Djelovanje Milosrdnih sestara sv. Križa u Domu za starije i nemoćne osobe u Visu
Već 128 godina sestre djeluju u službi njege i brige za starije osobe u gradu Visu. Prve sestre došle su na Vis iz Đakova, u listopadu 1884. godine, posredovanjem grofa Koste Vojnovića, koji je bio prijatelj biskupa Strossmayera. Bile su to: s. Ana Fajdiga (rođena u Stajerskoj), s. Roza Horvat (rođena u Ugarskoj) i s. Klementina Zakel (rođena u Moravskoj). S. Ana Fajdiga preuzela je vodstvo ubožnice i male zajednice sestara, a ostalo je zabilježeno da se u svome služenju siromasima i starcima odlikovala velikom dobrotom i majčinskom ljubavlju tako da je zaslužila ime “majka siromaha“. (Na Visu je i umrla 1917. god. i pokopana na groblju u Prirovu.)
Tijekom 128 godina ubožnica je više puta selila da bi na kraju prerasla u Dom za stare i osamljene. Ovdje se također izmijenilo mnogo sestara koje su bile u njezi. Zbog teških društvenih prilika i nedostatka materijalnih sredstava ubožnici je više puta prijetila opasnost zatvaranja. Osobito je bilo teško u periodu između 1920. i 1932.godine. U kronikama čitamo da je 1924. g. uprava Javne dobrotvornosti, koja je uzdržavala ubožnicu, objavila da želi zadržati samo tri sestre i otpustiti veći broj staraca, jer nije bilo novaca za uzdržavanje. U samostanskoj kronici je zapisano ovako: „Sestre ne dobivaju plaću ali ostaju u ubožnici. Bog će im platiti“ (Kronika filijala, str. 23).
Prva ubožnica bila je smještena u zgradi zvanoj Batterija della Madonna, u kojoj je bila nekadašnja austrijska vojna tvrđava. Sestre su ovdje stanovale zajedno sa starcima a od 1884 godine a 1891. dobile su malu kapelicu na veliku radost svim stanovnicima zgrade. U ovoj kući ubožnica će biti smještena sve do 6. ožujka 1945, kada će sestre zajedno sa starcima morati preseliti u jednu drugu kuću. Tu je bilo vrlo teško jer kuća nije odgovarala ni prostorno ni funkcionalno. Tako su godine 1947. sestre opet morale seliti. Našle su trošnu kuću nedaleko od crkve na Kutu, preuredile je i smjestile siromahe. Poseban problem bila je voda. Sestre su je svakodnevno donosile izdaleka, za njegu staraca, pranje i kuhanje. Osim vode bio je problem kako nahraniti starce, jer je svuda vladala oskudica pa i glad. Sestre su išle u prošnju ali to nije moglo riješiti problem trajnije. Godine 1948. ubožnica je opet bila pred zatvaranjem. Sestre su gladovale zajedno sa starcima. A onda se iznenada dogodilo nešto što je spasilo život ubožnice. Naime, Višani koji su živjeli u Americi poslali su obilnu pomoć koja je mogla pokriti troškove te omogućiti daljnji život siromaha i ubožnice.
Sestre su također bile izložene stalnom pritisku da skinu redovničko odijelo. Na to nisu pristajale pa su živjele u trajnome strahu od vlasti. Iz toga vremena pa do godine 1964, kada je konačno započela gradnja nove zgrade Doma, nemamo gotovo nikakvih podataka. Zna se da je bilo opasno bilo što bilježiti. Vjerojatno su sestre u tom vremenu uništile i prvu kroniku u koju su bilježile događanja.
Započeta zgrada dovršena nakon godine dana te je useljenje bilo 25. studenog 1965. Prvih godina i sestre su stanovala u Domu u kojemu su radile. Imale su na raspolaganju samo jednu sobu i bilo im je vrlo naporno. Kada je 1969. kao poglavarica zajednice došla s. Ismelda Šmit, ona se pobrinula te je za stanovanje sestara našla drugu, prikladniju kuću. U njoj su sestre stanovale dvoreći siromahe do godine 1977. a potom su uselile u stan koji im je Dom ustupio dokle budu u službi njegovanja i brige za starce, u kojemu su i danas.
Danas Dom broji oko 80 štićenika. U Domu djeluje s. M. Gordana Djaković, koja vrši službu glavne sestre Doma, nesebično i zauzeto, na raspolaganju štićenicima u svako vrijeme dana i noći.
Osim njege koju pružaju štićenicima, ona se brine i za njihove duhovne potrebe. U dogovoru sa župnikom organiziraju povremeno slavlje sv. Mise, koju animiraju uključujući djecu i mlade, te štićenike koji to žele pripravljaju za sakramente. Češće razvesele starce prigodnim programom, koji priprave s djecom i mladima.
Osim staraca koji su smješteni u Domu, sestre obilaze i one koji su izvan Doma, u svojim kućama, ali često sami i napušteni. Njima pružaju različite usluge koje su im potrebne, napose medicinske. Nesebičnom ljubavlju obuhvaćaju i prate sve siromahe i njihove najbliže svojom molitvom. s.F.