"Marija - 

ona je Utemeljiteljica Instituta!
                                                                                                                                                                                                o. Teodozije

S. ATANAZIJA

AtanazijaAnđa MIJIĆ

 

Rođena: 25. prosinca 1925.

Prvi zavjeti: 26. travnja 1948.

Umrla: 9. lipnja 2018.

U zoru dana slave, 9. lipnja, kada je Hrvatska provincija, u zajedništvu sa svim članicama vrhovnoga vodstva Družbe i s predstavnicama europskih provincija Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa, slavila 150. obljetnicu dolaska i djelovanja Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, pošla je naša sestra M. Atanazija tu značajnu obljetnicu slaviti u nebu, sa svim sestrama koje su svoje živote, prije nje, ugradile u Provinciju služeći Bogu i ljudima. Preminula je upravo kada je okupljena zajednica u samostanskoj crkvi pjevala Jutarnje hvale.

Njezin je život započeo u župi Novo Selo, u blizini Bosanskoga Broda, kada su Jozo i Ana rođ. Tunjić na Božić 1925. imali u kući „žive jaslice“ – rodila se djevojčica, i već se sutradan krštenjem, u župnoj crkvi Presvetoga Srca Isusova, pridružila zajednici Novorođenoga Kralja, dobivši ime Anđa. Bila je četvrta od desetero rođene djece, ali je četvero već u dječjoj dobi prešlo u krilo Stvoriteljevo.

Među starijom i mlađom braćom i sestrama snalazila se mala Anđa i najviše pobjeđivala upornošću, kako sama piše. Morali su joj popustiti i onda kada nije htjela učiti te je s knjigom pod glavom čekala da sazna što u njoj piše! - šali se sama na svoj račun u svojem Životopisu. Pobožni roditelji učili su svoju djecu kršćanskomu nauku i molitvama. Tako je Anđa već u 7. godini prispjela do sakramenta sv. Pričesti i zavoljela Isusa. Znala je da je u tome najvažnija misa pa se sama često igrala sv. mise. Sjeća se ona i kako joj je u tome za propovijed, koju je držala, poslužilo ono što je čula od mame i tate u pouci vjeronauka, ali najdraže joj je bilo reći: Deo gratias! Učenje ju nije privlačilo pa je završila u selu pučku školu i ostala kod kuće kao dobra pomagačica roditeljima. Iz sela su odlazile djevojke u samostan pa je imala priliku vidjeti i susresti časne sestre kada bi došle u posjet zavičaju. Njoj je za oko zapela s. Berarda Fontana, Milosrdna sestra sv. Križa. Tada se usudila reći kod kuće da i ona želi ići u časne sestre jer su one kao anđeli. Unatoč roditeljskom protivljenju, javila se u samostan u Đakovo i bila je 1945. godine primljena. Odmah se kao kandidatica, uz redovite pouke, uključila u domaćinske poslove – kuhanje i rad u vrtu. Tako je već 1947. godine započela novicijat i na oblačenju dobila ime sestra Marija Atanazija. Roditeljima još nije bilo potpuno jasno hoće li ona zaista ostati u samostanu, pa su poslali jednu sestričnu da je pozove kući. Ali, sestra M. Atanazija nije se dala smesti pa im je na komadiću papira, što ga je imala tada uza se, napisala:

Dragi tata, a i mila mama,

                   znam da vam je žao što ja nisam s vama;

                   tko vam sada pere, mete i pravi krevete?

                   Al' na svijetu nema ništa bolje,

                   nego kud' se ide svoje drage volje.

U novicijatu se teško razboljela, ali je svladala i tu teškoću te je 1948. godine položila Prve zavjete. Potom se za nju otvorila široka lepeza djelovanja, jer su sestre u poratnim godina počele preuzimati apostolat u župama koji je uvijek tražio vrsnu domaćicu za župsko gospodarstvo i opskrbu sestarske zajednice. Prva postaja sestre Atanazije bili su domaćinski poslovi u Otoku, a potom u Biskupskom dvoru u Đakovu te u Vukovaru. Godine 1953. vratila se u Đakovo za pomoć na bolesničkom katu. Kad je vojna bolnica u Skoplju otvorila vrata Milosrdnim sestrama sv. Križa, tada je sestra Atanazija bila spremna poći u daleku Makedoniju kako bi kuhala sestrama koje rade u bolnici. U tri navrata vraćala ju je poslušnost u Skoplje. Budući da je završila domaćinski tečaj kod gđe Vučetić, bila je u tom vrsna i mogla je zadovoljiti na svojoj dužnosti. Dužnost domaćice u sestarskoj zajednici u Skoplju vršila od 1954. do 1970. godine. Potom je preuzela mjesto kuharice u Biskupskom dvoru u Skoplju. Nakon dvije godine krenula je putem naših malih filijala: Inđije, Risna, Splita, vršeći posvuda dužnost kuharice. Godine 1975. treći se put našla u Skoplju. Upraviteljica tamošnjega dječjeg vrtića došla je moliti za gradski vrtić sestru kuharicu, koja bi znala i htjela kuhati za mališane. Ona se javila i uspješno je služila malenima dvanaest godina. Zavoljela je djecu i djecu nju, bila je neumorna u poslu i bolje se snalazila s njima nego s odraslima. Imala je poseban dar i znala se približiti djeci, imajući uvijek za njih neko radosno iznenađenje priređeno u kuhinji ili drugdje, pa su djeca ubrzo veselo dolazila u vrtić i lakše prihvaćala svoje dnevno dijeljenje od roditelja. I za roditelje je imala često u šaljivom tonu poneku primjedbu glede života po vjeri. Začuđuje činjenica da su je tada, kada su sestre otpuštali iz državnih službi, primili u Skoplju kao kuharicu u gradskom dječjem vrtiću. „Mi moramo imati časnu sestru u vrtiću, jer mi smo od karitasa dobili vrtić“, bilo je objašnjenje ravnateljice toga vrtića svima onima koji su se tomu čudili, a tim je riječima obrazložila i svoju molbu sestrama, kada je došla u samostan tražiti kuharicu za gradski vrtić. Ondje je bila službeno zaposlena i stupila je 1986. godine u redovitu mirovinu. No, ona ne miruje nego preuzima vođenje domaćinstva u sestarskoj zajednici u župi Skoplje. Potom je po potrebi bila premještana kao kuharica u naše kuće i svugdje se dobro snalazila. Njezinu osebujnu narav trebalo je samo iz bližega upoznati i otkriti srce koje nije štedjelo fizičke sile u ne lakoj dužnosti vođenja kuhinje. U Slavonskom Brodu, u našoj kući, služila je od 1989. do 1993. godine. Tu je bila blizu mnogim izbjeglicama iz drage Bosanske posavine i siromasima koji su tražili pomoć kod sestara. Poslušnost ju je potom odvela u provincijalnu kuću, gdje se uključuje u pomoć bolesnim sestrama i u raznim domaćinskim poslovima. Ona nije znala biti bez posla te pomaže: kod pripreme variva u kuhinji, kod bolesnih sestara priprema večere, a njezina je vrlina bila iznenaditi susestre vlastitim specijalitetima. Vedrina i poduzetnost bile su oznaka njezine naravi, kao i otvorenost i razgovorljivost[RF1] Ipak, njezina se nutrina pokazivala u služenju i spremnosti na žrtvu, poslužujući slabije od sebe.

Njezina ljubav prema malenima dobro je došla 1997. godine, kada se tražila kuharica u novootvorenom sestarskom dječjem vrtiću Sunčev sjaj-Nazaret u Đakovu. Svim je srcem prihvatila taj izazov i svaki je dan pripremala objed, a zatim je pomagala u pripremanju jutarnje hrane i podjeli obroka kod djece. Ona je znala što oni vole i rado im je to pripravila i pružila. Pobolijevala je i preuzela je potom samo dnevno bdijenje nad mališa­nima, tijekom popodnevnoga počinka. Iako poodmakla u dobi, znala se s njima sporazumjeti i umiriti ih za spavanje. Uvijek je nešto imala u džepu za njih. Djeca su je voljela, a neki su je još dugo spominjali i pitali za nju.

Uvidjevši da je sile polako napuštaju, odustala je od te „slatke brige“ za malene i zamolila sestre poglavarice da njezina dužnost nadalje bude kod pripremanja povrća za samostansku kuhinju. Tu je dužnost vršila revno gotovo do kraja života. Iznenadio ju je moždani udar u 93. godini života, koji je njezinu tjelesnu aktivnost okončao, ali duh je imao još nekoliko tjedana da se spremi na susret s Gospodinom. Tiho i bez posebnih zahtjeva ulazila je u posljednje dane svojega života. Dok je 9. lipnja iz samostanske crkve odzvanjala, preko razglasa u njezinoj bolesničkoj sobi, Jutarnja molitva zajednice Zaharijinim hvalospjevom Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov! - ona je prihvatila tu pjesmu ulazeći u vječni život.

Draga naša sestro M. Atanazija, ti si posljednja od 1139 sestara koje su ugradile svoj život i svoju smrt u 150 godina djelovanja Milosrdnih sestara sv. Križa na hrvatskom tlu. Čvrsto vjerujemo da te je otajstvo Križa svojim sjajem obasjalo i pokazalo ti put u društvo svih naših sestara koje su ti prethodile na putu u vječno Svjetlo.

Gospodine, koji ne ostavljaš nenaplaćenu pruženu čašu vode, napoji ju sada puninom vječne radosti!

                       s. M. Blaženka Perković


 

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3