Pogođene stvarnošću katastrofalnoga potresa u utorak 29. prosinca 2020. godine, u 12.16. minuta, koji su osjetile u dobroj mjeri i u Zagrebu, ubrzo su saznale da je epicentar potresa jačine 6,2 magnitude po Richteru bio 5 kilometara jugozapadno od Petrinje, te zahvatio cijelu Banovinu: Petrinju, Sisak, Glinu i sva okolna mjesta. Mnoge su kuće porušene i mnogi stanovnici ostali su bez krova nad glavom.
Iako i same u strahu, razmišljale su kako pomoći onima koji su puno gore stradali, a podrhtavanje tla i dalje se nastavilo. Prateći vijesti vidjele su da ljudi pišu kako im treba pokrivača, jer su morali biti vani, a bilo je hladno. Prikupile su iz samostana veći broj pokrivača: popluna, perina, jastuka i navlaka za svu posteljinu i sljedećega dana, 30. prosinca, krenule prema Petrinji, u mjesto Gora, odakle su im se javili ljudi s tom potrebom. Bile su to: s. Marija Ana Gasparovski, vozačica, s. Vesna Stojanović, koja je aktivna u Caritasu i s. Finka Tomas, kućna poglavarica na Vrhovcu. Teško su se probile do sabirnog centra u Gori, nedaleko od crkve, koja je teško stradala, i prijavile su se. Rekli su im da mogu zasad ostaviti sve doneseno kod njih, a volonteri i domaći pomoćnici odnijet će sve to u obitelj koja to treba. Tako su vidjele već pristigle volontere koji su marljivo razabirali i slagali robu i hranu koja je počela pristizati kombijima, kamionima i osobnim vozilima. Bile su ohrabrene solidarnošću ljudi ujedinjenih u pružanju pomoći. Tada nisu još dopuštali odlazak dalje jer se tlo s vremena na vrijeme opet treslo. Prošle su kroz selo i vidjele velika oštećenja i ponešto ljudi vani, većinom su bili u kakvoj šupi ili garaži, zbog hladnoće. Odmah su pitale što bi još bilo potrebno kako bi ciljano došle i donijele onima koji trebaju. Tako su se dogovorile za sljedeći posjet. Bilo je to nakon tri dana, tj. 2. siječnja 2021. godine. Tada im se pridružila i s. Gita Klobučar. Ponijele su potrebnu hranu i slatkiše za djecu. Opet su posjetile Goru i nešto od ponesenog ostavile su u sabirnom centru te su mogle otići u sela gdje su mogle susresti ljude. Posjetile su 4 obitelji i s njima porazgovarale te im predale što su imale. Svi su oni živjeli na dvorištu jer im kontejneri ili kućice još nisu bili stigli. Ložili su vatru na dvorištu i grijali se. U kuće nisu smjeli jer su bile ispucane. Saznale su da su neke od njih smjestili u vojarnu, koja je ispražnjena i osposobljena za prihvat, a djecu su smjestili u druge prostore, da ih se zaštiti dok im se ne omogući povratak kući. Tako su to barem njima rekli.
Na povratku sestre su posjetile Budaševo, filijalu župe Sisak, koja je također pogođena potresom u nešto manjoj mjeri. Ljudi su preplašeni, pričao im je župnik, i većina ih ne smije spavati u kući. Zajedno s katehisticom on svakoga dana obilazi obitelji svoje župe, hrabreći ih i brinući se za ono što im je potrebno. Tamo su sestre također ostavile krunice, lagane duhovne knjižice za čitanje te nešto slatkiša. Planiraju i nadalje posjećivati postradale jer će oporavak i obnova zasigurno duže potrajati i ljudi će trebati puno duhovne snage da sve to izdrže. Sljedeći posjet planiraju s većom grupom sestara jer se više sestara želi uključiti u ovu vrstu apostolata, koja izvire iz konkretne potrebe vremena i čovjeka.
s. F. T.
