"Molitva, tj. susret s Bogom,

ljudima je tako potrebna kao disanje."

                                                                                                                                                                  o. Teodozije

S. HUGOLINA

HugolinaLUCIJA Kovačević

 Rođena:      13. prosinca 1926.

Prvi zavjeti: 17. travnja 1947.

Umrla:         13. prosinca 2018.

Jedan bogat redovnički život, život molitve, rada i patnje ušao je u drugu dimenziju kada je sestra Hugolina, 13. prosinca 2018. godine, u 4 sata ujutro, nakon naporna puta, pohrlila svojemu Gospodinu da ju On odmori i prožme svojim Svjetlom, u društvu sv. Lucije i nebeskih miljenika.

Duga je i sadržajna životna priča drage sestre Hugoline. Odabiremo samo neke detalje.

U selu Mrzović, nedaleko od Đakova, ugledala je ona svjetlo dana 13. prosinca 1926. godine i tako si je već danom rođenja donijela ime na koje je istoga dana krštena u župnoj crkvi u Vrbici: Lucija. Na blagdan nebeske blaženice Gospodin ju je i u vječnu svjetlost pozvao.

Marljivi roditelji, Antun i Marija rođena Orkić, odgajali su svoju djecu u kršćanskom duhu: moli i radi. Uz sestru i braću odrastala je upoznavajući svoje naravne sklonosti koje je dobra majka znala primjereno odgajati. Milina kućnog praga i prvi dražesni dani provedeni u toplom zagrljaju mile majke, zapisala je ona, pratili su njezine korake u život. Polazak u školu i ujedno priprava za Prvu pričest, koju je primila u drugom razredu, bio je događaj na koji se uvijek s radošću vraćala. U rodnom je selu završila pučku školu, a građansku (4 godine) je nastavila kod Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, kamo ju je usmjerila njezina teta, naša sestra Jelka Kovačević. Ušla je u „Mali konvikt“ i marljivo je prionula knjizi. Tu je otkrivena njezina nadarenost: bila je glazbeno nadarena i znala je risati. Vrlo dobrim uspjehom završila je školu. Prije ulaska u Samostan zapisala je: Tu sam, gledajući časne sestre, dobila pravu volju da stupim u samostan. Takvu sam želju osjećala još kao mala i kod kuće, jer sam na upite svoje učiteljice što ću biti, uvijek odgovorila: Ja ću biti časna sestra.

Kad je napunila šesnaest godina, pokucala je na vrata Samostana i 4. kolovoza 1942. godine primljena je među kandidatice. Nakon kratke pouke o redovničkom životu, započela je s još nekoliko kandidatica pohađati učiteljsku školu (preparandiju) kod sestara Milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu. Kada su 1945. godine nove vlasti preuzele školu, Lucija je upravo bila završila treći razred. Novi sistem obrazovanja u komunističkom društvu nije bio prihvatljiv za sestre-učiteljice, niti su sestre bile poželjne u obrazovanju i odgoju mladih, pa je njihova učiteljska zadaća ovdje doživjela svoj kraj. Lucija napušta školu i dolazi u Đakovo. Započinje postulat te na ulasku u novicijat 1946. godine dobiva ime sestra M. Hugolina. Rat i poraće sa svojim nedaćama osta­vljali su različite posljedice u životu mladih ljudi. Tuberkuloza je harala i u samostanima i naočigled odnosila živote. Razboljela se i sestra M. Hugolina. Kako nije bilo lijekova, a ishrana je bila oskudna, ona se svjesno pripremila na smrt. Nije htjela samo tako otići s ovoga svijeta. Stoga je 1946. godine napisala Oproštajno pismo svojim dragima. Ono je protkano dubokom vjerom u radost susreta s Bogom i sigurnošću prolaza kroz umiranje, kojega se tijelo plaši: Sigurno vam je poznato da sam bolesna i da izgaram poput svijeće na oltaru Božje ljubavi… Oh, vjerujem da će mi On, koji mi je uvijek bio SVE, dati jakosti te će njegova siromašna zaručnica prijeći još dio ove Kalvarije i raspeće do vječnog Uskrsa... Nemojte se žalostiti zbog moga odlaska u lijepo nebo. Još malo i nestat će svih muka, a ja ću se sretna preseliti u vječnu domaju, u svoj rodni kraj, u vječni Jeruzalem. ... Raspeta ljubav na Križu nam je to zaslužila… Istina, nemam čime platiti put do neba. Oslanjam se na Isusa. On će sam platiti putne troškove i ulaznicu. Nije ona zaboravila preporučiti se u molitvu da sretno otplovi u milu vječnost, ali ni moliti za oproštenje i blagoslov od svih s kojima je živjela. Samostan je u tom oproštaju nazvala čarobnim morem po kojem je ugodno plovila od onda kada je poslušala Isusov poziv da ostavi varavi svijet. Ona podsjeća roditelje na one koji su iz roda već prešli u vječnost: Mili Bože, kakav će to biti susret! To će biti život, život čiste svete radosti!

No, u tu će radost prije nje ući svi oni s kojima se tada opraštala! Ona se, naime, oporavila, položila 1947. godine Prve zavjete te se, uz blagu poštedu, uključila u djelovanje sestara: u službu bolesnicima u Zagrebu - na Dječjoj klinici, zatim bolnici u Cetinju (1950-1951.), potom u Provincijalnoj kući u paramentu, godinu je dana bila u Herceg Novom, gdje se ponovno pojavila bolest te je od 1952. do 1955. godine provela u Zagrebu, na Vrhovcu, zbog liječenja. Nakon oporavka namještena je na lakše poslove u bolnici u Pakracu (1955.-1958.). Novoj komunističkoj vlasti bile su i u bolnicama časne sestre opasna radna snaga, pa je zaredalo otpuštanje iz bolnica. Pakrac nije bio pošteđen. Za sestru M. Hugolinu sestre poglavarice lako su našle novo polje djelovanja, koje se upravo otvaralo u Nuštru. Za taj novi, župni apostolat dobro joj je došlo sve što je u tri godine učiteljske škole naučila kod sestara milosrdnica, te je izvrsno pokrivalo potrebe župa, s kojih su udaljeni učitelji koji su držali vjeronauk i svirali u crkvi. Sestra M. Hugolina marljivo je učila i svladala sviranje harmonija, a kasnije i orgulja. Taj novi apostolat u ono je doba bio pravi pionirski pothvat, a obuhvaćao je puno više od vjeronauka i sviranja u crkvi. U osiromašenim župama nisu sestre za svoj rad mogle biti odgovarajuće nagrađene, niti su se mogle time uzdržavati. Snalazile su se na različite načine. Sestra M. Hugolina je odmah iskoristila svoju spretnu ruku za slobodno risanje te je cvjetnim motivima oslikavala jastučiće na crnom samtu, koje su sestre mogle prodati i koliko toliko ublažiti oskudicu. Nakon Nuštra zaredale su župe njezina djelovanja: Ilača, Rokovci, pa opet Nuštar, Komiža i, konačno, Srijemska Mitrovica od 1989. godine, gdje je ostavila neizbrisive tragove.

Uz svoje redovite dužnosti u župama, obavljala je i službu kućne poglavarice u Ilači (1964.-1966.), Rokovcima (1971.-1977.), Komiži (1983.-1989.), Srijemskoj Mitro­vi­ci (1993.- 1999.). Kao vrsna voditeljica crkvenoga zbora djelovala je ujedno i kao vjeroučiteljica. S ljubavlju je pripremala djecu za Prvu pričest i sakramente. Dok je druge odgajala, nije zaboravljala raditi i na sebi, oplemenjivati svoju narav. Uz pomoć Božju i rad na sebi, postala je blaga i strpljiva. Zacijelo nije zaboravila svoju želju za vječne zavjete – da joj od prve revnosti ništa ne oduzmu godine koje dolaze! Taj se rad na izgradnji same sebe očevidno nastavio. Bila je, naime, obljubljena posvuda kamo bi došla, sigurna u nastupu, organizirana i spretna. Profinjena u ophođenju, znala se vrlo lijepo izraziti. U kontaktu s ljudima bila je ugodna, vrlo sposobna učiteljica i odgojiteljica. Svoje dobre kontakte s djecom, roditeljima i pjevačima njegovala je i nakon odlaska u drugo mjesto.

Kada ju je 1989. godine redovnička poslušnost dovela s krajnjeg juga (Komiža) na istok, u Srijemsku Mitrovicu, gdje je nastavila rad u župnom apostolatu,  koji su započele sestre desetljećima prije nje, nastavila je "zidati" na temeljima svojih prethodnica - što su ljudi uvijek cijenili. Brižljivo je čuvala i poštivala drevnu srijemsku tradiciju i napjeve. Ali, kako je voljela svoju Družbu, kojoj je svim srcem pripadala, učila je svoje pjevače i pjesme koje su skladale sestre iz Đakova, promovirajući tako glazbenu baštinu sestara. Sestra M. Hugolina nije mogla ni slutiti da će se u nadolazećim godinama od nje tražiti još jako puno žrtve, razbora i prisebnosti duha. Počeo je Domovinski rat. Odlazak u Đakovo bio je nesiguran. Išlo se preko Vojvodine, Mađarske, Donjega Miholjca i Osijeka. Svaki put smo je ispraćali na duhovne vježbe i godišnji odmor sa zebnjom iščekujući da nam se ponovo vrati. … i  vraćala nam se uvijek iznova da s crkvom u Srijemu podnosi žegu dana i studen noći, napuštajući Domovinu i drago Đakovo, dolazeći u Srijem kao svojevrsna misionarka. Bila je odmjerena redovnica, bez puno suvišnih riječi, bez nepotrebne priče, osoba bez pretvaranja i glume. Rado se susretala s ljudima, slušala njihove poteškoće, tuge i žalosti, te, na sebi svojstven način, znala udijeliti pokoji pametan i uvijek jednostavan savjet, a u situacijama kada je bilo teško savjetovati ili kad savjet nije bio dostatan, znala je moliti… - napisao je o njoj njezin pjevač gospodin Ivan Cingeli iz Mitrovice.

Bez obzira na sve okolnosti, nije se tužila, niti je mrmljala. Kada više nije mogla obavljati orguljašku službu, ona je sestri koja ju je zamijenila 2001. godine predala dužnost i ostala u zajednici sve do 2010. godine, prihvaćajući se kućnih poslova.Radila je svojim snagama primjerenije poslove – pisanje nota, ručni rad, spremanje.Zacijelo nije zaboravila ni svoju pripremu na smrt, onu iz mladosti. Ostala je mirna, unatoč staračkim tegobama koje su je salijetale i neugodnostima na koje se nailazilo u toj dijaspori.

Već ozbiljno bolesna, premještena je 2010. godine iz Mitrovice u zajednicu sv. Josipa u Đakovu. Tu je provodila svoje bolesničke dane u molitvi i podnošenju tegoba. Zbog oslabljena vida spotaknula se i slomila kuk. Nakon operacije više se nije oporavila, nego je još posljednjim patnjama utvrđivala vjeru svoje mladosti u kojoj je već tada promatrala smrt kao zlatni ključ koji otvara divna vrata neba.

Uza svu vjeru i nadu, znala se preporučiti u molitve riječima: Nemojte misliti da za koludricu ne treba moliti jer od onih kojima je više dano, više će se i tražiti.

I zaista, kao da je Gospodin od nje tražio „više“ jer je produžio njezino umiranje i njezine patnje. Više godina nije mogla komunicirati s okolinom.

Draga naša sestro Hugolina, doviđenja na Gozbi Janjetovoj! Zahvaljujemo Ti za bezbrojne žrtve, usrdne molitve i za tvoj divni primjer ljubavi prema Gospodinu, svojemu zvanju, Crkvi, Družbi i svakom čovjeku. Tvoje potpuno predanje, koje si davno još u mladosti izrekla, sada se u potpunosti i ostvarilo. Otpočini od svih svojih napora i uživaj puninu svjetlosti, radosti i mira nebesnika. Tako neka bude!

s. M. Jacinta Mandura

Facebook likebox