s. Bernardica – parta
Rođena: 17. kolovoza 1932.
Prvi zavjeti: 13. svibnja 1968.
Umrla: 11. svibnja 2022.
U mjesecu svibnju, kad je priroda svojim raskošnim bojama iskazivala slavu Stvoritelju, a svi vjernici posebno molili zagovor Marije, Kraljice svibnja, naša sestra Bernardica iščekivala je ispunjenje Božjih obećanja izrečenih preko Gospe koja joj je obećala biti s njom u času smrti. Umrla je okružena sestrama, nakon molitve krunice i otpjevanih riječi pjesme: „Daj dođi, Majko, daj, kad stigne žića kraj…“, 11. svibnja 2022. godine u 9 sati, u Domu sv. Josipa u Đakovu.
Sestra Bernardica rođena je u Bošnjacima 17. kolovoza 1932. godine od kršćanskih roditelja, oca Adama i majke Ane rođ. Tadić, koji su donijeli na svijet trinaestero djece. Ona je dvanaesta po redu. Jedan brat nestao je za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a devetero je djece umrlo. Na krštenju, u župnoj crkvi sv. Martina u Bošnjacima, dobila je ime Marija.
Ona je kao dijete bila jako živa i svi su je mazili, kako ona piše u svojem životopisu. U školu je išla četiri razreda. U drugom razredu primila je Prvu sv. Pričest, a svetu Potvrdu primila je u petnaestoj godini. Sama je govorila da je bila jako veselo i radosno dijete.
Tijekom djetinjstva uvijek se molila dragoj Gospi, pogotovo za vrijeme teških ratnih dana. Sestrama je pripovijedala kako ju je Isus preko svoje Majke pozvao k sebi još od 12. godine.
Ona je imala nešto što malo tko ima. Kao dijete, s još četvero djece, imala je viđenje drage Gospe i svetaca. Među tom djecom bio je i Ivan Borilović (1935.-2000.), koji je kasnije postao svećenik. Puno je zbog viđenja i molitve trpjela i podnosila. Više puta bila je proganjana i u zatvoru, mučena i zastrašivana. Ona je, uz Božju i Marijinu pomoć, sve podnosila i nadvladala.
U svojoj knjizi „Zapisi iz olovnih vremena“, vlč. Petar Šokčević piše: Marija Golubičić zvana Mara … glavna je i najustrajnija vidjelica … u društvu drugih časnih sestara u mojoj prisutnosti pripovijedala je da je posve sigurna da je vidjela Majku Božju od ’45. do ’63. godine, iza toga ju nije više vidjela, ali je osjećala da je Ona stalno uz nju i da ju nikada nije ostavila. Mara je to tako jednostavno i uvjerljivo govorila da se ne može sumnjati. … Mara se jednostavno vlada i govori kao obična žena Bošnjačanka, nimalo nešto uznosita i neobična ponašanja. Sjećam se koliko je molila i postila, koliko je pretrpjela zatvora i prijetnji, puno radila i uradila, bolovala i na samrti bila, a bez Božje pomoći i milosti te stalnim zagovorom Drage Gospe to nikako ne bi mogla izdržati i ostati normalna. … U prvom redu ističem Marijin naravni moral. Nakon što su joj ubili brata u ratu i sestre se poudavale, Mara je ostala sama u kući s roditeljima, te je smatrala svojom dužnosti da ih treba dohraniti i pokopati. Majka joj je umrla dvije godine iza 1945. godine, a otac joj je još živio oko 17 godina. Živjeli su samo od zemljoradnje, te je otac iznemogao, bolovao i umro. A Mara se morala u kući brinuti za sve. Stoga je tek poslije otčeve smrti otišla u samostan.“
Kako vidimo, sestru je Bernardicu Gospodin na poseban način vodio. Imala je problema i s ulaskom u samostan. Kada je napisala molbu da bude primljena u đakovački samostan, dobila je odgovor da ne može doći jer je odmakla u godinama. Tada je pokušala da ju prime u Crikvenicu, kod sestara Presvetoga Srca Isusova. Tamo su je bez problema htjeli primiti. Prije se još posavjetovala s ocem biskupom, Stjepanom Bäuerleinom (1905.-1973.), i on joj je rekao da on ne želi da ide u Crikvenicu, nego da još jednom razgovara osobno s provincijalnom poglavaricom u Đakovu i, ako ju ne prime, da će ju on sam preporučiti sestrama u Slavonski Brod.
Tadašnja provincijalna poglavarica, majka Arkanđela Nagy (1906.-1992.), primila ju je u ožujku 1965. godine i, nakon razgovora, rekla joj je da može doći. Tako je 13. ožujka 1965. godine došla u đakovački samostan.
Sreća, koju je osjetila kada su se za njom zatvorila samostanska vrata, bila je neizreciva. Nitko nije bio sretniji od nje. Prva dužnost bila joj je u pekari. Nakon tri mjeseca dobila je pelerinu, što je bio prvi znak početka redovničke formacije. Na blagdan sv. Alojzija, 21. lipnja, otišla je na filijalu u Piškorevce. Tamo je radila po kući što je već bilo potrebno. Nakon deset mjeseci razboljela se i vratila se u Đakovo. U osječkoj bolnici operirali su joj bruh.
Na blagdan sv. Franje, 1966. godine, započela je postulat. Tomu se jako veselila, ali se opet razboljela i morala je opet u bolnicu na operaciju. Kada se vratila iz bolnice, bilo joj je malo bolje, ali se stanje opet pogoršalo te je primila bolesničko pomazanje. Imala je velike bolove i puno je trpjela. Onda joj se iznenada stanje popravilo i mogla je nastaviti Postulat. Kad je bila na kraju postulata, jako se veselila ulasku u novicijat. Jedina joj je želja bila da bude prava Milosrdna sestra sv. Križa i korisna članica Kongregacije.
Kada je položila Prve sv. zavjete, 13. svibnja 1968. godine, prvo radno mjesto bilo joj je u Vrnjačkoj Banji, gdje je godinu dana radila u kuhinji. Godine 1969. premještena je u Split, u Kapucinski samostan, gdje je također kuhala do 1974. godine. Onda je premještena u Đakovicu, u Franjevački samostan. Tu je ostala godinu dana, a 1975. godine pošla je na Sušak. Tu je bila kratko, jer je iste godine došla u Vinkovce, u Franjevački samostan, i ostala do 1976. godine. Iz Vinkovaca je premještena u Janjevo i tamo je ostala do 1982. godine. Ukazala se potreba i pošla je u Đakovicu, u kojoj je ostala do 1986. godine. Opet se vraća u Janjevo, gdje ostaje do 1992. godine. Iz Janjeva dolazi u Slavonski Brod i u našoj kući kuha za sestre do 2005. godine. Kada su joj sile oslabile, vraća se u Đakovo, u samostan, i vrši male službe u kući. Kada je još više iznemogla, 2008. godine prelazi u Dom sv. Josipa gdje je ostala do kraja života. Tada je u bolesničkom odjelu boravila zbog bolesti, ali nije mirovala, nego je stalno šlingala, radila ručne radove za potrebe poglavara, najviše za svećenike. Puno je molila za potrebe Crkve i Družbe.
Čudnovat je životni put sestre Bernardice. U djetinjstvu imala je veliku čast i milost da je mogla vidjeti dragu Gospu. To je bilo davno, ali se ona cijeloga života molila na tom mjestu, u tom svetištu. Ljudi tu dnevno dolaze i traže Marijin zagovor. Na tom je mjestu sagrađena vrlo lijepa kapelica i križni put. Vjerujemo da su se dogodile velike milosti i uslišanja i da se i danas događaju.
Godine 2018. sestra je Bernardica u zahvalnosti proslavila svoj Zlatni jubilej!
„Ovo je prava korizma!“ rekla je sestra Bernardica kad se vratila iz bolnice u ožujku 2022. godine, a zbog tumora u grlu imala je velike bolove. Sjećajući se što je Isus učinio za nas po muci i uskrsnuću, te što je učinio u njezinu životu, iščekivala je njegov dolazak uz geslo: „Isusu ljubav vraćat.“ U tom duhu prepustila mu je tijek svoje bolesti i samu smrt.
Draga sestro Bernardice, kao što si u molitvi bila obasjana i preobražena lica, moli i sada za svoje sestre da možemo imati takvu bliskost u molitvi s trpećim Isusom i njegovom i našom Majkom Marijom.
Vjerujemo da je Gospodin svoju ljubljenu službenicu, sestru Bernardicu, nagradio za sva trpljenja koja je za njega podnijela i molimo da po zagovoru Blažene Djevice Marije pošalje Crkvi i našoj Družbi novih duhovnih zvanja koja će, poput sestre Bernardice, prihvatiti put trpljenja i otvorenosti Božjemu glasu, te poći za Isusom prema uskrsu!
s. Nada Martinković
