Gospodar života i smrti pozva našu dragu susestrus. Alojzinu Tomašević iz...
PročitajRad u bolnici
Volim svoj posao
Emisija povodom svjetskoga dana bolesnika
Održan susret medicinskih sestara redovnica različitih družbi
ĐAKOVO/SRIJEMSKA MITROVICA (IKA/TU) – Medicinske sestre – članice različitih redovničkih zajednica...
PročitajRebro u Zagrebu, 22. -24. 4. 2024.
Godine 1942. na zagrebačkom Rebru (Rebro) otvoren je Sveučilišni bolnički...
PročitajAktivno sudjelovanje na simpoziju
Od 23. do 24. veljače 2024 u Ličkom Petrovom Selu...
PročitajEdukacijski ljetni kamp Društva hemofiličara
Od 24. do 27. kolovoza 2023. godine, u Tuheljskom toplicama,...
Pročitajs. Margarita Marija Kovačević sudjelovala na simpoziju
Simpozij o specifičnostima liječenja hemofilije U organizaciji KroMreže HMST (hematoloških...
PročitajRedovnici koji su poslani psihički oboljelim osobama, osobama oboljelim od demencije i umirućima
HKR Redovnici koji su poslani psihički oboljelim osobama, osobama oboljelim...
PročitajPovjerenstvo HRK za medicinske sestre članice redovničkih ustanova
Autor: IKAObjavljeno: 06. 03. 2023 – 21:45 Sjednica U sjedištu...
PročitajEmisija povodom svjetskoga dana bolesnika
Povodom svjetskog dana bolesnika, emisija „Vjera i nada“ Ureda za...
PročitajOsamdeseta obljetnica djelovanja Milosrdnih sestara sv. Križa na KBC-u Rebro
U nedjelju, 4. prosinca, na Kliničkom bolničkom centru Rebro svečano...
PročitajŠtogod ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili! Tim evanđeoskim načelom rukovode se sestre u svom služenju bolesnoj braći i sestrama. Kad je Utemeljiteljica slala prve sestre na rad u bolnice, govorila im je: Idite samo i ne očekujte da ćete raditi fine poslove. Za fine poslove ima dosta drugih ljudi, za to nije potrebno biti milosrdna sestra.Ona je sama radila u bolnici i znala je koliko razumijevanja, ljubavi i strpljivosti treba da se zadovolji bolesnog čovjeka. Dostojanstveno i s poštovanjem učiniti bolesniku i najnižu uslugu, a da se on ne osjeti poniženim, može samo slobodno srce redovničke osobe.
Biskup Strossmayer pozvao je sestre iz Ingenbohla da budu učiteljice i majke našem narodu. Rad u bolnicama je bio druga grana djelovanja. Tim karitativnim radom bave se naše sestre već od godine 1868., kad su u Đakovu preuzele njegu bolesnika u maloj bolnici s 20 kreveta za namještenike biskupskog vlastelinstva. Taj rad nisu prekidale ni pod kojim režimom. Nastojale su raditi savjesno, neumorno, nekada pod cijenu zdravlja i života, ravnajući se prema Konstitucijama Družbe. Samo je Bogu znano koliko su noći probdjele uz bolesnike, koliko su poslova radile koji nisu striktno spadali na bolničarku. Nikada nisu gledale na radno vrijeme.
Da bi zadovoljile potrebe radnih mjesta u bolnicama i klinikama sestre su, često uz rad, dopunjavale i usavršavale stručno obrazovanje. Zbog toga je provincijalna uprava godine 1934. otvorila za sestre vlastitu Bolničarsku školu u Zagrebu, Vrhovac 43.
Karitativni rad sestara bio je kroz prvih petnaest godina ograničen na malu bolnicu u Đakovu. Bolnicu je sagradio i uredio biskup Josip Juraj Strossmayer. Temeljni kamen bolnice blagoslovio je i položio sam Biskup 25. srpnja 1859. Temelji te zgrade postoje i danas u Frankopanskoj ulici, u sklopu Samostana. Bolnica za 20 bolesnika bila je najprije namijenjena liječenju namještenika vlastelinstva (10 ženskih, 10 muških), ali su se u njoj mogli besplatno liječiti i nekadašnji siromašni vlastelinski podanici bez razlike na vjeru i spol. Imali su u bolnici mjesta i svi strani bolesnici, uz bolničku odštetu kakva se plaćala u zemaljskim javnim bolnicama. Sestre su vodile brigu za bolnicu, njegovale bolesnike. Bolnica je prema odluci Utemeljitelja i Zakladatelja (njih 7) privatni zavod, jedino i isključivo podređena Biskupskom Ordinarijatu.
Prva bolnica u kojoj su sestre počele raditi izvan Đakova bila je bolnica u Vukovaru, kamo su došle 1889. godine. Kakav je bio početak? Zgradu su našle neuređenu i praznu. Za stol i stolice poslužili su im vlastiti koferi. Spavale su na podu, a pokrivale su se maramama i kaputima. sve su se morale brinuti: uređenje bolnice, nabavku hrane, režijske troškove kao i njegu bolesnika. Takvi i slični počeci nizali su se pri preuzimanju djelatnosti u bolnicama: u Virovitici 1902. god., Gospiću 1895., iste godine u Vinkovcima, 1896 u Sisku, 1898. u Slavonskom Brodu i Pakracu, 1908. na poziv bugarske carice Eleonore u Sofiji, 1909. u Lujzinskoj bolnici u Varni, Bugarska. Za vrijeme Balkanskih ratova (1912-1913.) sestre su pozvane u Crnu Goru. Na Cetinju su njegovale 1600 teško ranjenih vojnika. U Podgorici (Titograd) kod Taraboša u neposrednoj blizini fronte njegovale su 7000 ranjenih i okuženih. U isto vrijeme 16 sestara dvori ranjenike u Sofiji, Enosu, Dedeagacu, Varni, Filipopolju. Prvi svjetski rat tražio je od sestara često nadljudske napore. Sve raspoložive sestre bile su poslane na ratište. Iz Rima je došlo dopuštenje da i novakinje smiju dvoriti ranjenike u bolnicama Crvenog križa uz nadzor sestara. Uz već postojeće bolnice sestre rade u lazaretima u Vinkovcima, Vukovaru, Sisku, Gospicu, Slav. Brodu, Karlovcu, Bršadinu, Cazinu, Đakovu (u Sjemeništu i našem Zavodu bilo je tada 50 kreveta), u Bugarskoj u Sofiji i Varni. Sedamnaest sestara žrtvovalo je svoj život u dvorbi ranjenika u Prvom svjetskom ratu.
Godine 1919. zemaljska vlada u Zagrebu pozvala je sestre da preuzmu njegu bolesnika u zakladnoj bolnici na Jelačićevom trgu. Godine 1921. počinju raditi na Klinikama u Draškovićevoj ulici. Profesor Franjo Durst, zagovorom biskupa Antuna Akšamovića, dobio je šest sestara za Žensku kliniku u Petrovoj ulici. Sestre su vodile nadzor nad operiranim bolesnicama, bile su zaposlene u apoteci, na röntgenu, u kuhinji, brinule se za nabavke. Sve ostale službe kod bolesnica obavljale su primalje. Na Očnoj i Živčanoj klinici u Gajevoj ulici radile su sestre od godine 1923. U Dječjoj klinici na Šalati od 1928. Od 1940. rade na novosagrađenoj Ortopedskoj i Zubnoj klinici na Šalati. Godine 1922. preuzimaju rad u bolnici u Čakovcu, 1923. u Novom Sadu, 1930. u Somboru, 1926. u Gradskoj bolnici u Subotici, 1924. u Srijemskoj Mitrovici, 1928. u Sanatoriju za tuberkulozu u Klenovniku, 1929. u Dječjem sanatoriju u Šumetlici, 1931. u bolnici za tuberkulozne bolesnike u Zagrebu, Rockfelerova ulica. Godine 1940. podigla je Družba sestara sv. Križa vlastitu bolnicu u Vukovaru koji je 1923. godine ostao bez bolnice.
U nekima od ovih bolnica sestre su iza II. svj. rata dobile otkaze samo zato što nisu htjele raditi u civilnom odijelu. Tu su doživjele izravne zahvate Božje milosti i brigu Božje Providnosti. Kada je npr. u jednom danu 100 sestara dobilo otkaz u jednoj Klinici, sutradan su odmah mogle otputovati na nova radna mjesta u vojne bolnice u Niš, Skopje, Kosovsku Mitrovicu, Beograd. I u tim mjestima bilo je različitih teškoća, ali su sestre ostale vjerne svome poslanju i nastojale djelovati prema riječima svoga Utemeljitelja: Neka se odlikuju naročito onom ljubavlju, blagošću i strpljivošću koja sve podnosi, ne boji se muke i rada, sve žrtvuje, čak i život, ničim se ne da obeshrabriti nego ustraje do kraja.
Ovu ljubav i njegu neka sestre daju osjetiti svim bolesnicima koji su im povjereni bez razlike na dob, spol i vjeroispovijest, jer se Isus svima bez razlike smilovao i za spasenje sviju žrtvovao svoj život.
Da se sestre ne bi nikada umorile u ovoj opasnoj dužnosti koja je povezana s teškoćama, neka se sjete da siju mnogo sjemenki dobra, da time mnoge duše ohrabruju i jačaju, da Isus te bolesnike ljubi, da je On za sve dao svoj život. Križ neka im bude uzor, utjeha i snaga.
I danas, iako u smanjenom broju, sestre se trude biti na usluzi svim bolesnicima bez razlike u mjestima gdje se danas nalaze (u Zagrebu, Osijeku, Đakovici).Često se treba založiti i u bezizglednim situacijama ohrabriti, probuditi zapretanu vjeru, bolesnika pripremiti za susret s Bogom u sakramentima, rodbini pomoći da u obitelj prihvati bolesnika, što je često vrlo teško. Sav rad oko bolesnika ne bi imao nikakvog uspjeha da ga ne zalijeva dnevna molitva, sv. misa, adoracija. Odatle sestra crpi snagu za svoj apostolat u bolnici. U povijesti bolničkog rada ostalo je zabilježeno mnogo čudesnih Božjih zahvata i milosnih uslišanja koje su sestre doživjele, koja svjedoče da se Bog brine za one koji njega ljube i zbog Njegova imena čine dobro svima. Djela kršćanskog milosrđa spadaju na bit aktivne redovničke zajednice. Naše je Utemeljitelje prožimao izrazit socijalni osjećaj. Oni su znali i druge oduševiti za svoje planove. Iz njihove karizme proizašlo je naše djelovanje. Otvorene nevoljama ljudi i povezane s Bogom nastavit ćemo to djelovanje u njihovu duhu. (Konstitucije)
Dnevnik.hr
Mjesto rastanaka, suza, ali i pomirenja i smijeha...
Ekipa Provjerenog bila je u riječkom hospiciju, prvoj takvoj ustanovi u Hrvatskoj, u koju za dolazak pod njihov krov postoje liste čekanja. Otvorili su svoja vrata i razbili brojne predrasude o umiranju, smrti i posljednjim danima života, koje je ondje dočekalo više od 2600 ljudi.

100 godina Klinike ORL u Zagrebu:

100 godina Klinike ORL u Zagrebu
100 godina djelovanja sestara na Klinici ORL u Zagrebu