"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. EULOGIJA

Elizabeta PAVINEulogija

Rođena: 20. studenog 1928.

Prvi zavjeti: 26. travnja 1951.

Umrla:   8. studenoga 2017.

U svitanje dana, tek što su zvona samostanske crkve „odzvonila“ anđeoski pozdrav, tiho, nakon nekoliko dana pripreme patnjom, preselila se naša draga sestra Eulogija u vječnost. U šezdeset i šest godina redovničkoga života bilo joj je darovano dugo vrijeme starosti, u kojem se polako opraštala sa životom na zemlji i sa svim darovima kojima ju je Gospodar života obdario. Jedino se nije do kraja života oprostila s križem, o kojem Isus govori u današnjem Evanđelju. On ju je dopratio do zadnjega daha.

Nauk križa upoznala je još u svojem djetinjstvu, koje je započelo u Podravskoj Moslavini. Kao peto dijete Mate i Marije rođ. Šimara ugledala je svjetlo dana 20. studenoga 1928. godine, te je istoga dana prosvijetljena na krštenju pod imenom Elizabeta, u župnoj crkvi Male Gospe u Podravskoj Moslavini. Živjelo se u obiteljskoj zadruzi, a brojna djeca obećavala su budućnost obitelji Pavin. Uz pobožnu majku te uz marljivoga i strogoga oca, s jedanaestero braće i s jednom starijom sestrom, mogla je mala Elizabeta računati na zdravo djetinjstvo u seoskom okruženju plodne Podravine. Ali za dobar život valjalo je dobro i raditi, što su djeca mogla naučiti od svojih roditelja, i Bogu se moliti, što su mogli naučiti od pobožne majke kojoj se želja da pođe u samostan nije ispunila, jer to njezin otac nije mogao prihvatiti. Tako je osnovala obitelj i darovala Bogu brojnu djecu.

Elizabeta je već od malena od sveg posla najradije voljela čitati. Završila je s odličnim uspjehom pet razreda osnovne škole i ostala je kod kuće učiti se kućnim poslovima i brizi za mlađu braću. U selu je dolazila do povijesnih knjiga pa je zavoljela hrvatsku povijest, a knjiga Hrvatske slave sjaj Velimira Deželića ostavila je u njoj duboki trag o vrijednosti žrtve mlade djevojke, te je i nju samu obuzela velika želja za samoćom i pokorom, sjeća se ona u prikazu puta svojega zvanja. Knjige Životi svetaca, do kojih je mogla doći, postale su joj svagdanje zanimanje, ponekad na štetu posla koji joj je bio zadan, pa je pred strogim ocem i starijom braćom svemu bila kriva knjiga. Braći i sestrama rado je pripovijedala o pročitanom. Po naravi živahnoj i čvrstoga stava, nije se braći činila podobnom njezina priča o tom kako su svetci i veliki ljudi dolazili iz brojnih obitelji, u čemu su oni otkrivali njezine misli da se posveti Bogu. Kad je kao 18-godišnjakinja posjetila prijateljicu u Zagrebu i svaki dan u crkvi promatrala redovnice, dozrela je njezina sklonost prema životu za Boga do odluke da pođe u samostan. U kandidaturu milosrdnih sestara sv. Križa primljena je 1. prosinca 1947. godine. Njezin je put slijedila i starija joj i jedina sestra Terezija te su se zajedno našle u postulatu, ušle su u novicijat na blagdan Blagovijesti 1950. godine pod redovničkim imenom: sestra Eulogija, a njezina sestra kao sestra Mirka. Zajedno su tako, pune radosti, predale Gospodinu svoj život i položile zavjete 26. travnja 1951. godine. Tu je radost brzo pomutila bolest i smrt sestre Mirke, koja se već u prvoj godini po zavjetima preselila u vječnost, a sestra Eulogija nastavila je svojim putem za Isusom, putem koji je rado učila od svete Male Terezije. Tu je Sveticu zavoljela još kod kuće, jer ju je kao novu Sveticu veoma štovala njezina majka. Imala je želju i milost te je posjetila njezin grob u Lisieuxu. Živo ju je željela nasljedovati, čitala je njezine misli i pokušavala provesti ih u život. To nije bilo lako, napose dok je veći dio svojega života provodila u ulozi brižne Marte u kuhinji u Donjem Miholjcu, Vinkovcima, Iloku i Lipiku  (1951.-1956.), a najdulje u Beogradu (1956.-1970.). U Zagrebu, na Vrhovcu, povjerena joj je potom briga za goste i svećenike, koji su služili zajednici (1970.-1974.). Tu se nije dala nadmašiti u revnosti, jer je i Mala Terezija silno voljela svećenike i za njih molila. Bila je točna, brižna i uredna. Istom točnošću i urednošću preuzela je 1974. godine kućne poslove u provincijalnoj kući, a potom i brigu za crkvu i sakristiju, gdje je opet imala uzor u Maloj Svetici. Pekući hostije za svetu službu, podmirivala je okolne župe i nikad nije uzmanjkalo hostija, pa ni onda kada bi župnici nenajavljeno tražili više. Svećeniku ne smije ništa nedostajati - kao da joj je diktiralo njezino poštovanje prema njihovu svetom izabranju. Istim se duhovnim usmjerenjem odnosila prema ministrantima, od kojih su neki postali svećenici. U pospremanju velike samostanske crkve kadikad je imala pomoć mlađih sestara. Voljela je redovnički pomladak. Bila je uvijek spremna na duhovne razgovore, pozitivne misli i radosno svjedočenje svojega duhovnog života, svjedoči mlada sestra svoje susrete s njom. Znala se i našaliti: Da ti ne bi bila jedina juniorka u zajednici, ja ću biti juniorka s tobom. Tu je došla do izražaja njezina sklonost radosnoj šali i prihvaćanju mladih. Kada zbog bolesti više nije mogla voditi veliku dužnost, rado je „uskočila“ kao pomoć drugima kada je ustrebalo. U crkvi je uvijek rado boravila i na vrijeme je dolazila na zajedničke molitve.

Shvativši da u velikoj zajednici više ne može biti od koristi, mirno je prešla na bolesnički kat u lipnju 2011. godine. Tu je također zadržala svoju jednostavnost, mirnoću i nije pokazivala da joj štogod nedostaje. Požrtvovno i tiho, ne tužeći se na fizičke boli, nastojala je živjeti prvu revnost – u molitvi, tišini, tihomu trpljenju. I tu je nastavila svoju voljenu, makar neznatnu sakristansku dužnost: kod sv. mise je, iz svojega ugla na koriću, kao nekoć ministranti, zvonila na podizanje!

S vidnim pogoršanjem svojega zdravstvenog stanja spremala se nekoliko tjedana svjesno na odlazak. Molim da me puste da idem, ali mi ne daju - rekla je misleći na pomoć koju joj sestre pružaju u lijekovima. Nekoliko dana prije svojega odlaska, na pitanje sestre što ju boli, rekla je sve. Kada je sestra ponudila da joj nešto da protiv bolova, odgovorila je zadnjim snagama: Ne.  Želim trpjeti. I u tomu je zaista slijedila svoj uzor - svetu Malu Tereziju - koja je uvijek  birala trpljenje da bi se sve više približila Isusu.

U današnjoj liturgiji nudi nam Služba riječi Isusov kriterij o tom tko može ili ne može biti njegov učenik. Naime, onaj tko ostavi sve i uzme na sebe svoj križ te ide za njim, svrstava se u red njegovih učenika.

Čvrsto vjerujemo da je naša draga sestra Eulogija čula te riječi danas u 6,10 sati već u nebeskoj liturgiji, jer je do zadnjega časa svjesno prihvaćala križ koji ju je cijeloga života vodio putem u nebo!

Hvala ti, draga sestro Eulogija, što si bila s nama i što si živjela svoj poziv milosrdne sestre sv. Križa u duhu riječi blažene majke M. Terezije: Samo put križa vodi u nebo. Moli sada Isusa da pošalje Crkvi svojoj dobrih i revnih svećenika, redovnika i redovnica.

Euharistijsko Srce Isusovo, privini ju na svoje srce i daruj joj pokoj vječni!

s. M. Blaženka Perković

 

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3