Trenutno pregledavate U svakom zavjetu svjetlo Kristove ljubavi nadahnjuje i ispunja redovnički život

Naslovna svetkovina samostanske crkve Presv. Srca Isusova u Đakovu

Riječima „Razmatrajmo o svojoj ljubavi i o svojem pozivu“, mons. Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki, pozvao je sestre, na početku misnoga slavlja u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu, na slavlje svetkovine Srca Isusova, 11. lipnja 2021. godine. Uz biskupa Ćurića na misnom slavlju koncelebrirao je doc. dr. sc. Grgo Grbešić, rektor samostanske crkve.

Mons. Ćurić podsjetio je: „Kako su lijepo sestre redovnice vaše Družbe svojom katehetskom službom, nekada na jako velikom broju župa naše nadbiskupije, skrbile o poučavanju i prenošenju vjere djeci i mladima, također i pripremajući liturgijska slavljima. I danas to činite s pobožnošću i zanosom, iako je broj župa u kojima sestre djeluju prilično smanjen.“

Krenuo je zatim od proglašenja slavljenja navedene svetkovine, koju je proglasio papa Klement XIII., 6. veljače 1765. godine, te je citirao papu sv. Pavla VI. koji se osvrnuo na svjedočanstva sv. Margarete Marije Alacoque: „… premilostivi Spasitelj od svoje ljubljene službenice (…) uporno je tražio da svi ljudi javnim molitvama i pobožnostima štuju njegovo Presveto Srce, ranjeno ljubavlju prema nama, i pružaju zadovoljštinu za uvrjede, koje mu se nanose…“

Biskup je zatim naglasio: „Znamo da nas nauk Crkve bodri u tome da vjeru nikad ne gradimo i ne proživljavamo površno, da ju ne gradimo kao neki puki sentimentalizam, koji nas lako može zavarati. No, u isto vrijeme iskustvo vjere ne može bez osjećaja, prožima nas, osvaja srce, jer nam kršćanska vjera ne donosi matematičke istine ili tek objašnjenja nekih ideja ili pravila ponašanja. Vjera nas uvodi u zajedništvo osobâ, otkriva nam Boga, Njegov život i djela te uspostavlja i napaja naš odnos s Bogom i s bližnjima.“

Osvrnuo se zatim na liturgijska čitanja: „Sve je to snažno, uključeno u naše štovanje Presvetog Isusova Srca. Ono nam, kako smo poučeni biblijskim navještajem, rasvjetljava „neistraživo bogatstvo Kristovo“, na koje nas upućuje današnji ulomak Poslanice Efežanima. „Srce Isusovo“ sâm je Krist, kako nas poučava kršćanski nauk. U njemu je zbijeno sve otajstvo njegova bića i našeg spasenja: ono je „utjelovljena i spasiteljska Riječ koja s beskrajnom božansko-ljudskom ljubavlju – u Duhu protegnuta prema Ocu i prema ljudima, svojoj braći i sestrama“ (usp. Direktorij o pučkoj pobožnosti, 166). Iskrena i srdačna pobožnost prema Kristovu Srcu, smještena u cjelinu našega života u vjeri, ne predstavlja neku novost, odvojenu od iskustva vjere, no upravo ta pobožnost snažnije ukazuje na opasnost zaborava Božje ljubavi, na ravnodušnost pred djelima Njegove ljubavi. Taj je zaborav, zapravo, iskustvo grijeha, o kojem nam biblijska riječ progovara od samih početaka, kad je znakovitim opisom predstavila istinu ljudskoga pada, kad je prvi čovjek, Adam, zaboravio ljubav Stvoritelja, kao da je uopće nije bilo. To je iskustvo trajni izazov našoj grijehom ranjenoj ljudskoj naravi. Ponavlja se u cijeloj ljudskoj povijesti. I biblijska povijest prepuna je takvih svjedočanstava. I kasnije, u vremenu Crkve ponavljaju se ta iskustva, i u naše vrijeme, na našim životnim stazama.“

Sestrama, za njihov redovnički život, poručio je: „I s pravom možemo reći da u Isusovoj ljubavi odsjeva cjelokupni identitet naše vjere, naše krsno i svako posvećenje. Drage sestre, kako da ne vidimo da u svakom zavjetu upravo svjetlo Kristove ljubavi nadahnjuje i ispunja vaš redovnički život – u poslušnosti, siromaštvu i čistoći. Tko daje snagu vašemu pozivu? Onaj koji je „trajni lik Božji“, koji se „nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, ponizi sam sebe, poslušan do smrti na križu“ (usp. Fil 2,6-11).

Zaključio je: „I u ovoj euharistiji pričešćujemo se Njegovom ljubavlju, a to znači da uzimamo udjela u Kristu i On postaje dio nas. Kakvo otajstvo koje kušamo i kojemu se klanjamo! Činimo to i zanosom vaše susestre, majke M. Amadeje, koje se posebno spominjete ove godine o 50. obljetnici od njezine smrti, kad ju susrećemo kako svjedoči i preporučuje: „Pod okriljem ljubavi i dobrote našega Boga kapitulirat će moje ja… moja oholost… moja sebičnost… moja osjetljivost i sitničavost… moja težnja da bude onako kako ja hoću… a stupit će milost Božja, koja razumije, koja ispričava, koja prašta … i sve sjedinjuje u Božjoj ljubavi.“ (Đakovo, 14. 12. 1947.) Pouka je to i put samoga Krista, „blaga i ponizna srca“, koga želimo nasljedovati, po njemu oblikovati svoje živote, sve riječi i djela, i nikad se od njega ne odvojiti. Amen.“

Sestre su nastavile slavlje, klanjajući se i moleći se u crkvi, u kojoj su proživjele posebne trenutke svojega redovničkoga života, kao što su redovničko oblačenje i predanje po zavjetima, te svakodnevno stavljale sve svoje korake u Srce Isusa Krista.

s. Nada Martinković