"Tko hoće ućiniti nešto izvanredno,

ne smije misliti da je to nemoguće.

                                                                                                                                                                  o. Teodozije

S. PETROMILA

PETROMILA M  Stošija MAZIĆ

Rođena:          11. siječnja 1925.

Prvi zavjeti:    28. travnja 1949.

Umrla:           31. siječnja 2018.

Kada je naša draga sestra M. Petromila, ispraća­jući prošli tjedan preminulu sestru Jonu, stavila na nju ruke i molila: Nemoj dugo čekati da dođeš po mene -  bio je to odjek vjere iz srca koje je čeznulo za susretom s Isusom, za kojega je živjela i kojemu se nadala cijeli svoj životni vijek.

Toj vjeri nije Gospodin odolio, nego ju je brzo ispunio. Njezino čekanje na konačni poziv trajalo je nepuna tri dana. Preselila se tiho, u noći 31. siječnja, u 93. godini života, otpraćena molitvom svojih susestara, te se pridružila sestri Joni i mnogim vjernim Milosrdnim sestrama sv. Križa.

Ovu je sestru Gospodin pozvao u zajednicu Milosrdnih sestara sv. Križa s dalekoga otoka Ugljana. U obitelji ratara Kuzmana Mazića i Matije-Marije rođ. Marcelić, u Preku, o. Ugljan, ugledala je 11. siječnja 1925. godine svjetlo dana djevojčica koja je na krštenju u Župi Gospe Ružarice u Preku 18. siječnja dobila ime Stošija. Iako se do kruha za obitelj dolazilo teškim težačkim radom, nisu roditelji zapuštali vjerski odgoj svojih devetero djece, od kojih je četvero otišlo u vječnost već u ranom djetinjstvu. Majčine vjerske pouke usijecale su se duboko u srce male Stoše, tako da je radost zbog dolaska Isusova u njezino srce u sv. Pričesti izražavala skakanjem od radosti. U svojem veselom stilu pošla je u školu, ali joj se škola nije uvijek sviđala. Ponekad su učitelji bili strogi, pa ni kazne nisu izostajale. Stoga nije voljela školu. Ipak je kod kuće završila pučku  školu.

A prva misao na odlazak u samostan javila se već u djetinjstvu, o čemu se nije ustručavala glasno govoriti. Roditelji nisu pokazivali zanimanje za njezino „pričanje“ pa je i ona prestala o tome govoriti. Teške prilike Drugoga svjetskog rata proživljavala je u izbjeglištvu, zajedno s obitelji, pod opasnom talijanskom okupacijom. Mislila  sam da ne ćemo ostati živi, zapisala je.

U zreloj dobi, pitanje posvete života u samostanu tražilo je od nje odgovor i postalo je goruće kada je jedna kandidatica Milosrdnih sestara sv. Križa iz njihova mjesta došla u posjet zavičaju. Njoj je Stošija predstavila svoju želju i zanimala se za mogućnost dolaska u Samostan. „Nije ti u samostanu kao kod kuće, da možeš raditi što želiš“, rekla joj je kandidatica o životu za koji se Stošija zanimala. Ona se ipak nije dala smesti, nego je pošla s tom kandidaticom u sestarsku zajednicu u Herceg Novi, gdje je čekala poziv u kandidaturu, bude li ju ta zajednica preporučila. Nakon sedam mjeseci pozvana je Zagreb, gdje dopunjava naobrazbu u šestogodišnjoj školi, i potom u Đakovo da bi sva sretna započela bližu redovničku pripravu. U novicijat je ušla 10. travnja 1948. godine, primivši redovničko ime sestra M. Petromila. Sljedeće godine položila je Prve zavjete. Iz svojega je djetinjstva, mladosti i rodnoga kraja ponijela duboku, zdravu i pravu pobožnost, čestitost, marljivost i veliku snagu duha. Na tim je zdravim temeljima nastavila izgrađivati svoj redovnički život.

Otvorene i spremne duše za sve pozive sestara poglavarica, krenula je poslije zavjeta na put Milosrdne sestre sv. Križa. Najprije je pošla u Porat, o. Krk, gdje se vrlo dobro snašla u obradi vrta. Nakon tri godine pozvana je u Đakovo (1953.-1955.) da privatno polažući ispite dopuni svoju osnovnoškolsku izobrazbu. Tu se potom pripremila za službu bolesnicima u našoj Bolničkoj školi, koja je u to vrijeme djelovala u Provincijalnoj kući u Đakovu, u posebnim prilikama poratnoga vremena.  Te su okolnosti bile uzrokom odlaska naših priučenih sestara bolničarki u daleko Skopje, gdje ih je vojna bolnica dočekala objeručke. Tamo je upućena i sestra M. Petromila. U gradu na Vardaru, u okolnostima katoličke dijaspore i stranoga jezika, mlada je sestra Petromila s puno pažnje i dobrohotnosti nastojala pomoći bolesnicima, bez obzira na vjeru i narodnost, te se u tom služenju nije umarala niti se je dala nadmašiti. Tu je ostala samo godinu dana. Istim je marom nastavila raditi u Srijemskoj Mitrovici (1958.-1985.), gdje je također ostala u sjećanju kao požrtvovna njegovateljica bolesnih. Ondje ostaje nakon umirovljenja kao njegova­teljica devet bolesnih starica u privatnim kućama. Sve ih je dopratila do njihova prijelaza u vječnost. Posvuda i sve do konca života potvrdila je ocjenu redovničkih odgojiteljica, koje su je prosudile kao uslužnu, popustljivu, požrtvovnu i savjesnu. U službi bolesnika njezina je narav pronašla sebe, a bolnica je u Sr. Mitrovici vidjela njezinu spremnost za svaki posao, njezinu savjesnost i sigurnost u ono što je činila. Tako je jednom u svojoj jednostavnosti i poniznosti poslušala liječnika koji je tražio da ponovi pretragu za određivanje krvne grupe uz primjedbu: Ponovit ću, ali sam sigurna da je točno ovo što sam prvi puta napravila. I bilo je točno. Poštovanje prema njoj i prema svim sestrama te sigurnost liječnika u njezin posao time je još viša porasla. Njezino osnovno obilježje bila je redovnička poslušnost, pobožnost i požrtvovnost. U Srijemskoj Mitrovici sjećali su se još dugo godina poslije njezina odlaska sestre M. Petromile kao „dobre, dobrohotne i nesebične časne sestre“.

Nakon završene službe u bolnicama (1955.-1985.), stigla je sestra M. Petromila u našu kuću u Zagrebu, Vrhovac 43, ali ne zato da bi uživala u umirovljeničkim danima, nego da na nov način nastavi svoje služenje bolesnima i potrebni­ma: u privatnoj dvorbi bolesnika. Gotovo deset godina išla je u pomoć bolesnima u privatne kuće diljem Zagreba. Kad više nije mogla odlaziti u pomoć ljudima izvan kuće, posluživala je s puno ljubavi i razumijevanja susestre slabije od sebe, bila je kod pripreme variva, pomagala je u vrtu ili je pak vrijednim rukama još heklala lijepe tabletiće, slušajući usput Katolički radio ili Radio Mariju, da bi zajednici prenijela ono što je lijepoga čula. Ona se nije ustručavala  započinjati duhovne teme. Veliki joj je križ zadavao oslabljeni sluh. Taj je nedostatak nadoknađivala čitajući tumačenja nedjeljnih čitanja te uranjajući u Otajstvo od kojega je živjela njezina predanost Bogu i zajednici. A nije joj bilo teško, tijekom propovijedi ili predavanja u duhovnim vježbama, stajati pod zvučnikom, tijekom cijeloga predavanja ili propovijedi, kako bi što bolje razumjela pouku ili tumačenje odlomka Sv. pisma. Živo se zanimala za događanja u Provinciji i Družbi i iskreno se radovala svakoj novoj kandidatici kao Božjemu daru i znaku da Bog na nas misli. Do u duboku starost resilo ju je bistro pamćenje i zdravo prosuđivanje događaja. Pa i kada ne bi čula o čemu je riječ, znala je, po gestama govornika, prepoznati je li riječ o Bogu ili o njoj samoj.

U zajednicu bolesnih sestara „Marijin dom“ na Vrhovcu prešla je 2002. godine, zajedno s bolesnom sestrom Seforom, kojoj je s puno ljubavi služila i dopratila ju je do njezina prijelaza u vječnost. Njezina svjesna priprava na susret sa Zaručnikom nastavila se po malim službama u zajednici i dnevnom molitvom pred Presvetim; svaki je dan adorirala s Božjom riječi u ruci. Ona je voljela Isusa i voljela je sve svoje sestre.

Draga naša sestro M. Petromila, Presveto Srce Isusovo, čiji te je lik raširenih ruku dočekao na samostanskoj porti prije 72 godine, vjerujemo da te je sada zagrlilo i dočekalo riječima: Dođi blagoslovljena Oca mojega! Jer, … oboljeh i pohodila si me (usp. Mt 25,36).

Gospodine Isuse, daruj joj pokoj vječni!

s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3