Gospodar života i smrti pozva našu dragu susestru
s. Krunoslavu, Mariju, Velikanović
iz Trnjana
okrijepljenu sv. Sakramentima u vječni pokoj 15. studenoga 2024. god. u 11,15 sati, u Đakovu, u 87. godini života i 60. godini sv. zavjeta.
Sveta misa zadušnica bit će 19. studenoga 2024. god. u 12,45 sati u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu, a potom je pokop u 14,00 sati na Gradskom groblju u Đakovu.
S našim preminulim sestrama povezuje nas napose molitva i nada u buduće zajedništvo s njima u slavi.
Konstitucije
Molimo da Gospodin, izvor spasenja i oproštenja, udijeli našoj sestri vječnu radost u nebeskoj domovini.
Milosrdne sestre sv. Križa,
brat Josip, sestra Elizabeta
nećaci, nećakinje i ostala rodbina
Nekrolog
Sestra KRUNOSLAVA (Marija) VELIKANOVIĆ
Rođena: 11. studenoga 1938.
Prvi zavjeti: 15. svibnja 1965.
Preminula: 15. studenoga 2024.
„Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ (Gal 2, 20) Taj duboki zaključak sv. Pavla odražava se u svjedočanstvu života osobâ istinskoga predanja Onomu koji ih je ljubio i predao samoga sebe za njih (usp. Gal 2, 21). Takvom je vedrinom zračio pogled i svjedočio život s. Krunoslave, sve do trenutka kada je i ona u potpunosti predala svoju dušu Njemu, preminuvši 15. studenoga 2024. godine, u 11,05 sati, u Domu sv. Josipa u Đakovu. Preminula je okružena sestrama, u danima pripreme za otvorenje Jubileja 200. obljetnice rođenja bl. majke M. Terezije Scherer, suutemeljiteljice naše Družbe.
Sestra Krunoslava rođena je u Trnjanima kraj Slavonskoga Broda 11. studenoga 1938. godine, u kršćanskoj obitelji s troje djece, od oca Marka i majke Ane rođ Kadović. Ona je bila najstarija. Devet godina bila je sama, a onda joj se rodila sestra, a zatim brat. Krštena je u Župnoj crkvi sv. Marka, evanđelista, u Trnjanima.
Kao prvo dijete dočekana je i odgajana s puno ljubavi. U djetinjstvu je bila jako povučena, sramežljiva i previše osjetljiva. Za svaku bi sitnicu zaplakala. Iako su je roditelji voljeli, bili su strogi u odgoju. Najljepši dani djetinjstva bili su joj kada je bila kod djeda i bake u drugom selu. Oni su bili pobožni i jako dobri te su joj iskazivali puno ljubavi i pažnje. Dok nije pošla u školu, više je vremena provela kod njih nego u roditeljskoj kući.
U Trnjanima je završila pet razreda osnovne škole. Dobro je učila i učitelji su htjeli da nastavi dalje pohađati školu, ali roditelji nisu dopustili. Imali su dosta zemlje i roditeljima je bila potrebna pomoć. Kada joj je bilo osamnaest godina, preuzela je brigu oko liturgijskoga pjevanja i spremanja župne crkve u selu. Nije voljela nikuda ići, osim u crkvu. Od župnika je posuđivala knjige koje je rado čitala. Na zabave išla je tek toliko da udovolji svojima i svijetu, jer su govorili da će ići u časne sestre.
Posebno je cijenila i ljubila djevičanstvo, stoga se nije mogla odlučiti na obiteljski život. Osjećala je da dragi Bog od nje traži nešto drugo. Kada je priopćila roditeljima svoju želju da pođe u samostan, nisu joj vjerovali i smijali su joj se. Postajala je sve šutljivija. Ono, o čemu je ona htjela razgovarati, nije našlo razumijevanja ni kod koga. Dugo je trpjela duševnu borbu te je konačno odlučila poći u samostan. Molila se Majci Božjoj da joj pomogne ostvariti želju. Javila se u samostan 29. lipnja 1960. godine. Poglavari su joj rekli da pričeka do drugoga primanja, nadajući se da bi se roditelji do tada mogli s tom odlukom pomiriti. Bilo joj je jako teško, jer su svi bili protiv njezine odluke i nastojali su je odvratiti. Vidjevši da nema ni od koga podršku, pobjegla je i 29. srpnja 1960. godine došla je u Đakovo. Nije bila odmah primljena. Morala je čekati tjedan dana dok roditelji nisu javili da su pristali. To je bila velika kušnja za nju, ali vjeruje da je to dragi Bog pripustio za njezino dobro.
Prvu dužnost u samostanu vršila je u kuhinji, zatim u pekari, a uz to je učila i svirati. Kasnije je išla u školu i završila je osmoljetku. Stalno je bila u provincijalnoj kući i stupila je u postulat 11. listopada 1963. godine.
Nakon Prvih sv. zavjeta 1965. godine pošla je u Lipik kao orguljašica. Tamo je bila sve do 1980. godine. Zadnjih šest godina bila joj je povjerena služba kućne poglavarice. Od 1980. do 1987. godine bila je u Otoku, gdje je također vršila orguljašku službu i tri je godine bila odgovorna sestra u zajednici. Put ju je dalje vodio u Slavonski Brod, u Franjevački samostan, od 1987. do 1999. godine, gdje je, uz sviranje, bila i kućna poglavarica. Sljedeće mjesto bili su Sikirevci gdje je od 1999. do 2013. godine, uz sviranje, bila i sakristanka, a tijekom šest godina i kućna poglavarica. Od 2013. do 2017. godine nalazi se u Privlaci, gdje opet vodi brigu za crkveno pjevanje.
Životni je put s. Krunoslave bio vezan uz vođenje liturgijskoga pjevanja. Svojim lijepim glasom i svojom blagošću u kontaktu s ljudima doprinijela je da liturgijska slavlja nedjeljom i blagdanima budu na visini.
Kao kućna poglavarica bila je ugodna i blaga, ali pravedna i majčinski se brinula za sestre. U suradnji sa svećenicima i suradnicima bila je također taktična i svojom je jednostavnošću, a s druge strane pedantnošću, bila odlična suradnica. Bila je jako uredna i odgovorna na svojem poslu. U starosti i u bolesti bila je strpljiva i samozatajna u podnošenju boli.
Svojom revnošću na dužnosti, jednostavnom vedrinom, dobrotom i skrovitim predanjem Kristu, bila je dobar primjer sestrama novakinjama koje su joj bile povjerene u vremenu njihove novicijatske prakse. Ta skrovitost odrazila se i prigodom njezinih slavlja. Dok se o sestrama čitao životopis prilikom zlatnih zavjeta, jedna sestra primijetila je kako je o s. Krunoslavi bilo vrlo skromno rečeno, a ona se zbog toga uopće nije uznemirila. Naprotiv, izgledalo je da je baš tako i željela.
Zahvaljujemo Gospodinu za tihu, požrtvovnu i revnu s. Krunoslavu i molimo Gospodina da nagradi njezine molitve i žrtve te daruje svojoj Crkvi novih duhovnih zvanja, a osobito našoj Družbi i Provinciji.
Majka Marija, koja je s. Krunoslavu dovela u samostan, neka ju primi, zajedno s anđelima i svetima, u slavlje vječne liturgije i klanjanje Trojedinomu.
