You are currently viewing Antunovo na Ljetnoj terasi Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu

U nedjelju 13. lipnja 2021. godine, mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki, predslavio je središnje misno slavlje blagdana sv. Antuna Padovanskoga na Ljetnoj terasi Centra Amadea samostana u Đakovu.

Nadbiskup je u svojoj propovijedi progovorio hodočasnicima i sestrama, najprije uz liturgijska čitanja 11. nedjelje kroz godinu o rastu malenog gorušičina zrna koje je slika Crkve: „Crkva kao nositeljica i navjestiteljica Kraljevstva Božjega, na početku je malobrojna i neznatna, u odnosu na Rimsko Carstvo i cjelokupno čovječanstvo, ali ona će – poručuje Isus – postati veliko stablo na kojem će se gnijezditi sve što leti te da sa kraljevstvo Božje pojavljuje na uvijek neočekivan način, u novim oblicima i u novom sjaju. (…) Taj rast ni danas nije dovršen. Crkva je rasprostranjena po čitavome svijetu, ali znamo da još i danas ima mjesta na kugli zemaljskoj kamo evanđelje nije doprlo. Ako je raširena Crkva, to ne znači nužno da je rašireno i Kraljevstvo Božje. Tako evanđelist Marko budi vjeru: vjeru, koja zna da je onaj koji je bio ponižen, raspet i odbačen, iz groba uskrišen, te da on sjedi s desne Boga Oca kao sudac, vjeru koja je istinska i snažna, i kadra biti svjetlo i u najgušćoj tami. Bez te vjere čovjek ostaje rob ljudske i zemaljske logike (kako ti meni, tako ja tebi; koliko ti meni, toliko ja tebi) te nema hrabrosti za iskorak iz nje i za uskrsnu preobrazbu stvarnosti oko sebe. Bez vjere nema hrabrosti za ljubav bez računice, za čestitost koja je uvijek teži i zahtjevniji put, nema hrabrosti za trpljenje i patnju. No, vjera daje snagu za iskorak u uskrsnu preobrazbu.“

Naglasio je zatim, povezujući s primjerom sv. Antuna: „Može se nama, ljudima, može se kršćanstvu učiniti da je došao kraj, da su prevladale tolike protivne ideje i pokreti koji ne mare za Boga ili čak niječu Boga. No, današnja nam liturgijska čitanja kažu da se Kraljevstvo Božje pojavljuje na uvijek neočekivan način, u novim oblicima i u novom sjaju. Ono se pojavilo i zablistalo je, među ostalim, i u životnom svjedočanstvu sv. Antuna, čiji se spomendan poklapa s današnjom nedjeljom. (…)

Dok je Ante propovijedao, mase su hrlile za snagom njegove riječi, uz njega se vezala legendarna čudotvornost, a sam ga je sv. Franjo imenovao prvim učiteljem Franjevačkoga reda. U malo godina, svega trideset i šest, ostvario je divovsko značenje u životu Crkve. A njegova je veličina u tome što je bio otvoren Bogu, srca ponizna pred Bogom, nije se opirao ili sebe samoga stavljao u prvi plan. Bog mu je bio sve u svemu. A s Bogom i čovjek, i vjera, i Crkva. Sv. Ante imao je želju ići u Maroko, biti mučenik, bio je spreman umrijeti za Isusa Krista. Ali, kada je vidio poteškoće, prihvatio ih je spremno i ponizno. Ne ide tada „glavom kroz zid“, nego prihvaća Božju volju. Vratio se, ali ne u svoj Portugal, nego u Italiju, među svoje fratre, i tu je bio fratar. Tako i mi u svojoj svakodnevici trebamo dati svjedočanstvo života, a ne htjeti ići nekamo gdje bismo postali veliki i slavni. Nego kod kuće, u svojoj obitelji, među svojom braćom, među svojim sestrama, tu svijetli Isusom Kristom! U onom ambijentu u kojem živiš i u kojem djeluješ. Takav sv. Antun predstavlja izazov i nama danas; postaje izazov za našu kršćansku duhovnost i poziv da ponizno sve prihvaćamo iz Božje ruke; da ne provodimo svoju samovolju, nego da svoje životne korake prepuštamo Božjemu vodstvu, da svoje darove i talente koristimo i stavljamo drugima na raspolaganje i da se u dobru ne uzoholimo, nego da ostanemo maleni i ponizni, strpljivi – prihvaćajući da Bog ne izvodi nagle i brze skokove niti revolucije, nego da je njegova milost ona koja izvodi postupan, ali siguran rast te da plodovi njegova djelovanja, i onih koji su njemu vjerni, sigurno ne će izostati.“

Svoju propovijed Nadbiskup je zaključio snažnom porukom: „Bog nas nije poslao u svijet da s pompom izvodimo spektakularne prevrate i čudesa, nismo nikakva revolucionarna niti borbena društvena snaga, nego mi, kršćani, sjeme smo bolje budućnosti. Dovoljno je sijati sjeme, ali ne treba uvijek tražiti da ugledamo i plodove svojega sijanja, jer bismo se mogli uzoholiti i pomisliti da je Kraljevstvo Božje i naše djelo. No, ono je djelo Božje u čovjeku i među ljudima. (…) Samo nam vjera u Boga, i Duh Sveti, mogu dati snagu za iskorak u uskrsnu preobrazbu. Neka se to i ostvari po zagovoru sv. Ante. Amen.“

Toga dana od 4,30 ujutro, svakoga sata i pol, bile su svete mise i uz njih ispovijed, cijelog prijepodneva. Popodne, u 16 sati, doc. dr. sc. Grgo Grbešić, rektor samostanske crkve, vodio je, uz prigodnu riječ, blagoslov djece, a slavlje je završilo sv. misom u 16,30 sati.

Mnogi ljudi su sa suzama radosnicama u očima dohrlili na ovo slavlje, sretni što opet mogu, u ovim teškim vremenima, pohoditi ovo svetište i zahvalni za sve što nam Gospodin daruje po zagovoru sv. Antuna.

s. Nada Martinković