Trenutno pregledavate S. Boženka Čevid

Rođena 2. kolovoza 1927.

Prvi zavjeti 28. travnja 1949.

Umrla  10. svibnja 2020.

Lijepo je kada se u životu čovjeka prepozna poveznica zemaljske i nebeske stvarnosti.

Upravo se to očitovalo kod naše sestre Boženke, koja se u nedjelju, 10. svibnja, u 9,30 sati, nakon duge bolesti i borbe, u dobi od 93 godine,  s osmjehom na licu i s velikim mirom, preselila Gospodinu, nakon što je preko razglasa u svojoj bolesničkoj sobi čula riječi navještenog evanđelja 5. vazmene nedjelje, koje se čitalo na misi u kapeli Doma sv. Josipa.

Svećenik je upravo čitao riječi koje je Isus govorio svojim  učenicima: »Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.“

Isusovo obećanje za sestru Boženku bila je živa realnost. Dok se naviještala njegova riječ, On sam došao je po nju da ju povede u stanove nebeskoga Oca, jer je svojim redovničkim životom uvijek i u svemu potvrđivala da je Isus njezin Put, Istina i Život. Čitajući kratak Životopis njezina tako duga života i slušajući svjedočanstva onih s kojima je živjela, lako je uočiti koliko se trudila suobličiti Kristu svojim tihim služenjem, svojom marljivošću, samozatajnošću i profinjenim odnosima sa sestrama.  

Svoj zemaljski život sestra Boženka započela je 2. kolovoza 1927. godine u Trbounju, kotar Drniš, od katoličkih roditelja, oca Ivana i majke Mande rođ. Seper, koji su je nastojali odgojiti u kršćanskom duhu. Imali su četvero djece, ona je bila druga po starini. Prisjećajući se djetinjstva, sestra Boženka piše da je imala dobre, ali stroge roditelje, osobito majku, koja je malo kad udovoljila njezinoj želji. Već od malena pokazivala je sklonost prema molitvi i svetoj misi. Kao malenu djevojčicu mama ju je vodila u crkvu i to ju je jako veselilo. U sedmoj godini pošla je u školu, što je jako voljela. I na vjeronauk je rado išla, osobito kada im je kateheta počeo darivati svete sličice, ako su dobro znali vjeronauk. U drugom razredu primila je Prvu sv. Pričest. Kateheta ih je lijepo pripravio. To je, kako svjedoči, bio jedan od najsretnijih i najljepših dana u njezinu životu, kad se po prvi put dragi Spasitelj udostojao doći u njezino srce. Sestra Boženka piše: „Sjećam se kako sam s velikim strahom i počitanjem, kojega onda još nisam razumjela, prvi put Mu svoja usta otvorila. Zaista su to bili najsretniji časovi.“

Prisjećajući se dalje svojega djetinjstva, priznaje svoju veselu narav i sklonost prema igri i plesu. Od trinaeste do četrnaeste godine osjećala je u sebi neki nemir. Htjela je otići nekamo od kuće. Roditeljima se to nije svidjelo. Kada im je rekla da bi išla kod svojih rođaka, koji su živjeli u Borovu, onda su je pustili. Tako je, kako kaže, vesela, s četrnaest godina, napustila svoju obitelj i svoj dom. Od rođaka je više puta išla u Đakovo u samostansku crkvu. Tamo je vidjela puno časnih sestara. Svidjela joj se njihova odjeća. Kako je bila daleko od svojih dragih, priznaje da je često puta plakala jer je bila bez drage majke. I kaže: „Čim sam se tužnijom osjećala bez svoje zemaljske majke, tim sam se više počela utjecati pod okrilje nebeske Majke. Vruće sam ju molila da me ona vodi i da mi ona bude umjesto moje majke. Zaista je tako i bilo.“

Prema opisu daljnjega tijeka njezina mladenačkog života, nije moguće odgonetnuti kako je dospjela do naših sestara u Osijeku, ali je zapisala da je prije ulaska u samostan bila s časnim sestrama u Osijeku nekoliko godina. Tamo je pomagala u kući što je već trebalo. Sestre su je jako voljele i bile su dobre prema njoj. Uvijek su joj iskazivale majčinsku ljubav. Sa sestrama se osjećala kao član zajednice, jer su sestre vidjele njezinu namjeru da želi biti redovnica i to su cijenile, a ona im je bila na tome jako zahvalna. No, kad je konačno trebala javno otkriti svoju želju za samostan, kako sama piše, bilo joj je jako teško, jer se smatrala nedostojnom. Tako se neko vrijeme s tim mučila. Nakon borbi u sebi, ipak je jednoga dana skupila svu snagu da kaže svoj da.

Kada se konačno odlučila poći u samostan, otišla je to reći i roditeljima. No oni, kada su to čuli, nisu bili spremni pustiti ju. Ne znajući kako dalje, opet se utječe Nebeskoj Majci za pomoć, neka ju ona vodi kuda hoće. Marija ju uslišava. Roditelji su popustili i dopuštaju da ode u samostan. Tako ju je Nebeska Majka, kako sama sestra Boženka piše, 15. rujna 1946. godine dovela u samostan. I njoj je zahvalna za milost zvanja. Na početku joj je bilo teško, ali se ubrzo snašla i zavoljela redovnički način života.

Nakon postulata i novicijata sestra Boženka položila je 28. travnja 1949. godine Prve svete zavjete. Njezino prvo radno mjesto bilo je u Vinkovcima gdje je kuhala za sestre. Iz Vinkovaca došla je u Đakovo, u provincijalnu kuću, i tu je kao kuharica ostala jednu godinu. Iz Đakova je pošla u Zagreb, gdje je dvije godina bila kuharica u skloništu za žene. Godine 1954. odlazi u Stari Bar gdje je trinaest godina radila u bolnici, njegujući bolesnike. Iz Staroga Bara pošla je u Knez Selo. Tamo je petnaest godine pomagala u operacijskoj sali. Poslušnost ju je tada odvela u Schifferstadt, u starački dom, gdje je sedam godina s ljubavlju njegovala starije osobe. Iz Njemačke dolazi u Đakovo i na bolesničkom odjeljenju jednu je godinu bila u njezi naših bolesnih sestara. Iz Đakova polazi u Sveti Vid na otoku Krku, gdje je vršila službu kućne poglavarice i obavljala razne kućne poslove. Sa Svetoga Vida odlazi u Vinkovce gdje je jednu godinu obavljala poslove u kući. Tada polazi na Trsat gdje je četrnaest godina radila u praonici rublja. Sa Trsata je 2009. godine došla u Zagreb, u Marijin dom, gdje je vršila male službe u zajednici.

Sestra Boženka prolazila je životom tiho, imajući ruke kod posla, a srce kod Boga. Obavljala je više vrsta dužnosti, ali je sve prihvaćala spremno i velikodušno se, svim srcem, zalagala u svemu što je činila. Bila je dobra, marljiva i pobožna sestra. Gospodin ju je pohodio križem teške bolesti, doživjela je moždani udar. Svoje najteže dane dogorijevanja životne svjetiljke proživljavala je na bolesničkom krevetu u bolnici i na našem bolesničkom katu u Đakovu.

Opraštajući se s našom sestrom Boženkom na kraju istaknimo još jednu poveznicu koja se očitovala u njezinu životu i smrti. Ne samo da je Isus ispunio svoje obećanje i došao po nju, već je to učinila i Nebeska Majka Marija, s kojom je toliko bila povezana. I kao dar za to dolazi po nju na blagdan Gospe Trsatske, u čijem je Svetištu tiho i predano služila. Znajući sve to, ne iznenađuje njezin prijelaz u kuću Očevu sa smiješkom na usnama.

Draga naša sestro Boženka, hvala za primjer svetosti života!

Isuse i Marijo, predajemo vam dušu naše sestre Boženke. Neka kroz svu vječnost uživa u zajedništvu s vama i sa svim svetima.

Đakovo, 10. svibnja 2020.

s. Meri Gotovac