"Što god Bog pripušta, za mene je spasonosno."

Otac Teodozije 

S. MELANKA

sMelankaAna JEMRIĆ

Rođena 29. svibnja 1923.

Prvi zavjeti 11. travnja 1945.

Umrla 16. studenoga 2017.

U prvim satima 16. dana mjeseca studenoga preselila se nečujno naša draga sestra Melanka u vječnost, a još se dan prije mirno i svjesno preporučivala sestrama: Sve sam Bogu predala. Molite se da sretno prijeđem!

Nije nam teško povezati njezin sretan prijelaz s danom koji svaki mjesec posvećujemo blaženoj majci M. Tereziji (šesnaesti dan u mjesecu), s kojom sam rješavala mnoge probleme, znala je reći, a njezine su izreke bile podupirači njezine odluke da bude prava sestra sv. Križa.

Obitelj sestre Melanke potječe iz Šiškovaca. U braku Antuna Jemrića i Kate rođ. Dekanić rodila se, uz pet sinova, u Šiškovcima, kćerka, 29. svibnja 1923. godine, koja je na krštenju u župi Cerna dobila ime Ana. Uz ratarstvo i obiteljsko gospodarstvo, koje je vodio, bio je otac i narodni poslanik, ali mala Ana nije imala sreću zapamtiti ga. Umro je uslijed srčanih tegoba kada je njoj bilo 11 mjeseci. Brzo nakon njega prešla su u vječnost i dva njezina brata u dječjoj dobi. Hrabra majka nastavila je borbu za život s četvero djece. Poučavala ih je u kršćanskom životu, učila poslu i brizi za egzistenciju. Dospjevši do školske dobi, Ana se marljivo spremala za prve sakramente: ispovijed i sv. Pričest. Osnovnu školu završila je u rodnom selu. Potom je uz majku postupno učila i obavljala sve kućanske poslove, ručni rad i rad u polju. Već zarana zatitralo joj je u duši zanimanje za redovničko zvanje, ali nije imala hrabrosti to izreći majci, jer bi to značilo ostaviti ju samu. Nakon odlaska jedne djevojke iz sela u samostan, ta je misao nije napuštala. Borila se sama sa sobom i pokušala zaboraviti na to, ali dragi Isus nije prestajao opet me zvati. Tada je sa sigurnošću obznanila svoju odluku i pridobila majčino dopuštenje. U samostan u Đakovo došla je 1941. godine. Nakon prvih pouka o životu u kandidaturi, pošla je na filijalu na kliniku Šalata. Već je 1943. godine pozvana u Đakovo u postulat, a 1944. godine, ulaskom u novicijat, dobila je ime sestra Melanka. Bila sam vrlo sretna da mogu doći korak bliže dragom Isusu. Tu me obdario mnogim milostima

Njezine odlike – taktičnost, ozbiljnost, iskrenost i savjesnost - posvuda su je preporučivale, od kandidature do posla, koji je kasnije obavljala. No, njezino redovničko ime, namjerno ili slučajno, odaje i crtu njezina karaktera – melankoličnost - s kojom se cijeli život uspješno borila. Svoje zvanje cijenim i ljubim, želim i molim dragog Isusa da budem prava sestra sv. Križa i njegova vjerna službenica i zaručnica.

Kao milosrdna sestra sv. Križa bila je spremna poći onamo kamo ju poslušnost u teškim poslijeratnim prilikama bude poslala. Odmah poslije Prvih zavjeta 1945. godine pošla je na već poznato mjesto na Šalatu, gdje je kao sestra radila do otpuštanja sestara iz bolnica. Sestre su otpuštane zbog toga što nisu htjele skinuti redovničko odijelo da bi ostale na radnim mjestima. Tako 1947. godine dolazi u Đakovo gdje će svojim umijećem u slavonskom vezenju, zlatovezu, izrađivati misno ruho. Kada se 1951. godine ukazala mogućnost zaposlenja na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu, sjetile su se sestre poglavarice sestre Melanke. Preuzela je ondje mjesto laborantice, ali se nakon 5 godina razboljela te je od 1956. do 1958. godine provela na liječenju u Zagrebu na Vrhovcu. Nakon što je prizdravila, našlo se za sestru Melanku slobodno mjesto laborantice u Srijemskoj Mitrovici (1958.-1966.). Sedamdesetih godina prilike su se u zagrebačkim bolnicama malo „ublažile“ glede zapošljavanja sestara, pa je sestra Melanka 1966. godine uspjela dobiti mjesto laborantice na Dječjoj klinici na Šalati. Usred malih patnika na onkološkom dječjem odjelu bila je sestra Melanka na pravom mjestu. Znala se približiti djeci tako da su trčali k njoj kada je ulazila u njihove sobe i pružali joj sami prstiće da ih „bocne“ i dobije krv za nalaze, inače su kod drugih plakali i bježali. Bilo je to čudno, svjedoče njezine suradnice. Uz redoviti posao, polagala je i višu laborantsku školu, iako više nije bila u mladenačkim godinama. Liječnici su najviše vjerovali njezinim laborantskim nalazima, a slovila je „kao najtočnija laborantica na Šalati“. Takvoj je ocjeni doprinijela njezina pedantnost, urednost i savjesnost. Svima je bila poznata i njezina diskrecija glede nalaza. U susretima s pacijentima i osobljem, kao i  s roditeljima malih bolesnika, bila je srdačna i odmjerena, nije govorila „ni previše ni premalo riječi“.

Imala je smisla za ručni rad i šivanje, što je zajednici rado darivala u „slobodnom“ vremenu. No njezino mjesto u kapelici bolnice bilo je najčešće „popunjeno“ i tu je rado molila.

Njezine radne sposobnosti temeljile su se na njezinu duhovnom životu. Nadahnjivala se na uzoru milosrdne sestre sv. Križa, na blaženoj majci M. Tereziji, ali je rado čitala i život Velike Terezije. Interes za duhovni život potaknuo ju je i na studij duhovnosti na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, pored radnog vremena.

U zajednici sestara na Šalati dobro se osjećala i ostala je ondje do odlaska u mirovinu 1983. godine. Tada prelazi u zajednicu na Vrhovec 43. Njezina ruka, vješta igli i šivaćem stroju još od kuće, sada je dobro došla velikoj zajednici. Uz to je vodila brigu o blagovaonici sestara. Uvijek je bila u pokretu i nije besposleno i bespotrebno trošila vrijeme. Njezin osjećaj za čistoću i urednost bio je zamjetljiv na svakom koraku.

Njezine fizičke sile sve su teže slijedile ritam zajednice na Vrhovcu 43 i bile su razlogom njezina prijelaza u zajednicu bolesnih sestara na Vrhovcu 45. Zbog potrebne njege prešla je, iako teška srca, 2015. godine na bolesnički kat provincijalne kuće. Tu je dozrijevala za nebo do zadnjega dana, svjesno predajući cijeli život, sa svim što joj je u njemu bilo darovano ili uskraćeno, u ruke Stvoritelju. A on je došao po nju kao tat, koji je iznenadio nas, ali ne i nju. Bila je spremna.

Draga naša sestro Melanka, izražavamo ti danas svoju zahvalnost za primjer života milosrdne sestre sv. Križa u življenju karizme naše blažene Utemeljiteljice i zahvaljujemo Bogu što te je uzdržao u svojoj ljubavi do konca.

Čvrsto se nadamo da tvoja duša sada uživa vječnu radost u društvu mnoštva, napose malenih, koje si primala po Isusovoj riječi: Tko god primi ovo dijete u moje ime, mene prima… (Lk 9, 48)

Gospodine Isuse, udijeli joj sretnu vječnost u društvu svojih blaženih!

s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3