"Potrebne su mi sestre
koje razumiju Križ.

                                                                                                                                                                                                o. Teodozije

S. JONA

s. JonaZJanica ZEMLJAK

Rođena: 31. kolovoza 1921.

Prvi zavjeti: 28. kolovoza 1943.

Umrla: 24. siječnja 2018.

U polnoćnoj tišini od 23. na 24. siječnja, u 1 sat i 25 minuta, u samostanu na zagrebačkom Vrhovcu, ispunila se životna čežnja naše drage sestre Jone za susretom sa Zaručnikom za kojim je radosno čeznula cijeli svoj život. Njezin bi se život mogao izraziti ovim njezinim riječima: Ja kao bolesnica moram više moliti, u šutnji nositi križ, imati u rukama upaljenu svjetiljku molitve i žrtve da, kada Gospodin pokuca, otvorim i kažem: Evo me Gospodine!

Život naše drage sestre Jone, mogli bismo reći, bio je prožet radom i molitvom. U tom je vještom povezivanju živjela te je tako ostavila trag uspjela redovničkog života prolazeći svoj križni put s Isusom, slijedeći ga kao milosrdna sestra sv. Križa, jer sestra sv. Križa nije više svoja nego su križ i ona posvuda zajedno, reći će ona u poodmakloj dobi svojim mlađim susestrama.

Taj je život započeo svoj put pod suncem 31. kolovoza 1921. godine u obitelji Stjepana i Jule rođ. Pupek u Kamenoj Gorici/Carevdar. Krštena je u župi sv. Vida u Madžarevu već 1. rujna na ime Janica.

Majka je unosila u srca svoje djece prve istine vjere i ljubavi prema Bogu. Tako je Janica već kod Prve svete Pričesti, dočekavši taj radosni dan, izrekla Isusu svoju želju da postane časna sestra. Tim je putem krenula 1940. godine i došla u Samostan u Đakovo. Nakon kratke pouke o životu u kandidaturi i nakon boravka na filijali u Subotici, vratila se u Đakovo za početak novicijata 1942. godine. Prve je zavjete položila kao sestra M. Jona 28. kolovoza 1943. godine.

Odmah je poslana u službu u zakladnu bolnicu na Sv. Duhu u Zagrebu gdje je od sestara primila pouke u njezi bolesnika, a nakon nekoliko mjeseci prešla je na Dječji klinički odjel bolnice na Rebru. Malena rastom, a velika ljubavlju prema bolesnoj dječici, bila im je bliska i omiljena je bila među njima.

Kada je sestra Jona, zajedno s mnogim drugim sestrama, stavljena pred izbor: preodjenuti se u civilno odijelo ili napustiti bolnicu, odlučila se za ovo drugo, smatrajući to znakom svoje vjernosti do kraja! I napustila je 1947. godine svoj omiljeni posao kod bolesnih mališana. Poslije toga bila su dovoljna samo tri dana na zamjeni sestre u bolnici u Gospiću da ju Providnost stavi na novi ispit vjernosti. Treći dan, za vrijeme dežurstva, upala je u bolnicu milicija i proglasivši da je ona, sestra Jona, uhićena. Pošla je s njima, ali ni na koji njihov zahtjev i prijetnju smrću nije htjela skinuti redovničko odijelo. Vi mi ga niste ni obukli, ne ćete mi ga ni skinuti, usudila se reći. Ni danju ni noću nisam skidala redovničko odijelo; poštujmo ga, ono će nas čuvati, reći će kasnije. Odvedena na ispitivanje, bila je tri dana u samici, svezanih ruku, pod prijetnjama prisiljavana da prizna ono što ni čula ni vidjela nije. Na prvi šamar glasno je rekla: Isuse, hvala ti što bar malo mogu biti slična tebi. Prijetili su joj i smrću, jer je tih dana ondje bila ubijena sestra Žarka, milosrdnica, ali je ta prijetnja nije slomila. Redovnica na svakom mjestu, pa i zatvoru – zahvalna je Gospodinu za križ. Nikad mi Bog nije bio tako blizu, kao tada, piše ona u svojim sjećanjima. Osuđena je na tri mjeseca zatvora. Bio je to pravi „prijeki sud“, bez podloge i dokaza.

Posjet majke Amadeje Pavlović, tadašnje provincijalne poglavarice, bio joj je svjedočanstvo blizine svih sestara, ali radost što je i u zatvoru ostala u redovničkom odijelu, ispunila je u času susreta srce i sestre Jone i majke Amadeje. U zatvoru se razboljela pa je premještena na zatvorski bolesnički odjel. U viziti ju je prepoznao liječnik, prijatelj njezina brata, i premjestio ju je u gradsku bolnicu gdje su još radile naše sestre. Dogodilo se kratko poslije svih tih događaja da se četverogodišnji sinčić sudca, koji je sudio sestru Jonu, teško razbolio. Donio ga je sestrama u bolnicu i molio za pomoć. Prepoznao je sestru Jonu, došao do nje i pitao: Sestro, mrzite li vi mene zato što sam vas osudio? Kako bih ja to mogao popraviti? Spremno je odgovorila da ga ne mrzi, ali savjet je bio doista hrabar: Idite i ispovjedite se! Ništa nije odgovorio. Ispovjedio se i postao redoviti vjernik, a sestru Jonu i na ulici hrabro je pozdravljao…

Godine 1949. morale su sve sestre, budući da nisu pristale redovničko odijelo zamijeniti civilnim, kako u Zagrebu tako i u Gospiću, napustiti rad u bolnici.

Providnost je sestri Joni, kao i drugim sestrama, otvorila druga vrata, posluživši se znamenitim vojnim liječnikom, tada svjetski poznatim kardiologom dr. Papom, koji je vodio Vojno-medicinsku kliniku u Beogradu. Dr. Isidor Papo, koji ih je pozvao, upoznao je naše sestre kada je u Samostanu u Đakovu, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, bila smještena partizanska bolnica, a on je i tu bio liječnik. Sestra Jona snašla se i u Beogradu, na kirurškom odjelu, a potom je 1958. godine prešla u bolnicu u Prištinu, gdje je ostala do umirovljenja 1979. godine. Već naviknuta na mentalitet i potrebe pretežito albanskoga stanovništva, ostala je na Kosovu još tri godine, pomažući u Župi sv. Antuna u Đakovici. Zatim je prešla u Zagreb, u Marijin dom, godine 1983., da bi nastavila svoju službu ljubavi dvoreći u zajednici bolesne sestre. Ovdje je prionula novom revnošću u poznatu joj službu njege, sada svojih bolesnih susestara.

Sestru Jonu resila je oznaka neumorne brige za bolesnike, bez obzira na dob i starost. Ona je voljela obići bolesnike pa i nakon toga što im je sve potrebno učinjeno i posluženo. Obavljala je i u svojoj zajednici tu dužnost, kao nekad u bolnici. Nije bolesnicima dovoljno samo donijeti sve što traže. Oni ne smiju ostati dugo bez nadzora jer nikad se ne zna što se bolesniku može dogoditi u jednom času, odgovarala bi na nagovaranje sestara da se ide odmoriti. Velikom strpljivošću i neumornom ljubavlju služila je nepokretnim sestrama.

Otkuda sva ta revnost i trud? Čitajući njezine brojne duhovne, zapise možemo reći: Evo istinite milosrdne sestre sv. Križa! Sestra Jona težila je ostvariti život s Bogom i u Bogu, prema duhovnosti otajstva Krista Raspetoga: Sestra sv. Križa može izvršiti svoje poslanje ako ju nosi duh Družbe – ljubav prema Bogu i bližnjemu, prema zajednici. Zato moram moliti otvorena srca i imati upaljenu uljanicu u rukama kad Gospodin pokuca da mogu otvoriti i reći: Evo me Gospodine. Moj je djelokrug trpljenje, žrtva, molitva i strpljivost u tišini. A oslonac mi je sveta Euharistija i majka Marija, koja kao moj uzor stoji uz Križ. Kalvarija je mjesto koje je Nebu najbliže. Samo pod križem može sazreti plod za vječnost. Duh ovih redaka, izvađenih iz njezinih zapisa, osjećao se u njezinoj blizini i onda kada je sama bila bolesnica, kada su iz punoga srca navirale riječi koje su otkrivale tajnu ovoga života, čija je radost izvirala iz prihvaćenoga životnog križa. Njezina bolesnička sobica bila je mjesto vječnoga klanjanja. Pred slikom ludbreškoga čuda klanjala se Krvi koja je s križa potekla i molila glasno. Prihvaćam teškoće i križ radi Isusa i tako pomažem drugima da upoznaju Isusa i zavole ga.

Svoj je život zamislila i provodila u trajnoj molitvi tako da je svakomu danu u tjednu dodijelila posebnu molitvenu nakanu. Na srcu joj je bila Crkva, draga Družba (vrhovno vodstvo, provincija i njezin podmladak, zajednica, patnici). Kako se radovala svakoj novoj kandidatici! Još 2009. godine govorila je, sjećajući se naših utemeljitelja i izvora Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa: Pođimo na izvore. Neka nam naša televizija budu Križ i Svetohranište… Molimo jedna za drugu da u ovo naše vrijeme možemo križ razumjeti, ljubiti … i u duhu vjere živjeti karizmu ljubavi. Molimo da nam križ bude više u srcu nego na grudima. Jesam li ostala vjerna križu ili sam nešto tražila natrag od svoje žrtve? Križ i patnje bit će nakit za haljinu koja će me resiti svu vječnost. U takvoj haljini želim ići u susret Zaručniku. Hvala Ti, Isuse, što smijem umrijeti kao sestra sv. Križa. (2009.)

Svaka godišnjica obnove zavjeta bila joj  prigoda da izlije iz srca svoju radost zbog poziva milosrdne sestre sv. Križa i ponovi svoju molitvu za vjernost do konca. Liturgijska vremena bila su joj izvor nadahnuća za uvijek novi način predanja života u ruke Božje. A u središtu njezina duhovnog stremljena bilo je sjedinjenje s Isusom u vršenju volje Božje. Isus u srcu!

Svaki je dan ponavljala obnovu zavjeta i svoje prikazanje Bogu te se svjesno, do zadnjega časa, pripremala za susret s nebeskim Zaručnikom. U poteškoćama visoke starosti i bolesti nije se tužila, a zadnji je dan još smogla snage pjevati pjesmu Majci Božjoj Bistričkoj!

Draga naša sestro Jona, svi tvoji zapisi, razgovori i molitve, kao i sve tvoje žrtve dočekale su te u Knjizi života, koju je danas otvorio Gospodar života i smrti na radost, vjerujemo, Nebeske Majke, naših utemeljitelja i naših susestara, kao i svih stanovnika Neba, kao svjedočanstvo da samo put Križa vodi u nebo!

Ti si sa sobom ponijela preko praga smrti sve ono što si u srcu njegovala za života. Stoga se nadamo da ne ćeš zaboraviti moliti za nas, da nas Gospodin obraduje zvanjima kakvo je bilo tvoje, i čvrsto zasadi drvo svoga Križa u Hrvatsku provinciju kako bi ono i dalje svijetlilo naraštajima koji dolaze.

s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3