"Marija - 

ona je Utemeljiteljica Instituta!
                                                                                                                                                                                                o. Teodozije

S. ERMINA

Ermina WKate CELEBRINI

Rođena:         3. travnja 1924.

Prvi zavjeti:   11. travnja 1945.

Umrla:           2. veljače 2018.

Na blagdan Svijećnice – blagdan posvećenoga života još je jedan Bogu posvećeni život u našoj  zajednici dovršio svoju posvetu na ovome svijetu i nastavio slavlje u  vječnosti.

U 94.  godini života i 73. godini zavjeta preselila se naša sestra M. Ermina tiho, usred dana, u vječni život. Na današnji je blagdan mnogo puta u svojem dugom životu, s upaljenom svijećom, obnavljala svoje prikazanje i posvetu, da bi se danas ispunio Šimunov hvalospjev dana: Sad otpuštaš slugu svoga…, jer vidješe oči moje spasenje tvoje!

Otok Krk na sjevernom Jadranu okruženje je njezina djetinjstva. Sve do novijega procvata turizma na našim otocima, jedva se znalo za malo mjesto Porat na o. Krku. Do tada su ljudi toga dijela naše Domovine jeli ribarski i ratarski kruh sa sedam kora, kako bi rekao naš narod. Ali kao tvrd kruh, tako bijaše tvrda i vjera toga našeg primorskog ratara i ribara, a brojna djeca u obiteljima svjedoci su toga sve do danas. U obitelji Miroslava Celebrinija i Marije rođene Radić, u Portu, šestero je djece učilo od rana moliti i raditi te živjeti  kršćanski i u strahu Božjemu. Kao drugo dijete od šestero braće i sestara rodila se 2. travnja 1924. godine djevojčica koja je krštena u Župi sv. Apolinarija u Dubašnici i dobila ime Kate. Katino djetinjstvo teklo je uobičajeno sve do polaska u školu koja je bila u selu Bogović. U  školi je bila i priprema za Prvu sv. Pričest koje se sjeća kao najradosnijega dana u životu. Uz male pomoći oko mlađe braće Katica je rado promatrala svoje divno more i njegovu čar, napose o zalasku sunca. Ali radost djetinjstva pomutila je iznenadna smrt majke, kada je Kate bila u trećem razredu pučke škole. Bol, koju je tada doživjela, usjekla joj se duboko u srce i nosila ju je u duši gotovo cijeli život. Mlađu braću i sestre uzele su tete u svoje obitelji, a Kate je sa starijim bratom ostala uz oca. Prihvatila se kućnih poslova u koje su je upućivale dobre susjede te je nakon kraćega prekida nastavila sa školom. U selu je susretala časne sestre različitih Družbi - sestre sv. Vinka, Milosrdne sv. Križa kao i sestre Srca Isusova koje su prosile za siromašnu djecu. One su u njoj probudile želju da se posveti Bogu. Tu je svoju želju izrekla ocu. Otac je najprije bio nesklon ispuniti joj želju, ali ju je ipak, nakon nekog vremena, poslao u Split k sestrama franjevkama u školu, gdje se još više učvrstila u zvanju. Pored sestara franjevki, čula je ona i za Milosrdne sestre sv. Križa u Đakovu, o kojima su pričale dvije kandidatice iz Svetoga Vida. Tako se odlučila javiti u daleko Đakovo gdje je primljena u kandidaturu 1940. godine. Na oblačenju, pri ulasku u novicijat  1944. godine dobiva redovničko ime sestra M. Ermina, a svoju je odluku da živi život Milosrdne sestre sv. Križa potvrdila Prvim zavjetima 1945. godine.

Da bi se osposobila za rad u bolnici, uputile su je sestre poglavarice u samostansku bolničku školu u Đakovu, a potom je poslušnost šalje u samaritansku službu. Najprije se uključila u rad sa susestrama na Rebru, koje su je uvodile u praktični dio njege bolesnika.

Zatim je od 1948. do 1951. godine bila u bolnici u Vukovaru i Sl. Brodu. Kako se tada u bolnicama otpuštalo sestre, nije bilo lako dobiti trajno zaposlenje. Tako se sestra Ermina od 1951. do 1953. godine našla u bolnici u Knez Selu, prihvaćajući se različitih poslova. Budući da je sestrama u njezinu rodnom Portu u ono poratno doba prijetio izgon, ako nisu rodom iz toga mjesta, poslale su sestre poglavarice sestru M. Erminu onamo kako bi ostanak sestara u Portu bio sigurniji. Kad se bura oko protjerivanja sestara ondje stišala, opet je ona bila spremna slijediti poslušnost. Ona ju je odvela u bolnicu u Stari Bar, u Crnu Goru, gdje su objeručke primali sestre koje su hrvatske bolnice otpuštale, najčešće zato što nisu htjele odložiti svoje redovničko odijelo, a ponekad i napustiti sveto zvanje.

Put milosrdne ljubavi započela je sestra M. Ermina u Starom Baru 1954. godine u služenju na dječjem odjelu. Za njegu bolesne djece bila je kao stvorena. Malena rastom, živahna i okretna, tu je doživljavala radost i uspjeh, a njezine su plave oči iskrile od sreće, osobito onda kada su se izliječena djeca vraćala zdrava svojim domovima. Njezina ćud, nalik ćudi malenih, koju nam je Krist stavio za uzor, došla je do izražaja u lakom rješavanju nesporazuma i dobroj suradnji s osobljem, napose kao voditeljica dječjega odjela, u raspoređivanju posla, vođenju ljekarne i tomu sličnoga zaduženja. I u sestarskoj zajednici djelovala je ugodno kad je svojom vedrinom i spremnošću na šalu  znala blažiti razne teškoće. Kad ju je skučeni stambeni prostor sestara podsjećao na „sprešane sardine“, te izazivao smijeh, lakše su se podnosile teškoće u kojima su sestre živjele i radile. U Baru je ostala 30 godina -  cijeli radni vijek - i dočekala je 1985. godine mirovinu.

Nakon umirovljenja, smjela je tri mjeseca dvoriti bolesnoga ujaka, svećenika fra Teofila Radića, TOR, na Krku. Nakon njegove smrti ostala je u sestarskoj kući u Sv. Vidu, o. Krk, i posvetila se rado čuvanju djece dok su im roditelji bili na poslu. Tako je i ondje više generacija malenih prošlo kroz "vrtić' sestre Ermine. Konačno je 1995. godine morala odustati od toga omiljenog posla zbog bolesti srca. Prešla je u samostan u Zagreb, Vrhovac 43, da se ondje liječi.

Osobitost sestre Ermine bila je ta što je uvijek i svagdje nastojala služiti Gospodinu u veselju, kako kaže psalmist, a da pritom nije štedjela svoje snage. Znala je i na bolesničkom odjelu pronaći nove mogućnosti da na svoj način slavi dobroga Boga i razveseli susestre. Vrijeme koristim pletući male ukrase, moleći i pjevajući veličam nebeskoga Zaručnika svojim redovničkim životom; iz dana u dan sve sam pripravnija za susret s Ocem, Sinom i Duhom Svetim, s Blaženom Djevicom Marijom i s našim utemeljiteljima, te sa svojim pokojnicima, piše ona u svojem Životopisu. U zajednici je obavljala male službice do 2010. godine, a potom je i sama postala potrebna pomoći sestara.

Budući da je oporavak, nakon slomljenoga kuka 2013. godine, tekao polako, njega, koju je tada trebala, mogla joj je biti pružena na bolesničkom katu u provincijalnoj kući, kamo je potom i premještena. Bio je to za nju novi početak i ne baš tako lagan. Tu se susret, za kojim je čeznula i nebo kojemu se radovala približio i dogodio na blagdan Prikazanja Gospodinova.

Draga naša sestro M. Ermina, ti si svoj život Milosrdne sestre sv. Križa darovala u služenju malenima i u njima primala i liječila Isusa, slijedeći njegovu riječ: I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima (Mt 18, 5).  Vjerujemo i nadamo se  da je Isus sada tebe primio u svoje društvo i društvo dječice o kojima reče da je njihovo kraljevstvo nebesko (usp. Mt 19, 14).

Gospodine Isuse, budi joj punina radosti vječne!

s. M. Blaženka Perković 

 

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3