"Na zemlji imamo samo jednu zadaću -

Ispuniti Volju Božju!"
                                                                                                                                         o, Teodozije Florentini

S. HELENA

HelenaMarija ŠMOLC

Rođena:                  8. siječnja 1937.
Prvi zavjeti:            11. svibnja 1958.
Umrla:                   27. siječnja 2020.

Sestra Helena dugo je pobolijevala, ali je unatoč svim tim teškoćama vršila službe koje je još mogla. Samo zadnja dva dana svojega života bila je izrazito ovisna o drugima. Svidjelo se Gospodinu da je 27. siječnja u 2,20 sati pozove k sebi. Vjerna službenica Gospodinova sada može uživati zasluženi mir vječnosti.

Smirena, pribrana, spremna služiti, uvijek s osmjehom na licu i često s krunicom u ruci, ne žaleći se na trpljenja kojima je bila obdarena, takvu je pamtimo.

Rođena je u Pčeliću, selu nedaleko od Suhopolja, 8. siječnja 1937. godine, kao drugo dijete u obitelji Mate Šmolc i Julijane rođ. Györki. Krštena je u župnoj crkvi sv. Terezije Avilske u Suhopolju. Na krštenju dobila je ime Marica.

U sedmoj godini života pošla je u školu, ali već nakon dva mjeseca, zbog ratnih okolnosti, cijelo selo Pčelić moralo je odseliti u Suhopolje. I njezina je obitelj također odselila, a nakon godinu dana, kad su se prilike malo sredile, vratili su se svojoj kući. U tom je razdoblju u Suhopolju završila prvi razred osnovne škole. Iste je godine primila i Prvu sv. Pričest. Bio je to za nju najljepši doživljaj u djetinjstvu. Ostale razrede osnovne škole završila je u rodnom Pčeliću. U jedanaestoj godini primila je svetu Potvrdu.

Odrastajući, rado se družila s djevojkama svoje dobi, uvijek raspoložena i spremna za igru. Kao i većina njezinih vršnjakinja, voljela se lijepo obući. Nedjeljom i blagdanom, kada je odlazila u crkvu, svečanije se odijevala.

Jednom je u crkvi vidjela časnu sestru. Prisutnost ove sestre ostavila je na Maricu poseban dojam. Svidjelo joj se to. Počela je razmišljati kako bi mogla i ona postati časna sestra. Od toga je dana počela češće pohađati crkvu, iako je bila pet kilometara udaljena od njihove kuće.

Jednom prigodom posjetila je u Đakovu maminu sestru, s. Veroniku Györki. Svidjelo joj se u samostanu, poželjela je tu i ostati. Zbog toga se još više molila kako bi se i odlučila za ovaj put, ako bi to bila Božja volja. Roditelji su je podržavali u toj njezinoj želji. Napokon, zamolila je da bude primljena u samostan Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Stigao je pozitivan odgovor i tako je 1953. godine došla u Đakovo.

Brzo se snašla u novoj sredini, osjećala se kao kod kuće. S radošću je prihvatila ovaj novi dom i ovakav način života.

Obradovala se kada je 1956. godine bila pozvana u postulat. Vrlo pozorno slušala je pouke i trudila se biti revna u molitvi, ali i na svojim dužnostima. Radosno se pripremala za sljedeći korak u redovničkoj formaciji, za novicijat. Kod oblačenja dobila je ime sestra Helena i jako se veselila tom redovničkom imenu.

Nakon Prvih sv. zavjeta, koje je položila 11. svibnja 1958. godine u Đakovu, poslana je u novootvorenu bolnicu u Prištinu, na Kosovo. To je za nju bila sasvim nova sredina, novi mentalitet, novi posao. Na mnogo toga trebalo se priučiti, a to nije bilo ni lako, ni jednostavno. Vedrina njezine naravi pomogla joj je da i ove izazove uspješno svlada.

I u ovim prilikama brzo se snašla. Zavoljela je svoju novu dužnost, dvorbu bolesnika. Sa svima je bila uljudna, srdačna i taktična. U tom vremenu, uz posao, završila je i srednju medicinsku školu. Već nakon tri godine bila je premještena u Dom starih u Perastu, u Crnoj Gori. I ovdje se brzo snašla. Zavoljela je sve njezinoj brizi povjerene korisnike Doma. Nastojala je dobrotom ublažiti njihove staračke teškoće. Nažalost, njezino se zdravlje brzo pogoršalo. Nakon poduljega liječenja i odmora, 1964. godine preuzela je brigu za vrt u Krapini, a od 1969. u Zagrebu na Vrhovcu, kasnije u Portu, na otoku Krku. Boravak u prirodi, i rad na svježem zraku, blagotvorno je djelovao, zdravlje se poboljšavalo pa je ubrzo mogla postupno preuzimati i druge dužnosti. U Krapini je pet godina vršila i službu sakristanke u Franjevačkom samostanu. U Zagrebu, kao i u Donjem Miholjcu, vrt je bio njezina radost. U vrijeme Domovinskoga rata došla je u Zagreb, na Vrhovac. Uz službu sakristanke vodila je brigu i za kućnu radionicu. Nakon Zagreba slijedio je Sušak gdje je sedam godina brižno i s puno ljubavi obavljala razne kućne poslove. Zbog ozbiljnijih zdravstvenih teškoća 2011. godine premještena je u Đakovo, u zajednicu starijih i bolesnih sestara, u Dom sv. Josipa.

Nikad nije bila besposlena. Rado je preuzimala službe u zajednici, primjerene njezinim snagama.

Iako je sestra Helena voljela raditi s bolesnicima i starcima, ipak je radosno vršila i svaku drugu njoj povjerenu dužnost. U svemu je bila uredna i točna. Znala je dobro rasporediti vrijeme i, unatoč zdravstvenim poteškoćama, sve je poslove završavala na vrijeme. Imala je vedru narav pa je rado i često unosila radost u zajednicu.

Kao dobra i revna moliteljica, rado je boravila u kapelici. U svoje molitve i žrtve uključivala je ustrajno sve koji su se našli na njezinu životom putu.

Hvala ti, draga sestro Helena, na primjeru jednostavnosti i požrtvovnosti. Tiho i samozatajno si prošla kroz ovaj život. Tvoja ljubav prema Bogu odražavala se u ljubavi prema bližnjima. Ta ljubav prema Bogu očitovala se i u tvojoj zauzetoj ljubavi u svakom poslu koji si zdušno i marljivo, sve do zadnjih dana života, vjerno obavljala. Nisi se štedjela ni onda kada je bilo jako zahtjevno. Hvala ti za svaku žrtvu i molitvu. Vjerujemo da si sretno prispjela u vječnu Domovinu. Zagovaraj nas kod Gospodina da i mi, poput tebe, ostanemo vjerne do kraja života. Počivaj u miru Božjem, u zajedništvu njegovih miljenika.

s. M. Jacinta Mandura

Facebook likebox