„Sve vas želim poslati u raj!“
Ovom željom i čežnjom, koju je izrekao sv. Franjo, stotinjak mladih iz Franjevačke mladeži Osječkoga područnog bratstva, dalo se na hodočašće prema Porcijunkuli kako bi zadobili potpuni oprost za koji je sv. Franjo molio.
Geslo ovogodišnjega Hoda bilo je: „Sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospoda.“ (Dn 3,57) Hod je započeo u Hrvatskoj 24. srpnja, a završio je 3. kolovoza 2025. godine u Asizu. Mladi su prolazili kroz Gunju, Vrbanju, Bošnjake, Štitar, Veliku Kopanicu i Sikirevce, odakle su, 29. srpnja, krenuli prema rodnom gradu sv. Franje. Tema Hoda bila je Franjina Pjesma stvorova koju su duhovni asistenti svakoga dana tumačili, a o kojoj su framaši u radu po grupama dodatno promišljali. Bilo je to 10 dana ispunjenih pjesmom, susretima, radošću, zajedništvom s ljudima i s Bogom po molitvi, klanjanjima, sakramentima euharistije i ispovijedi, razgovorima… Osobito je svečan i radostan bio dan slavlja potpunoga oprosta gdje su framaši sudjelovali u organiziranom slavlju, zajedno s drugim grupama hodočasnika, iz različitih dijelova Europe.
Uz petoricu braće franjevaca i dva bogoslova, na ovom Hodu sudjelovale su i četiri naše sestre: s. Gita Klobučar, s. Rafaela Jozić, s. Antonia Barišić-Jaman i s. Matea Čelik.
s. Matea Čelik
Pročitajte još tekst preuzet s nadbiskupijske stranice, djos.hr:
Framaški hod od Gunje do Asiza
Ovogodišnji framaški hod započeo je 24. srpnja 2025. godine u Gunji, gdje su se sastali svi framaši iz Osječkoga područnog bratstva Frame. Uz prigodno druženje i dobrodošlicu slavili su misu koju su svojim čitanjem, pjevanjem i sviranjem animirali framaši, a već sljedećega jutra zaputili su se prema Vrbanji. U Bošnjacima su framaši imali ručak, prigodan nagovor i misno slavlje. Sutradan je odredište bilo Štitar, gdje su framaši bili smješteni po obiteljima i domovima ljudi s velikim srcem. Ljudi su ih toplo primili, ugostili i osjećali su se uistinu dobrodošlima. Već idućega dana krenulo se prema Velikoj Kopanici gdje su framaši imali zajedničke radove, misu i „supertalent“, na kojem su morali osmisliti zajednički talent cijele grupe. Zadnji dan hoda, 29. srpnja, sa suzom u oku koračali su framaši zadnjom dionicom od Velike Kopanice prema Sikirevcima gdje su imali ručak, a zatim pripremanje za put u Italiju, večeru i polazak autobusima prema Asizu. Vrijeme Hoda brzo im je prošlo.
U Italiji su prvo posjetili brdo La Vernu, gdje je sv. Franjo primio stigme i gdje je često odlazio u osamu na molitvu. Ondje su se pomolili u kapeli, vidjeli golem kameni blok koji stoji zaglavljen i ima svoju priču te obišli špilju u kojoj je sveti Franjo spavao. Nakon toga slavili su misu na La Verni sa subraćom, framašima iz Dalmacije. Posjetili su i Greccio, mjesto na kojem je Franjo uprizorio prve žive jaslice. Poslijepodne su bili u katedrali sv. Rufina, mjestu Franjina krštenja i posjetili su Klarinu rodnu kuću, Franjinu rodnu kuću (danas crkvu) te su imali misu u mjestu Cannara, u kojem su i odsjeli. Nakon mise uslijedio je međupodručni rad u skupinama.
U subotu, 2. kolovoza, za sve je bio velik dan kada su išli po potpuni oprost. Puno je muke, znoja, kušnje, odricanja bilo na njihovu putu, ali uspjeli su sve to izdržati, pobijediti svoj ego. Framaši svjedoče da je nakon tolikoga puta u njima bilo prostora samo za Krista i otvoreno srce za oprost koji je sv. Franjo izmolio. U trenutku ulaska u Porcijunkulu, i izlaska iz iste, kao da je s njih pao golem teret. „Uistinu, Bog nam je dao nov život, novu priliku udahnuo je Duh Sveti u nas. Očistio nas je i bili smo radosni što se poslije odrazilo i na Trgu, na kojem smo plesali još dva sata“, svjedoče framaši.
Navečer su se uputili prema mjestu gdje je sv. Franjo propovijedao pticama. Ondje su imali klanjanje. Mjesto odiše posebnom smirenošću i spokojem. Zadnjeg dana boravka u Asizu posjetili su svetište San Damiano gdje je sv. Klara osnovala svoju zajednicu. Tijekom jutarnje molitve časoslova osjetili su neopisivo lijep miris ruža. Miris kakav se osjetio kod nekih svetaca nakon njihove smrti. Sveta Klara umrla je na tome mjestu. Poslijepodne su slavili misu u crkvi Svete Marije Velike, u kojoj se nalazi tijelo blaženoga Carla Acutisa. Neopisiv je bio osjećaj s toliko mladih na istom mjestu, u isto vrijeme, s jednim takvim mladićem koji je nosio Krista živoga u svojem srcu i donosio ga drugima tijekom svojega života. Fra Vinko uputio je framaše kako bi se trebali krotiti, ukoliko žele ići Carlovim stopama, i krenuti od malih koraka, jer se svetost postiže borbom u svakodnevnim situacijama. Framaši su Bogu zahvalni na tome iskustvu.
Navečer su imali otkrivanje ovčica i pastira, odnosno ljudi koje su izvukli na prvom danu hoda i o kojima su se molitvom, pismima, poklončićima trebali brinuti, a zatim su krenuli kući, u Hrvatsku. Framaši su zahvalni duhovnim asistentima koji su bili s njima na Hodu: fra Antonio Kirin, Frama Požega; fra Vinko Brković, Frama Našice; fra Ivan Crnković, Frama Slavonski Brod; fra Marijan, Frama Vukovar; te bogoslovima: fra Domagoju, fra Mateu te fra Gabrijelu Bošnjaku. Oni su vrijedno animirali mlade i trudili se oko njih te su uistinu dali dio sebe kako bi Hod imao višu dimenziju. Mladi su zahvalni na svakom nagovoru, misi, propovijedi i klanjanju koje su čuli, ispovijedi i pričesti koju su primali. Također veliko hvala izriču i duhovnim asistenticama, časnim sestrama, koje su bile s njima: s. Rafaela Jozić, Frama Otok; s. Matea Čelik, Frama Sikirevci; s. Antonija Barišić-Jaman, Frama Tvrđa; s. Gita Klobučar, Frama Đakovo. Bez njih Framaški hod ne bi bilo moguće izvesti. Mladi su Bogu zahvalni što su 10 dana mogli biti na izvoru njegove velike milosti.
Iva Grubišić
