"Ne smijemo računati na uspjeh,

moramo vršiti svoju dužnost."

Otac Teodozije 

S. DANICA

sDanicaJELICA HANS

Rođena:         16. siječnja 1937.
Prvi zavjeti:    11. svibnja  1958.
Umrla:               3. srpnja 2017.

Na blagdan sv. Tome apostola, preko kojega nam Isus upućuje svoju riječ: „Blaženi koje ne vidješe, a vjeruju“, ispunio je Gospodin obećanje svojega blaženstva našim dvjema sestrama: sestri Kapistrani oko podneva toga dana, a sestri Danici na njegovu izmaku.

U to blaženstvo vjere ulazile su naše sestre u svojim duboko vjerničkim obiteljima koje su znale prenositi poklad vjere od koljena na koljeno.

U vjerničkoj obitelji Valenta Hansa i Marije rođ. Šafran, u selu Hrvatskoga zagorja, Ključu, rodila se 16. siječnja 1937. godine, kao sedmo dijete, djevojčica koja je već sutradan krštena u župnoj crkvi u Remetincu na ime Jelica.

Roditeljski dom, uz brojnu braću i sestre, podržavao je njezinu sklonost tišini i samozataji. „Često sam plakala, ali nisam nikome htjela reći zašto plačem“, zabilježila je ona u svojem Životopisu. Iako je poljodjelska obitelj bila opterećena poslovima, nije dnevni umor priječio sastajanje na svakodnevnu obiteljsku molitvu. To je produbljivalo i učvršćivalo vjeru djece. S polaskom u školu, nadošao je dan Prve svete Pričesti, koji se Jelici duboko usjekao u srce. Krasopis, kojim je napisala svoj Životopis prije ulaska u novicijat milosrdnih sestara sv. Križa (iako je završila samo četiri razreda osnovne škole), odaje staloženu i darovitu osobu, što je sestra Danica i potvrdila svojim životom. Poslije četiri razreda osnovne škole ostala je uz roditelje, a prerastanje u djevojku (bilo joj je 17 godina) donijelo je i pitanje izbora zvanja. Život posvećen Bogu nije joj bio nepoznat, jer su njezine dvije starije sestre već otkrile takav put  u samostanu u Đakovu (sada pok. s. Pavica i s. Pavlimira). Bio je dovoljan samo upit jedne od njih, želi li i ona u samostan, i Jelica je već imala odgovor: „Da.“ No, najteže je bilo to priopćiti roditeljima. Kad je svladala tu teškoću i dobila privolu roditelja, „pokucala je svojim prvim pismom na samostanska vrata“, i ona su joj se otvorila 1954. godine. Kip Srca Isusova raširenih ruku na samostanskoj porti shvatila je kao poziv na potpunu predanost njemu te da uvijek u njemu traži „utjehu u svakoj teškoći“. 

Nakon upućivanja u redovnički život u kandidaturi, te nakon polaganja osmogodišnje škole i upućivanja u njegu bolesnika u samostanskoj privatnoj školi, ušla je u novicijat 1957. godine te položila Prve zavjete 1958. godine kao sestra M. Danica.

Novootvorena bolnica u Prištini/Kosovo bila je njezino prvo mjesto na kojem će sestra M. Danica pokazati svoj smisao za patnike različitih vrsta. Nakon položenih Prvih zavjeta pošla je dvorbu bolesnika u bolnici u Prištini. Početak je nosio sa sobom različite teškoće koje su tražile žrtvu i predanost, ali ona je u taj novi i nepoznati svijet ponijela u srcu pripjev naše himne «…ogrlit' ću križ i bol, pjevajući zavjet svoj!» te se u svemu snalazila i uspijevala.

Naviknuta na siromaštvo državnih ustanova onoga doba, bila je spremna nakon osam godina u Prištini poći u starački dom u Perast i Risan, a potom u Vis. Tu je ona, u svojoj samaritanskoj službi tijekom trideset i jedne godine, živjela istinski svoj poziv milosrdne sestre. Uz teški posao uspjela je privatno položiti i srednju medicinsku školu. O uvjetima rada u staračkim domovima i žrtvama koje su sestre prinosile u ljubavi prema Bogu i čovjeku, možemo si tek zamišljati iz nekih njihovih svjedočanstava. Nisu ondje bili samo oronule starice i starci, nego često moralno zalutali ljudi, nevjernici ili osobe druge vjere, pa i psihički bolesnici. Tu je sestra Danica našla smisao svojega života služeći onima koji su bili svima suvišni, umorni od života i osamljenosti, a koji nisu imali čime uzvratiti. Šutnja je odlika njezina života pa je i taj posao obavljala tiho i savjesno. Svojom je mirnoćom i blagim pristupom, mnogim starcima ublažila bolne trenutke. Kao odjelna sestra imala je prema suradnicima korektan odnos. „Nije puno pričala, radila je. Nikad se na nju nisu žalili ni bolesnici ni suradnici“, svjedoči o njoj jedna sestra. Dospjevši 1997. godine do zaslužene mirovine, došla je kao melem na ranu u bolesnički kat u provincijalnu kuću. Tijekom deset godina njegovala je bolesne susestre i pomagala im. Tu je mogla dati oduška svojoj sklonosti tihoj molitvi i boravku pred tabernakulom. Tako je još sigurnije tješila i pomagala sestrama na smrtnom času te ih je svojom predanom molitvom otpratila u vječnost.

Kada su joj tjelesne snage bivale sve slabije u službi bolesnih, osjećala je da još može biti od koristi, te je rado pomagala u glačaonici rublja.

Molitva krunice bila je njezina omiljela molitva, a sve bi slobodno vrijeme provodila u kapelici. Molila je na nakane Crkve i za sve one koji su joj se preporučivali u molitve. Konačno je sama postala potrebna njege na bolesničkom katu. Njezine dvije rođene sestre (sestra Pavlimira i sestra Danislava) bile su joj nakon puno godina sada blizu i zacijelo su se u susretima rado vraćale u lijepe rodbinske i obiteljske uspomene.    

U njezinim zadnjim časovima, okružena molitvama susestara, mogla je još posve jasno ponavljati: Isuse, uzdam se u tebe! Tako se preselila u vječnost s istim onim uzdahom što ga je na ulasku u samostan izrekla svim srcem, pred kipom Srca Isusova, koje je prepoznala kao jedinu utjehu.

Draga naša sestro Danice, hvala ti za tvoj život darovan službi ljubavi kao milosrdna sestra svetoga Križa. Ti si znala ogrliti  križ u teškoćama života. Mi vjerujemo da te je draga Gospa, prva Zvijezda neba, dovela u vječno svjetlo jutarnje zvijezde Danice, one Danice koja nema zalaza, kako pjeva hvalospjev uskrsnoj svijeći! To molimo opraštajući se od tebe i preporučujući ti da sada još više moliš za naše obitelji iz kojih će Gospodin pozvati nova duhovna zvanja.

Srce Isusovo, ufanje onima koji u tebi umiru, daruj joj vječnu utjehu na svojem Srcu.

s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3