"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. IZABELA

sIzabelaKata JANJIĆ

 

 

Rođena:        4. siječnja 1931.
Prvi zavjeti:      8. rujna 1953.
Umrla:      18. listopada 2017.

Životna svijeća naše s. Izabele tiho je dogorjela na blagdan sv. Luke, u srijedu, 18. 10. 2017., u noći u 3 sata i 30 minuta, na bolesničkom krevetu u Đakovu. Za svojega života s pouzdanjem se molila sv. Josipu za sretnu smrt i on ju je upravo na svoj dan poveo u prostranstva vječne svjetlosti, u društvo nebesnika.

Želim u mojoj starosti biti: strpljiva, bez zahtjeva i radosna, ma što došlo - bile su riječi sestre Izabele dok je još bila u snazi, a za njihovo se ostvarenje borila i trudila u danima svoje bolesti i nemoći.

Sestra Izabela, krsnim imenom Kata, rođena je 4. siječnja 1931. godine, kao najmlađa od četvero djece u obitelji Josipa Janjića i Marte rođ. Matanović, u Vidovicama, te je krštena u župnoj crkvi sv. Vida. Vidovice su graničarsko selo Bosanske Posavine, poznato kao čvrsto u obrani vjere i morala te poznato po brojnim duhovnim zvanjima. Pobožna ratarska obitelj sestre Izabele bila je počašćena željom njihove kćeri da pođe u samostan i rado joj je to dopustila.

Otac je bio pobožan, radin i zahtjevan, ali je odgoj djece prepustio supruzi Marti i baki, koja je živjela s njima kao član obitelji. O svojoj baki sestra Izabela piše ovako: Baka, očeva mama, bila je trećoredica, pobožna, žena molitve i uvjerena sam da mi je ona izmolila zvanje. U našoj kući se redovito molilo, čestito živjelo i postilo.

Ne čudi stoga, da je i Katin brat pošao u sjemenište u Travnik. Teška ratna i poratna vremena donijela su veliku neizvjesnost, progonstva i mnogima zatvor. I oca obitelji sestre Izabele prisiljavali su da svoju zemlju i imanje preda općini. Budući da je odbio izvršiti taj zahtjev, bio je osuđen na zatvorsku kaznu. Brat je također bio proganjan zbog toga što je u sjemeništu. Nakon što ga je bio privremeno napustio, nije imao više snage nastaviti započeti put. Zbog toga je jako trpio, a i svi ukućani.

Kata je prva četiri razreda pučke škole završila u rodnom selu Vidovicama. Na dan Prve pričesti župnik ju je upitao želi li postati duvna? Ona je spremno odgovorila „da“, ali je o tomu tek kasnije počela ozbiljno razmišljati, kada se jedna djevojka iz istoga sela javila za samostan. Bila je to naša, sada već preminula, sestra Euzebija Janjić. Tako ih je župnik obje prijavio u samostan Sestara Maloga Isusa u Sarajevu, gdje su bile primljene. Bilo je teško vrijeme oduzimanja samostana tako da je i samostan ovih sestara upravo tada bio nacionaliziran, te su se njih dvije morale vratiti kući.

Tri godine čekanja kod kuće, dok se situacija pojasni, bile su pune patnji. Komunističke vlasti tjerale su i mlade i starije na prisilni rad. Najteže su bile godine 1949.  i 1950.  Djevojke su tjerali na gradnju putova, gdje su se mnoge moralno izgubile. Roditelji su ih zato skrivali po šumama da ih policija ne pronađe. Uza sve to puno je djevojaka bilo otjerano na rad. O tom vremenu sestra Izabela piše u svojem Životopisu: Ja sam imala tek 16 godina. Budući da me nisu našli, odveli su mamu. Brat je išao za majkom, prestigao vlak u Tuzli i molio „partizana“ da uzme njega, a mamu da vrati kući. Nije bio uslišan, ali je pošao zajedno s njom te su se nakon dva mjeseca bijegom vratili kući.

Misao na povratak u samostan živjela je i nadalje u Katinu srcu te ju je sada povjerila kapelanu, koji je svoje bogoslovne nauke bio završio u Đakovu. On joj je preporučio da upita Milosrdne sestre sv. Križa u Đakovu, što je rado prihvatila, te je zajedno sa svojom prijateljicom, 1950. godine, pokucala na vrata ovoga samostana. Obje su bile primljene. Nakon vremena formacije: postulata i novicijata, 1953. godine položila je svoje Prve zavjete i dobila ime sestra Izabela.

Tako je krenula na svoj redovnički put koji ju je vodio diljem Hrvatske, „uzduž i poprijeko“, kako je to u šali znala reći. Vršila je različite službe na mnogim mjestima ali uvijek vjerna svojoj misli koja ju je nadahnjivala: Bjelina duše je važna – a ona se odražava u urednosti i čistoći i izvana.

Kao mlada sestra najprije je djelovala u njezi bolesnika u staračkom domu u Zagrebu, u Palmotićevoj ulici. Potom kod otaca franjevaca na Trsatu, zatim u Rijeci na Kozali u privatnoj dvorbi bolesnika. Neko je vrijeme vršila i službu sakristanke, u Rokovcima i u Strizivojni, što je osobito voljela. Zatim je u Beogradu i na Sušaku obavljala razne kućne poslove i pomagala u vrtu njegujući cvijeće. Od godine 1963.-1964.  pohađala je, zajedno s grupom sestara, Domaćinsku školu na Vrhovcu u Zagrebu. Uvijek je bila prepoznata po urednosti i marljivosti. Njezina urednost osobito je došla do izražaja kada je bila određena za spremanje i održavanje prostorija Biskupskoga dvora u Đakovu, te u praonici rublja u đakovačkom Sjemeništu. Tu je vodila brigu i za uređenje sestarske kapelice i provela je ovdje punih 16 godina. Primjer žrtve i šutnje, pobožnosti i življenja u Božjoj ljubavi starije susestre Monike Marković, s kojom je radila, usmjeravao ju je i poticao da i ona čini tako.

Godine 1997. premještena je u našu kuću u Vinkovce, gdje se u zajednici brinula oko pranja i glačanja rublja sve do 2010. godine. Zbog bolesti, koja se sve više očitovala, osjetila se potreba za većom liječničkom kontrolom i nadzorom te je prešla u Đakovo u bolesničku zajednicu sv. Josipa. Ovdje je imala više vremena za molitvu, a i trpljenje ju je sve više pohađalo. Osim osobnih zdravstvenih teškoća, duboko je suosjećala sa svojom obitelji i s bolju u srcu sjećala se izbjegličkih muka, koje je podnosila u vrijeme Domovinskoga rata. U izbjeglištvu joj je umrla majka, a početkom rata i jedini brat, s kojim je bila napose povezana. Znala je koliko je proganjan zbog vjere i koliko je osobno trpio zbog ostavljenoga svećeničkog puta.

Osvrćući se na prijeđeni životni put, sestra Izabela najradije se sjećala svoje službe u Sjemeništu u Đakovu. Puno je molila i rado žrtvovala svoje snage za buduće svećenike. To joj je davalo snagu i oplemenjivalo njezin odnos s Bogom, govorila bi. Bila je uvijek savjesna i odgovorna, a ponekad i malo naglija u reakcijama, o čemu sama piše. Najsretnija sam bila kada sam se u tim stvarima mogla svladati, tada me nosila neobjašnjiva radost. Koliko joj je bilo stalo do toga da izgrađuje dobre odnose i svjedoči vlastitim primjerom, potvrđuju oni koji su s njom živjeli. Oni su uočavali  njezinu požrtvovnost i jednostavnu pobožnost, koju je uvijek nastojala njegovati, iako je gotovo posvuda bilo više posla nego osoblja koje bi ga pokrilo.

Na zadnjoj postaji svojega puta, na bolesničkom katu, mogla je konačno ispuniti svoje želje: puno moliti i svojim nakanama obuhvati velike potrebe svijeta.

Znala je reći da je pobožnost uvjet za ostvarenje Božje volje i ispunjenje srca. Lijepo je pročitati njezino svjedočanstvo o ispunjenosti onoga što je željela i na što ju je Gospodin pozvao: Volim svoje zvanje. Volim što sam sestra sv. Križa. Moja je karijera bila: biti dobra sestra sv. Križa!

Danas upravljamo svoje molitve Bogu za našu preminulu sestru Izabelu da ju Isus, njezin plemeniti Zaručnik, prepozna kao dobru sestru sv. Križa, prihvati ju u svoje zajedništvo i nagradi za sve dobro koje je sijala i ostvarila, živeći iz ljubavi prema njemu i svima koji su joj stavljani na put.  

Naša zajednica Milosrdnih sestara sv. Križa zahvaljuje danas Bogu za svoju vrijednu članicu i za sve duhovne darove koje je po predanom životu sestre Izabele primila. Neka ona bude zagovornica kod Gospodara žetve, osobito u ovoj godini jubileja Provincije, za nova duhovna zvanja koja će hrabro nastaviti započeto djelo milosrdne ljubavi.

Neka naša sestra Izabela u Srcu Isusa i njegove Majke Marije nađe svoj vječni mir i dom!

 

s. M. Jacinta Mandura

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3