"Samo put križa vodi u nebo!"

                                                                                                                                                                 bl. m. M. Terezija

S. TEREZIJA ANA

Terezija AnaAnkica ČULJAK

          Rođena 18. listopada 1950.
          Prvi zavjeti 14. rujna 1975.
            Umrla 11. svibnja 2019.  

Kad se u našoj zajednici primicao kraju dan slavlja doživotnih zavjeta triju sestara, približio se početak vječnoga zaručničkog  slavlja naše drage sestre Terezije Ane. Upravo u časovima njezine agonije našao se, neočekivano, u blizini svećenik, koji je ušao k umirućoj i ispratio ju je svojom molitvom i blagoslovom za sretan put, što je ona u punoj svijesti pratila. Bila je subota, uoči nedjelje Dobroga Pastira, kad je u 18,40 minuta zamijenila zajednicu svojih sestara s njegovim Vječnim stadom.

Evo njezina zemaljskog puta.

Iločki franjevci prihvatili su u vrijeme poslije Drugoga svjetskog rata mnoge migracijske obitelji iz Dalmacije i Hercegovine, obitelji koje su egzistenciju tražile na plodnim srijemskim poljima. Mladi bračni par Mirka i Milice rođ. Paponja naselio se u predgrađe Iloka – Skandalu, gdje im se 18. listopada 1950. godine rodila djevojčica i na kršenju, 22. listopada iste godine, u župnoj crkvi sv. Ivana Kapistrana, dobila ime Ankica. Odrastala je Ankica uz mlađega brata, polazila je školu i vjeronauk te je u drugom razredu primila Prvu svetu Pričest. Više razrede osnovne škole polazila je u Iloku i tu je uočila Milosrdne sestre sv. Križa. „Biti časna sestra moglo bi biti moje zvanje“, razmišljala je u susretu s njima. Budući da nikomu o svojim željama nije ništa govorila, mogla je poslije osmoga razreda osnovne škole lako nastaviti s izučavanjem zanata u Školi učenika u privredi i upisala se u prvi razred za struku krojača. „Osjećala sam u sebi poziv na redovnički život, ali sam voljela i obiteljski život“, zabilježit će u svojem Životopisu. Snažan poticaj na promjenu života uslijedio je nakon jedne propovijedi o zvanju, kada je shvatila da se dragom Bogu ne smije ništa odbiti. Nakon prvoga razreda srednje škole izrekla je svoju želju župniku. On je predložio da završi započeto pa da se onda prijavi. Nakon što je saznao njezinu želju da pođe u benediktinski samostan, župnik joj je predložio samostan u Đakovu, gdje je primljena nakon završene zanatske škole, u srpnju 1969. godine. „Budući da sam čula da u samostanu ima raznih neugodnosti i teškoća, išla sam ipak samo zato jer to Isus od mene hoće“, zapisala je. Kao kandidatica radila je s jednom starijom sestrom koja joj je povjerila svoj težak, ali blagoslovljen put zvanja. Taj joj je primjer bio podrška u svladavanju prvih teškoća života u samostanu, a molitva utemeljiteljici Družbe, sada blaženoj majci M. Tereziji, vodila ju je kroz sve teškoće. U novicijat ulazi 1974. godine i dobiva redovničko ime sestra Terezija Ana te polaže Prve zavjete 1975. godine.

Svoju posvetu Bogu ostvarivala je služenjem uz šivaći stroj, najprije u paramentu provincijalne kuće. To ju je radovalo, jer je znala da će njezin rad biti izravno u službi službenika oltara, kako ga je shvaćala. Nakon dvije godine pošla je na župu u Inđiju, gdje je preuzela dužnost sakristanke. No, velika krojačnica i šivaonica Bogoslovnoga sjemeništa u Đakovu trebala je zamjenu za bolesnu sestru švelju i poglavari su prepoznali u sestri Tereziji Ani spremnost za tešku dužnost šivanja bogoslovskih i svećeničkih reverendi. Ona je uložila sve svoje sile i znanje kako bi bogoslovi bili „dolično odjeveni“. Budući da se razboljela, premještena je u samostansku šivaonicu gdje je, unatoč slabu zdravlju, bila na usluzi sestrama. Uz potrebne lijekove, koje je morala potom uzimati cijeli život, radila je i kada se pojavila teška, neizlječiva bolest. I to je primila puna vjere da „Bog vodi svaki život“. Sestre, koje su uz nju radile u šivaonici, svjedoče da nije puno govorila, ali je puno radila. Bila je spretna u prilagođavanju odjeće sestrama, što je zahtijevalo veliku strpljivost i nemalenu žrtvu. Nije nikad odbila uslugu, zbog koje je ponekad morala prekinuti prije započeti posao. Tako su sestre bez straha mogle pokucati na vrata šivaonice u svako doba. Za nju se zaista može reći da je voljela svoje zvanje i da je voljela sestre te je nastojala udovoljiti njihovim potrebama. Bila je odrješita i uporna, kako u svom poslu i u odnosu prema drugima, tako i prema Bogu. Kako je njezin posao zahtijevao sabranost, nije puno govorila za vrijeme rada, a rijetko je govorila o drugima, svjedoči o njoj njezina bliža suradnica. Vjerna preuzetim obvezama, isto je tako bila osoba molitve i vjere. Posebno je rado čitala Sveto pismo i vrlo prikladno ga znala primijeniti u životu, te na tu temu razgovarati sa sestrama. Iz toga je proizlazio i njezin stav: „Što su poglavari rekli, to se mora izvršiti.“ Tako je nastojala živjeti u poslušnosti u kojoj je podnosila i svoju tešku bolest, u trajnoj nadi da će ju nadvladati. Cijeloga se života trudila biti redovnica – obdržavati red u molitvi, radu, odmoru i u zajedništvu sa sestrama.

Na pojavak njezine bolesti možda je utjecao i bolni rastanak od roditelja koji su, nakon što im je jedini sin prebjegao u Australiju i nije se više smio vratiti, odlučili ostaviti Domovinu i poći za njim. Nedostajala joj je blizina majke, koja joj je bila od malena uzor vjere i radinosti. Sestra Terezija Ana smjela ih je posjećivati, u redovitim razmacima, u dalekoj Australiji. Kad je 2013. godine već bila priredila sve dokumente za putovanje već staroj majci, udovici, stala joj je na put teška dijagnoza zbog koje je morala odgoditi to putovanje, u nadi da će sretno proći predviđeno liječenje. Nakon oporavka, ostvarila je svoj „posjet zavičaju“, odnosno Australiji, i sretno se vratila u Domovinu.

U zadnjim stadijima bolesti, čim bi se malo oporavila, već bi s bolesničkoga kata otišla u šivaonicu da „dovrši što je sestrama obećala“, i uvijek se iznova nadala potpunom oporavku. U toj je nadi trpjela patnje posljednjih dana, iščekujući još jedan redoviti  posjet starici majci u Australiji. „Moram još vidjeti majku ove godine“, prešla je preko usana njezina želja, koja se nije ispunila. „Vidjet ćete ju“, odgovorila joj je susestra, misleći na pogled iz vječnosti, shvaćajući njezino zdravstveno stanje.

Draga naša sestro Terezijo Ana, u ovom času oproštaja s tobom zahvaljujemo ti što si bila s nama i naša, za sve što si za nas radila, za molitve i žrtve koje su resile tvoj život među nama. Vjerujemo da si na ramenima Dobroga Pastira ušla u Isusovo stado te sada na poljanama zelenim uživaš odmor koji ti je pripravio Gospodin za svu vječnost.

A Gospodin će biti prava utjeha i tvojoj dragoj majci.

Pokoj vječni daruj joj, Gospodine!

                                                 s. M. Blaženka Perković    

Facebook likebox