska obitelj, na čijem je čelu bio Ljudevit Pršec, i njegova supruga Magda r. Turčin, u selu Omamno, Sv. Ivan Zelina, svojoj djeci prenosila bogatstvo vjere. Bog ih je obdario s četvero djece od kojih je jedno umrlo u dječjoj, a drugo u mladenačkoj dobi. Treće dijete, djevojčica, rodila se 3. ožujka  1924. godine i već je sutradan na krštenju u župnoj crkvi Svih svetih u Bedenici dobila ime Roza.

Dobar roditeljski vjerski odgoj male Roze nastavila je pobožna učiteljica u školi te je oduševljavala djecu pripremama za sakramente. Tako je s velikom radošću već u osmoj godini Roza primila Prvu pričest, a Potvrdu u dvanaestoj, po završetku četvrtoga razreda osnovne škole. Pučke misije, koje su održavane u župi, potaknule su njezinu sklonost molitvi i pobožnosti i počela je “razmišljati o ništavnosti ovoga svijeta te je donijela odluku“ da pođe u samostan. U žarku molitvu Majci Božjoj stavila je čvrstu nadu da će „izabrati pravo zvanje i u njemu ustrajati“. Ta joj se želja ispunila kada je 29. siječnja 1946. godine stigla u Đakovo. Sve joj je otada u samostanu bilo „sveto“ - a ona je za „svetošću čeznula - molitva, pohodi u crkvu, sakramenti, pouke u duhovnom životu“, i obvezivalo ju je na suradnju. U tišini i šutnji te u vjernom vršenju dnevnih dužnosti protkanim trpljenjem i molitvom, posvećivala je svoj život Bogu u službi bližnjemu.

Nakon kratkoga boravka kao kandidatica na filijali u Zagrebu, vratila se u Đakovo u postulat i novicijat te je 28. travnja 1949. godine položila Prve zavjete kao sestra M. Emilijana.

Ne tražeći ništa izvanredno, pošla je u poslušnosti na razna mjesta gdje su sestre djelovale i vršila je uglavnom kućanske poslove. Prva joj je dužnosti bila u župi Semeljci, gdje je vodila brigu za sakristiju i crkvu od 1949. do 1951. godine. Sestarska zajednica u bolnici u Nišu obradovala se njezinu dolasku 1951. godine. Tu je preuzela uređivanje rublja i sve poslove koji se u domaćinstvu nađu – znala je i kuhati i šivati - te je ostala ondje do 1959. godine. Sljedeće tri godine posvetila je služenjem u Franjevačkom samostanu u Subotici. Uz uređivanje rublja, uključivala se ondje i u sve druge poslove kojih je u takvoj kući bilo mnogo. Godine 1972. poslušnost ju je odvela na jug, u sestarsku zajednicu u našoj kući u Prištini, gdje ostaje do 1988. godine i gdje je vodila doma­ćinstvo u župskoj kući. Ondje je radila sve: kuhanje, obrađivanje vrta, pranje rublja, prihvat gostiju... Stoga nije znala za odmor, od jutra do večeri. Poslije svega vraćala se navečer u sestarsku kuću i njezino je mjesto tada bila kućna kapelica do kasno u noć. Istim marom kojim je preko dana radila, molila je navečer u kapelici. Svoje zadnje sile, od 1988. do 1998. godine, darovala je služeći u Franjevačkom samostanu u Đakovici, gdje je kuhala i brinula se za vrt. Sadila je razno povrće da bi u kuhinji mogla prirediti ukusna jela i obradovati sestre i braću. Znali su za njezinu radost da prvim plodovima iz vrta obraduje družinu, pa su sestre za šalu privezale zrelu rajčicu s tržnice na njezinu stabljiku. Obradovala se izdaleka ugledavši crvenu boju, ali kad je došla bliže, još se više smijala šaljivoj dosjetljivosti i šali sestara. Sadila je i cvijeće i radovala mu se najviše kad je bilo u vazi u kapelici, te je zahvaljivala Bogu za njegovu ljepotu. Od sađenja do ubiranja plodova obilazila bi povrće i s njim gotovo razgovarala. Tako je razvijala bogatstvo svojega unutarnjeg života. Ona je bila sretan spoj „Marije i Marte“. „U kapelici sam s Isusom i Marijom, u vrtu s Božjim divnim darovima: voćem, povrćem i cvijećem, a kad se sestre vrate s posla, opet se radujemo oko stola“, rekla je kada su je pitali je li joj teška samoća kod kuće. Ona nije puno govorila pa joj nije velik nedostatak bilo to što je u albanskom govornom području. Znala je surađivati i sa susjedom muslimankom, izmjenjujući u vrtu rasadu i plodove.

Kad je rat na Kosovu bio gotovo neizbježan, ponudile su sestre poglavarice sestrama da napuste o­pa­sni kraj i dođu u Hrvatsku. Sestra je Emilijana razmišljala: „Ako se mlađe sestre ne bo­­j­e za svoj život i žele ostati s narodom, zašto bih se ja za svoj stari život bojala?“ Ipak, još pri­je izbijanja rata na Kosovu, doživjela je moždani udar i oduzetost lijeve strane te je na­­kon kratkog bolničkoga liječenja prevezena u Đakovo, na bolesnički kat provincijalne kuće.

Tu je ostala, kao i posvuda gdje je bila, najprije redovnica s osjetljivom savjesti, pazeći da ne bi prekršila svoje zavjete – napose siromaštva - pa onda bolesnica: tiha, strpljiva i nadasve zahvalna za svaku uslugu, ali uvijek zaposlena molitvom ili duhovnim čitanjem. Pratila je sva događanja u Družbi i Crkvi pa je na upit razumije li ona sve to što toliko čita, odgovorila: „Ne baš sve moderne izraze, ali što je za moju dušu potrebno, to razumijem.“

Posebnom je pobožnošću častila probodeno Srce Isusovo i u njemu je nalazila smisao svojega dugogodišnjeg trpljenja.

Draga naša sestro Emilijana, s tobom smo izgubili još jedan svijetleći primjer života prave milosrdne sestre sv. Križa i dok ti za to iskreno zahvaljujemo, vjerujemo da se povećao broj onih u nebu koje za nas mole. Neka te Kralj kraljeva, koji milosrđem svojim kraljuje, povede kroz vrata svojega Srca u svoje odaje, a ti ga moli da već ovdje na zemlji zavlada svojim milosrđem u našoj Zajednici, u našoj Crkvi i u našem narodu.

Srce Isusovo, živote i uskrsnuće naše, podaj joj uskrsni život!

s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3