"Tko hoće ućiniti nešto izvanredno,

ne smije misliti da je to nemoguće.

                                                                                                                                                                  o. Teodozije

S. LUJZA

LujzaVera Ileš

Rođena: 25. rujna 1928.

Prvi zavjeti: 25. travnja 1950.

Umrla: 21. listopada 2018.

Od svoje mladosti sestra M. Lujza posebno je njegovala pobožnost prema Majci Božjoj, što se jasno odražavalo u njezinu životu. Ne čudi stoga što je Gospa došla po svoje dijete baš u listopadu, u mjesecu svete Krunice, Gospi posebno posvećenomu.

U nedjelju, 21. listopada, i prije svitanja, u 3 sata i 20 minuta, smirila se u svojem Gospodinu u 91. godini života i 69. godini svetih zavjeta.

Vrlo često Gospodin je budio u srcima zvanje preko već pozvanih osoba. Sestre, koje su ostvarile svoju sreću u redovničkoj zajednici, bile su pravi izazov za one koje su bile na putu traženja. Tako je i u Podravskoj Moslavini sestra M. Lujza, potaknuta ostvarenim zvanjem svoje tete, sada pokojne, sestre Aventine, pronašla svoj životni put. Ipak, tomu je zvanju prethodio put obiteljskoga odgoja.

Sestra M. Lujza rođena je u Podravskoj Moslavini, u zemljoradničkoj obitelji Josipa i Kate rođ. Jelić kao jedanaesto od trinaestero rođene djece, od kojih je devetero umrlo već u ranom djetinjstvu. Krštena je istoga dana u župnoj crkvi Rođenja BDM u Podravskoj Moslavini i dobila ima Vera. Uz starijega brata, mlađu sestru Anu (kasnije našu sestru Jelku, koja je preminula 10. travnja 2017. godine) i brata Mirka, odgojena je u kršćanskom duhu. Majka je uza sav posao u polju i kući vodila brigu o učenju u školi te o pripravi na sakramente.

Nakon završene pučke škole, koju je završila s odličnim uspjehom, željela je Vera ići dalje u školu, ali su nesigurne predratne prilike pomrsile nakane upisa u školu kod sestara sv. Vinka Paulskoga u Osijeku. Ostala je kod kuće i pridružila se Križarskom društvu djevojaka koje su njegovale duhovni život i često primale sv. Pričest. Tu sam primila mnoge milosti, napisat će kasnije u svojem Životopisu. No, ratne su prilike raspršile društvo, i svaka je od njih tražila svoj put. Uvijek sam se utjecala Majci Božjoj da mi izmoli milost vjernosti. Tragovi, koje je na njoj ostavilo Križarsko društvo, vodili su u život koji je željela posvetiti Bogu i služiti mu. Misao na samostan javljala se i nestajala pod utjecajem ratnih okolnosti i privlačnosti svjetovnoga života. Ipak, nakon rata želja je sazrela i roditelji su shvatili da je odluka ozbiljna te su pristali na taj njezin korak. Prijavila se Milosrdnim sestrama sv. Križa u Đakovu i stupila u samostan 24. rujna 1947. godine, iako ju je sestra Aventina prije toga upozorila da ozbiljno promisli, jer život u samostanu nije lagan.

Prije ulaska u novicijat završila je šestomjesečni tečaj za bolničarke u našoj bolnici u Vukovaru 1948. godine. Bila je to posljednja grupa sestara i kandidatica kojima je vlast dopustila da polože završne ispite, jer je bolnica bila oduzeta i nacionalizirana.   Godine 1950.  položila je Prve zavjete. Odmah poslije zavjeta njezin je put služenja Bogu usmjeren u samaritansku službu. Prva je postaja bila Vojna bolnica u Skopju. Ova je bolnica jedina, u ono teško poratno vrijeme, primila časne sestre u službu, jer svojega medicinskog kadra nisu imali. Sestra M. Lujza bila je uočena kao spretna i stručna bolničarka i bila je cijenjena od liječnika i osoblja. Kada je i beogradska Vojno-medicinska akademija otvorila vrata sestrama, poslušnost je pozvala sestru Lujzu onamo gdje je, uz posao u Vojnoj bolnici, završila srednju medicinsku školu. Tako, oboružana znanjem i praksom, bila je više nego potrebna 1963. godine u bolnici u Đakovici na Kosovu, gdje je sve trebalo započeti ni iz čega. Njoj je pripalo uređenje i otvorenje dječjega odjela. S još nekoliko susestara radila je dan i noć da priprave sve potrebno za bolesnu dječicu. Ubrzo joj je povjerena i dužnost glavne sestre odjela, koju je vršila sve do svoje mirovine 1985. godine. Uživala je veliko povjerenje šefa i suradnika, a roditelji, kad su nju ugledali, bez suza su joj ostavljali svoje bolesno dijete. Bila je zahtjevna prema sebi pa je smjela zahtijevati savjesnost, točnost i radinost i od suradnika. Kad imam sestru Lujzu na odjelu, nemam se što brinuti, povjerio se njezin šef svojoj supruzi.

Sestre njezine zajednice svjedočile su i o njezinu redovničkom životu u zajednici. Kapelica i dnevna misa zajednice bio je njezin prvi zadatak. Svojim lijepim glasom predvodila je pjevanje, a svježe ubranim cvijećem kitila je oltar. Kućica u cvijeću, u šali su nazivali skromnu kuću sestara, svu u cvijeću, u blizini bolnice, a sestra Lujza i za to je imala smisla i našla vremena. Redovničke obveze bile su joj prva dužnost. Pisala je ondje i kućnu kroniku.

Njezina se duhovna snaga, koju je crpila iz svojega oduševljenja zvanjem milosrdne sestre, posebno pokazala u vrijeme epidemije velikih boginja 1972. godine, u Đakovici. Iako pedijatrijska sestra, uključila se u njegu tih bolesnika i pokazala i ondje svoju zauzetost, izdržljivost i neustrašivost.

Prispjevši do mirovine vratila se 1985. godine u svoju Slavoniju i u poslušnosti pošla je čuvati malu djecu u jaslicama u Donjem Miholjcu. Tu je opet bila u svojem elementu, pa se moglo reći da je voljela djecu i djeca nju.

Još je jedna dužnost trebala upravo osobine koje su resile sestru M. Lujzu: uljudnost, finoća, dobrohotnost i  iskrenost, koje je još u Postulatu uočila njezina odgojiteljica. Bila je to dužnost vratarice na samostanskim ulaznim vratima, na porti. Ovu je dužnost obnašala od 1990. do 2000. godine. Tako je u poratnim godinama poslušala mnoge tužaljke i pomogla mnogima koji su tražili njezinu pomoć i utjehu.

Pobolijevala je na srcu pa je 2000. godine prešla u bolesnički kat. U bolesničkoj je kapelici prihvatila dužnost sakristanke koju je obavljala s velikom ljubavlju i spretno, kao da je cijeli život bila sakristanka. Na ovoj je dužnosti njezina pobožnost dolazila do izražaja, kao i njezino poštovanje prema svećenicima. No, zbog zdravstvenih teškoća polako ju je predavala mlađima. Kao bolesnica, nastavila je moliti i čekati svoj čas. Na upit što radi, rekla je: Molim Gospu da me primi.

Draga sestro M. Lujza, u molbi za pripuštanje doživotnim zavjetima napisala si: Hoću biti dobra sestra sv. Križa. Oko toga si se zaista cijeli život trudila, što potvrđuju oni koji su s tobom dijelili dobro i zlo ovoga života, pa smijemo vjerovati da si danas, u nedjeljno jutro, kad si pokucala na vrata Vječnosti, čula Isusov poziv: Dođi, službenice  dobra i vjerna… Uđi u radost Gospodara svoga! Pridruži se četi bijelih djevica koje slijede Jaganjca Božjega. Počivaj u miru do dana svojega uskrsnuća.

s. M. Blaženka Perković

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3