U predvečerje druge korizmene nedjelje uz predavanje o. Vladislava Mandure sestre su promišljale svojem posvećenom životu i o mogućnostima kako u danima korizme svoj poziv živjeti vođene Duhom Evanđelja.
Nakon uvodnog pozdrava s. Lucije Kopić, provincijalne savjetnice, te uvodne molitve i pjesme, pater je pročitao odlomak iz evanđelja o Isusovoj kušnji u pustinji.
Osvrnuvši se na polemiku u vezi mijenjanja molitve Očenaša, naglasio je da nas Bog kuša ali da nas neće ugurati u napast ili neki oblik zla, nego gleda na nas i procjenjuje nas prema našoj spremnosti. Na temelju evanđeoskom odlomka donio je dvije bitne točke za razmatranje:
- Što su to iskustva koja predstavljaju kušnju?
- Potreba upućivanja na Boga u svim kušnjama i izazovima.
Zatim se vratio na riječi evanđelja u kojem se mogu iščitati napasti: s hranom, ohološću i idolopoklonstvom. Razradivši te tri točke u prvoj je naglasio kako nam je hrana povjereni dar od Boga, zatim drugo da nismo pozvani kao ljudi Boga iskušavati i provjeravati Božju ljubav i dobrotu, jer sva dobra dobivamo bez ikakve zasluge, te tako trebamo naglasiti Božju milost i blagodat stvarnosti tko jesmo a ne koliko nas ima, koliko smo stare i kako umiremo. Te na tragu treće točke zaključio da je samo Bog vrijedan štovanja, jer on je naš Stvoritelji i Spasitelj. Postavio je pitanje koliko je stvarnih kušnji u našem životu i u našoj zajednici? Kao odgovor na ovo pitanje naveo je važnost zajedničke molitve koja je hrana koju nam Bog daje u našim redovničkim zajednicama. Kao drugu stvarnu kušnju istaknuo je pitanje našeg povjerenja u poglavare te zaključio da ono treba biti odraz naše poniznosti. Zaključio je kako bi nas trebao voditi duh zadovoljstva i mira koji je vodio Isusa u njegovu služenju ljudima.
Pozvao je zatim sestre da se u ovoj korizmi prisjete svojega poziva, jer razmišljati o svojem pozivu znači nasljedovati Krista, koji je bio čovjek kao i mi. Pozvao je pogledati istini u oči koja je naizgled takva da bi nas dovela u agoniju, ali nama se to ne bi trebalo dogoditi jer nasljedujemo Krista, te kako ne bismo trebalo očajavati zbog toga što nas je manje nego se opet vratiti na Isusove riječi: „Vi ste sol zemlje!“, a soli zaista nije puno potrebno.
Cijelo predavanje objedinio je završnim tekstom evanđelja u kojem je Isus rekao: „Duh Gospodnji na meni je…“ te podsjetio da je to isti Duh koji je Isusa poveo u pustinju, te da trebamo živjeti istinu da smo pomazani i posvećeni, kao i da Bog po nama djeluje u svijetu. Predložio je korizmu proživljavati tako da nastojimo pomoći siromasima da budu sretni siromasi, kao i bolesnicima da budu smireni u bolesti, a bogatašima da budu sretni bogataši, a ne oholi.
Slijedila je zahvala s. Lucije, te zaključna molitva koju je predavač zaključio rečenicom: „S Kristom ćemo se radovati radi uskrsnuća!“
