Trenutno pregledavate PROSLAVA SPOMENDANA SV. ANTUNA NA SAMOSTANSKOJ LJETNOJ TERASI

Kao i svake godine, vjernici su pohrlili u svetišta svetoga Antuna već u ranim, svježim jutarnjim satima, kako bi iznijeli svoje molitve i vapaje Gospodinu po zagovoru svojega omiljenog svetca.

Ove godine slavlje spomendana svetoga Antuna u Đakovu održano je na samostanskoj Ljetnoj terasi pri Centru i Udruzi Amadea. U razmaku od sat i pol, vjernici su sudjelovali na sv. misama, a u svojim propovijedima svećenici su isticali vrline i osobine svetoga Antuna, potičući vjernike na nasljedovanje takve svetosti u našem vremenu i okolnostima.

Mons. dr. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki, predslavio je svečanu misu u 11 sati, u koncelebraciji s tajnikom, vlč. Domagojem Lackovićem, te vlč. Josipom Božićem.

Obraćajući se vjernicima na početku svete mise, pozvao je sve da „predanjem, slobodom od sebe te darovanošću Kristu Gospodinu, prionu uz njega kako bi doista, poput svetoga Antuna, mogli prihvaćati svoje životne poteškoće i kako bi iza sebe mogli ostaviti svijetli trag spasenja i mijenjati svoju sredinu, počevši od obitelji, radnoga mjesta do čitave društvene zajednice“ mijenjati tu sredinu u „prostor kraljevstva Božjega“.

Nastavivši te misli u homiliji, naglasio je važnost pravoga odgovora na životna pitanja. Iznio je primjer života koji se bori samo za osiguravanje materijalnoga bogatstva i lakšega života i gubi pritom životni smisao. Potaknuo je roditelje kako je bolje steći manje bogatstva, a imati vremena za razgovor s djecom, za vrijeme provedeno s njima u obiteljskoj opuštenosti, kako bi mogli vidjeti o čemu oni razmišljaju i razgovaraju, pa i posvađati se s njima i nakon toga pomiriti, odgajati ih roditeljskom stegom.

Naveo je nekoliko važnih pitanja koja si vjernici trebaju postaviti u životu, kao što je „pitanje o smislu sveukupnosti života: pitanje u kakvom ću raspoloženju ja sam zaklopiti oči, kako ću proživjeti ostatak života i što će biti nakon moje tjelesne smrti, hoću li i u kakvom ću stanju nastaviti živjeti, što će meni Bog reći kad se ja po završetku svojega života pojavim pred njim“.

Zatim se osvrnuo na evanđeoski tekst. Citirajući tekst o uskim vratima, podsjetio je na uska vrata koja se nalaze u Jeruzalemu, kroz koja je mogao ući samo čovjek bez tereta, tereta koji sam nosi ili koji je natovario na životinju koju vodi sa sobom. Naglasio je važnost vrijednosti samoga čovjeka u usporedbi sa svim što je čovjek poveo ili ponio sa sobom te kako treba „voditi računa u našem životu da nam ne postane previše stvari našom životnom preokupacijom, a onda i našim teretom, jer ne će nas to moći spasiti. Ako smo puno toga na sebe natovarili, ne ćemo moći proći. Ne će nas to usrećiti niti spasiti. Evanđelje kaže da će na završetku prvi biti posljednji i posljednji prvi. Nije važno tko je tko, je li netko običan radnik, ministar, bogataš ili siromah, običan vjernik ili biskup. Pred Bogom smo svi, draga braćo i sestre, jednaki. Važno je kako mi, ljudi, živimo. Važno je da svatko od nas živi ljudskim životom, da bude čovjek, da bude častan i pošten, osjetljiv za moralno dobro,  da ima u sebi, ali ne da previše toga nosi na sebi, da ide uskom stazom rada i poštenja, etičnosti i čovječnosti, da se sami oslobađamo pohlepe i nezasitnosti, da znamo za stegu Gospodnju i za njegove zapovijedi.“

Nadbiskup je zatim naglasio koliko je bitno „sami sebe tesati“ i oslobađati se svoje uskogrudnosti, sebičnosti, samodostatnosti, nepoštenja, gramzljivosti – koja sve više postaje našim teretom, te ne poznaje nikakve moralne zakone, kojoj ništa nije sveto – osloboditi se utaje poreza, želje za profitom i korupcije, makar manje imali.“ I zaključio je kako samo prolazom kroz uska vrata poštenja možemo biti zadovoljniji, gajiti međusobno zajedništvo, poštenje, istinoljubivost, imati „ruha i kruha“ za sve, ističući kako zbog naše sebičnosti stradava cijelo društvo, a našim poštenjem i društvo postaje humanije i pravednije.

Pojasnio je zatim pojam spasenja koji se ne odnosi samo na spasenje u zagrobnom životu, nego, u evanđeoskom smislu, to je oslobođenje naših ljudskih odnosa u čestitosti, pravičnosti i poštenju, obdržavanju Božjih zakona i zapovijedi, te da se to ostvaruje po našoj osobnoj preobrazbi.

Nadbiskup je postavio pitanje zašto danas tako slavimo svetoga Antuna te je, predstavivši njegov život – od početka redovničkoga života u redu augustinijanaca, preko susreta s franjevcima koji su išli u Maroko dati život za Boga, nakon čega je prešao u red franjevaca, ali se zbog malarije morao vratiti, te je zbog nevremena lađa, umjesto u Portugal, doplovila u Italiju, gdje je i ostao – istaknuo da je sv. Antun dopustio da ga Bog teše preko njegovih poglavara. Dopustio je da Bogu da ga vodi kroz poniženja i kroz sve se to stavi njemu u službu „te je shvatio da svoj život treba Bogu predati, ne tako da prolije krv i bude slavljen kao mučenik, nego da prođe kroz poniženja, da se odrekne sebe, tereta koji nosi na sebi, da bude čovjek bez ikakva tereta na sebi, kako bi prošao kroz uska vrata“ te tako postao svet.

Zaključio je da „ne trebamo biti vjernici fanatici, nego vjernici koji slobodni od svega dopuštamo sebi postati Božja slika, poput sv. Antuna, u životnim okolnostima u koje nas je stavila Božja providnost. Biti ponizan sluga, ponizna službenica, poput sv. Antuna i poput Blažene Djevice Marije.“

U popodnevnim satima hodočasnici su dolazili pomoliti se pred likom sv. Antuna, a u 16 sati obitelji su sudjelovale u blagoslovu djece. Hodočašće je završilo večernjom sv. misom.

Samostanski zbor Milosrdnih sestara sv. Križa uzveličao je pjesmom svetu misu u 6,30 sati kao i svečanu misu u 11 sati.

s. N. M.

terasa sv antun 2020