"Tko hoće ućiniti nešto izvanredno,

ne smije misliti da je to nemoguće.

                                                                                                                                                                  o. Teodozije

S. EDELFRIDA

EdelfridaMarija KIRCHHOFER

Rođena: 5. ožujka 1916.
Zavjeti: 22. ožujka 1937.
Umrla:   2. studenoga 2018.

Na Dušni dan, kada cijela Crkva posebno moli za duše u čistilištu, Gospodin je pozvao k sebi dragu sestru M. Edelfridu. Ona je već dugo iščekivala ovaj poziv. Okružena svojim susestrama, ispraćena molitvom, u 14 sati i 10 minuta tiho je pošla Ocu Nebeskomu u zagrljaj.

Bačko selo Filipovo (danas Bački Gračac), naseljeno većinom pobožnim obiteljima Donaušvaba, iz vremena seobe za vladavine carice Marije Terezije, zavičaj je naše sestre M. Edelfride. Iz tih kršćanskih obitelji s brojnom djecom potekla su mnoga duhovna zvanja u prošlosti naše Provincije. U braku Josipa i Magdalene rođ. Rack došla je na svijet 5. ožujka 1916. godine Marija kao treće od sedmero djece. Krštena je u župnoj crkvi u Filipovu 7. ožujka iste godine. Otac, vrijedni užar, skrbio je brižno za obitelj, ali ga je prerana smrt njima oduzela. Brigu za obitelj preuzeo je očev mlađi brat.

Odgajana u kršćanskom duhu djeca su redovito odlazila u crkvu, posebice na pobožnosti u župnoj crkvi, a redovito su pohađala i školu. Tako je Marija najprije bila u zabavištu kod časnih sestara Naše Gospe, a zatim je polazila šest razreda osnovne škole, koju su one vodile. Voljela je školu, ali je zavoljela i časne sestre te se rado oko njih kretala. Ta se naklonost pretvorila u želju da i ona bude časna sestra.

Međutim, stjecajem okolnosti to se nije ostvarilo kod sestara Naše Gospe u Kanjiži, nego kod Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, jer su Marijine neke poznanice već bile u Đakovu i pričale su joj o ljepoti koju su ondje doživjele. Tako je s dvanaest godina, i dopuštenjem roditelja, stigla u Đakovo, ali s još slabim poznavanjem hrvatskoga jezika. U njihovoj se obitelji govorilo švabski. U Đakovu je završila četiri razreda građanske škole. Potom je primljena među kandidatice te je počela učiti svirati glasovir i u paramentu vesti misno ruho. Glazbi je bila sklona i ubrzo se otkrila njezina nadarenost pa je još kao kandidatica mogla biti poslana za ispomoć u Slavonski Brod.

S radošću je i s molitvom za ustrajnost do konca života započela 1936. godine novicijat, s redovničkim imenom sestra M. Edelfrida te je 22. ožujka 1937. godine položila Prve zavjete. Poslije predanja života u ruke Božje uslijedio je dug, bogat radom, žrtvom i milostima život sestre M. Edelfride.

Iako još nedovoljno izučena u glazbi, odmah poslije položenih Prvih zavjeta poslana je u internat u Osijek da poučava sviranje glasovira, a potom u istoj službi i u Slavonski Brod. Od 1942. godine poučavala je glasovir u internatu u Srijemskim Karlovcima i imala brigu za crkveno pjevanje u tamošnjoj župnoj crkvi. Sviranje orgulja bila je novost koju je morala usput svladavati, ali poslušnost je bila nagrađena uspjehom, zaključuje ona u osvrtu na svoj život. Ratna zbivanja 1944. godine, u kojima je u sestarskom vrtu bila pogođena hitcem iz obližnje šume, bila su ozbiljna prijetnja svim sestrama. Sam ih je upravitelj škole upozorio da je neprijatelj (partizani) blizu te da bi se trebale skloniti u Đakovo. Putovanje iz Srijema bilo je puno opasnosti i pogibelji. Zajedno s drugim sestrama stigla je sretno u provincijalnu kuću. Rat je još trajao, a naše su sestre držale školu i internat u Bosanskom Brodu i dočekale 1945. godinu. Nadale su se nastavku svojega djelovanja pa im je poslušnost u pomoć dovela i sestru M. Edelfridu. Kuća je bila jako oštećena i trebalo ju je urediti, jer je puhalo na sve strane. Bilo je to vrijeme poslijeratne oskudice u svakom pogledu, ali ih je nada u bolje sutra držala zajedno. Ponekad su im seljaci donijeli povrća, a po kruh su odlazile u Slavonski Brod, k sestrama u bolnicu, koje su se odricale svojega dijela kruha u njihovu korist. Tako su izdržale do 1949. godine, kada je došao nalog vlasti za njihovo preseljenje u koncentracijski samostan kod Sarajeva, predviđen za sve redovnice. Majka Amadeja bila je brža od toga naloga i uspjela ih je prevesti u Hrvatsku, u Đakovo, te ishoditi dozvolu za preseljenje naših stvari iz internata u Bosanskom Brodu u Đakovo. Sve je bilo obavijeno strahom i neizvjesnošću.

Sestra M. Edelfrida, kao i sve sestre koje su bile iz obitelji njemačkoga porijekla, doživjela je sličnu tešku tragediju poslijeratnoga izgona tih nedužnih ljudi iz njihovih domova u logore te njihovu deportaciju na zapad. Cijelo selo Filipovo bilo je ispražnjeno, porušena je bila katolička crkva, a narod otjeran u koncentracijski logor u Gakovo, gdje su od zaraza i gladi mnogi umrli. Tu tragediju vlastite obitelji proživljavala je jako teško, jer im nije mogla pomoći. Dvije njezine rođene sestre dospjele su u logor u Rusiju, gdje je jedna i umrla. Ostali su ipak kasnije prešli u Njemačku. U njihove kuće u Bačkoj uselili su Srbi s juga Srbije. Uza svu žalost i suosjećanje s obitelji, ostala je sestra M. Edelfrida vjerna svojoj redovničkoj obitelji, koja je također proživljavala dane neizvjesnosti i nesigurnosti, oduzimanja vlasništva, zabranu djelovanja u školama i bolnicama i dr.

Djelovanje naše sestre M. Edelfride tada je usmjereno na župe. Već je 1949. godine vukovarski Franjevački samostan otvorio vrata sestrama. Kao uvježbana orguljašica preuzima sestra M. Edelfrida ondje crkveno pjevanje, ima dužnost poglavarice u zajednici i obavlja kućne poslove. U svojstvu kućne poglavarice i orguljašice premještana je potom u Pakrac te je nakon šestogodišnjega mandata pošla 1961. godine u Ilok, s istim obvezama u zajednici i u samostanu. Kada je naša Provincija preuzela karitasov starački dom u Schifferstadtu (Spayer) 1968. godine, bila je i sestra M. Edelfrida spremna poći na posve novo polje rada - njega starih i bolesnih osoba. Njemački je jezik brzo obnovila i povjerena joj je dužnost voditeljice Doma i kućne poglavarice u zajednici sestara. Nakon isteka službe kućne pogla­va­rice (1974.) premještena je u Dom za starije osobe u Germeringu. Tu je preuzela posve novu dužnost – dvorbu starijih osoba - i vršila ju je punih 16 godina, iako joj to nije bila struka. Tijekom toga vremena nije zaboravila svoje orguljaške talente pa je u kapelici svirala i uljepšavala liturgijsko slavlje, što je posebice radovalo starije korisnike Doma.

Od 1990. godine preuzela je u Germeringu, u Domu starih, brigu za sakristiju. Vodila je i sviranje i pjevanje u kapelici Doma, a obavljala je i kućne poslove u sestarskom stanu. Štićenici doma, pobožni Bavarci, voljeli su je i poštovali. Bila je s njima rado i redovito na popodnevnoj molitvi krunice u kapelici. S gotovo 90 godina života vraća se u Đakovo, na bolesnički kat provincijalne kuće, što je za nju značilo i udaljavanje od jedine rođene sestre koja je živjela u Njemačkoj.

Sestra M. Edelfrida bila je osoba povjerenja i tihoga služenja u poslušnosti koju je prepoznala u svojem životu kao izvor blagoslova u svemu što je poduzimala. Uvijek zauzeta i ozbiljna obavljala je savjesno svaku dužnost, a to je očekivala i od drugih. Štedljiva, promišljena i korektna odavala je redovnicu njemačkoga štiha. Vjerojatno zbog njezine smirenosti i redovničke ozbiljnosti povjeravana joj je u više navrata dužnost kućne poglavarice. Bila je srdačno povezana sa sestrama čije su obitelji prolazile istu sudbinu izgona iz vlastitih domova i progona iz zemlje, ako su preživjeli strahote sabirnih logora poslije Drugoga svjetskog rata. Tih je sestara u našoj Provinciji bio lijep broj.

Dobrohotno nasmiješena i na bolesničkom katu, njezin je hod bio zacrtan: od sobe ili blagovaonice do kapelice. Tu je boravila često, nižući zlatna zrnca svete krunice na mnoge nakane. Upućena kasnije na tuđu pomoć, u staračkoj nemoći, nije zaboravila primijetiti: „Vi ste mi kao majka, hvala vam.“ Zahvalnost je bila njezina vrlina, i nikad se nije potužila da joj nešto nedostaje.

Skromna, vjerna i tiha, sestra M. Edelfrida zaslužila je duboko poštovanje i iskrenu zahvalnost zajednice. Bezbrojne molitve, žrtve i čini ljubavi prema Bogu i prema bližnjima ne smiju se zaboraviti. Istina, samo Bog može procijeniti njezina dobra djela i primjereno ju nagraditi, kako je to i obećao onima koji ga ljube. Zrno njezina dugog života, koje je bačeno u zemlju ovoga svijeta, neka donese obilan rod novih zvanja i novih milosti zajednici Milosrdnih sestara sv. Križa. Počivala u miru Božjem. Amen.

s. M. Blaženka Perković

 

София plus.google.com/102831918332158008841 EMSIEN-3