Skupina sestara uputila se u ranim jutarnjim satima 6. rujna 2025. godine iz Đakova u Petrovaradin kako bi sudjelovala na svečanom činu blagoslova i postavljanja umjetničke slike majke M. Amadeje Pavlović. Slika je postavljena u crkvi sv. Roka, u kojoj je majka M. Amadeja krštena, pokraj spomen-ploče koja je postavljena 2021. godine i koja svjedoči o tom događaju. Slika je djelo Branislava Marića, slikara iz Petrovaradina.
Sveta misa, koju je predvodio vlč. Stjepan Šumanovac, župnik Župe sv. Roka u Petrovaradinu, uz mons. Eduarda Španovića, župnika Župe Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu, započela je u 11 sati. Okupio se lijep broj vjernika. Sestre su čitale liturgijsko čitanje dana, pjevale psalam i molile Molitvu vjernika, sastavljenu za tu prigodu. Župnik je održao poticajnu propovijed. Nakon sv. mise s. M. Estera Radičević održala je kratko predavanje o ulozi i zaslugama majke M. Amadeje za zajednicu Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, kojoj je bila na čelu u teško doba Drugoga svjetskog rata i još težega doba poraća. Zatim je Župnik blagoslovio sliku, a s. M. Estera postavila je sliku na za to predviđeno mjesto. Svi su se zatim uputili na grob obitelji Pavlović, gdje su upaljeni lampioni. Molitvu i blagoslov kod groba predvodio je vlč. Šumanovac. Bio je prisutan i predsjednik Židovske općine iz Novoga Sada. Kasnije se pridružio i vlč. Marko Kljajić župnik Župe Presvetoga Trojstva u Surčinu.
Nakon toga sestre su se uputile u Biskupijsko svetište Gospe Snježne na Tekijama gdje su izmolile oprosnu molitvu i zadržale se u osobnoj molitvi. Slijedio je svečani objed na kraju kojega je vlč. Šumanovac poklonio zajednici sestara vrlo lijepu sliku koja prikazuje crkvu Gospe Snježne u Tekijama. Slika je plod rada Likovne kolonije „Tekije 2025.“. Župnik je, poklanjajući sestrama sliku, izrazio nadu da će se po zagovoru Gospe Tekijske mnogi mladi našega vremena i ovoga prostora odazvati Kristovu pozivu.
Prije svete mise djelatnici Radio-televizije Vojvodina snimili su intervju sa s. M. Esterom, u kojem je ona ukratko prikazala život i zasluge majke M. Amadeje. Na pitanje novinara što bi majka M. Amadeja poručila danas, s obzirom na sadašnje prilike u Srbiji i na tešku situaciju kad su u pitanju međuljudski odnosi, s. M. Estera dala je odgovor svjedočeći o životu i primjeru majke M. Amadeje koja nas poziva na činjenje dobra, bez obzira na to tko se našao na našem životnom putu.
Neka nam svima to bude poticaj dok prolazimo ovim svijetom, moleći da Bog usliši naše molitve i uzdigne na čast oltara, kao moćnu nam zagovornicu u našim potrebama, dragu nam majku M. Amadeju Pavlović.
s. Marija Stela Filipović
Propovijed vlč. Šumanovca, župnika
Razlog našega okupljanja, ne prvi put u ovoj crkvi sv. Roka u Petrovaradinu, jest danas časna sestra majka M. Amadeja Pavlović. Želim s vama podijeliti nekoliko misli.
Želim da ova propovijed bude jednostavna, jer smo svi pozvani na jednostavnost, ali i na dostojanstvenost. Prvi sam nisam dostojan govoriti o ovoj ženi, o ovoj redovnici, „pravednici među narodima“. A, evo, pripala mi je ta dužnost.
Počet ću s obzirom na vlastito iskustvo s časnim sestrama, s iskustvom iz mojega djetinjstva u Bošnjacima, gdje sam rođen, a gdje su na Župi bile časne sestre, redovnice iz Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa. Bio sam ministrant. Subotom se obično uređivala crkva za nedjelju. Sestra Honorata Oršolić voljela je cvijeće i rado je uređivala aranžmane kojima je ukrašavala oltare. Ja sam bio onaj koji je posluživao, dodavao cvijet po cvijet, donosio kante s vodom. Tada mi je s. Honorata rekla: „Stjepane, ljubav se Božja nikada ne može nadmašiti.“ Tada to nisam shvatio, jer sam bio dijete. Ali sada, u zrelijim godinama, sve se više približavam toj spoznaji: „Božja se ljubav nikada ne može nadmašiti.“
Čuli smo Božju riječ danas u evanđelju. Bila je subota. Isus je išao kroz usjeve. Učenici su trgali klasje. Jasno, bili su gladni. A Isus je išao za njima. Ako je itko bio gladan, onda je to bio Isus. Što je sve na svojim ramenima trebao nositi, pretrpjeti, proživjeti? Kakav teret! Neprospavane noći zbog okupljanja naroda koji je rado slušao njegovu riječ, bdijenja u molitvi. Isus je išao za učenicima. Dok su učenici tažili zemaljsku, tjelesnu glad, Isus im je jačao duh. Brinuo se o svemu. I mi smo pozvani, radi kraljevstva nebeskoga, pomoći drugima, ali trebamo prvo u Gospodinu jačati duh. Treba staviti po strani tjelesne, zemaljske potrebe. Isus će stoga reći farizejima da je čovjek bitan, bitna je osoba, jer Bog je gospodar subote.
Život majke M. Amadeje potvrđuje ovu istinu evanđelja. Ona se nije bojala biti tu za čovjeka. Rekla je: „Ja služim Bogu.“ Sebe je žrtvovala za Gospodina i njemu je prepustila da ju on dovede do savršenstva poziva. Jedino se ljubav na kraju zbraja. Dostojanstvo Boga bilo joj je na prvom mjestu. Pouzdanje u Boga bilo je snaga u njezinu životu i tako se brinula za druge. To je i njezine susestre hrabrilo da jačaju duhom u svojim zajednicama.
Majka M. Amadeja živjela je Božju ljubav koju nitko „ne može nadmašiti“. Pozvani smo i mi danas služiti Bogu: vjernici na svoj način, časne sestre na svoj način, svećenici na svoj način. Iako smo pred Bogom grješni, ipak ne želimo ići kroz život „maleni ispod zvijezda“. Isus nas poziva da ga slijedimo idući kroz naše životne usjeve i pašnjake. „Ja služim Bogu.“ Ne zapostavimo ni ljudsku glad, kao što molimo u Očenašu: „kruh naš svagdašnji“. Ali, ne zaboravimo da postoji i druga glad, glad za Bogom. Iako smo grješni, maleni, Isus je s nama i mi smo dužni donijeti ga drugima. I danas su teška vremena. Stoga je važno hoditi s Isusom, ići za njim, slijediti ga i ostvariti njegovu svetu volju u životu, a to je ljubav koja se „ne da nadmašiti“, kako nam je pokazala i majka M Amadeja. Ovdje ćemo, pored krstionice i pored spomen-ploče koja govori o njezinu krštenju u ovoj crkvi, danas postaviti njezinu sliku koju ćemo blagosloviti i pritom moliti da netko iz naše sredine poželi biti Božji, da poželi raditi ne samo za tjelesne, zemaljske potrebe, nego za spasenje duša, da se i danas mlade osobe odazovu, poput majke M. Amadeje i spremno požele ponoviti: „Ja služim Bogu.“
Predavanje s. M. Estere Radičević
MAJKA M. AMADEJA PAVLOVIĆ – NJEZINA DUBOKA VJERA I VELIKO POUZDANJE U BOŽJU PROVIDNOST
Majka M. Amadeja bila je obdarena darom DUBOKE VJERE I NEOGRANIČENA POUZDANJA U BOŽJU PROVIDNOST. Oboružana tim Božjim darovima, predano je u poslušnosti prihvatila godine 1943. službu provincijalne poglavarice. Vrijeme je bilo teško – još je trajao rat. Budućnost nije izgledala ružičasto. Majku M. Amadeju krijepila je misao: „BOG JE IZNAD SVEGA! Ništa nam se neće dogoditi bez njegova pripuštenja. Ako pripusti teškoće, bit će to za naše dobro. Njegova milost pomoći će nam da ih možemo podnijeti.“
Ta vjera u Božje milosno vodstvo vodila ju je i godine 1945., kada se približavao kraj rata, a nazirale se nove nevolje. Poglavarice drugih redovničkih zajednica u Zagrebu, u strahu pred onim teškoćama koje su već bile na vidiku, molile su zagrebačkoga nadbiskupa, tada dr. Alojzija Stepinca, da – u slučaju potrebe – smiju zamijeniti redovničko odijelo civilnim. Nadbiskup im je dao dopuštenje. Majka M. Amadeja nije se povela za njihovim primjerom. Nadbiskup Stepinac jako se iznenadio kad je na njegov upit o tome imaju li sestre civilno odijelo, Majka odgovorila niječno, uz napomenu kako je ona uvjerena da će se dragi Bog brinuti! Majka M. Amadeja bila je svjesna da odijelo ne čini čovjeka, ali je isto tako znala i koja je vrijednost i uloga redovničkoga odijela; koju pomoć to odijelo daje redovnici u očuvanju redovničkoga ponašanja. Koju propovijed bez riječi pruža redovnica u redovničkom odijelu. I nehotice ona time podsjeća ljude da postoji Gospodin Bog!
Duboka vjera i pouzdanje u Božju providnost davala je majci M. Amadeji jakost da hrabro izdrži sve kušnje, neprilike, nepravde i poniženja koja je doživljavala tijekom 12 godina svoje službe. Bolno je osjećala nepravde i otimačine dobara koje su sestre stekle mukotrpnim radom. Bolno je doživljavala otkaze koje su dobivale sestre u bolnicama, u kojima su tijekom toliko godina požrtvovno i samozatajno djelovale na dobro ljudi. Dobivale su otkaze samo zato što nisu htjele ostaviti redovničko odijelo, to moćno zaštitno sredstvo svake redovnice. Godine 1948., uoči prvoga petka u studenom, Majka se vratila iz Zagreba. Javno se prijetilo sestrama u bolnicama da će do kraja te godine dobiti otkaz ako ne odlože redovničko odijelo. Od prvoga dana godine 1949. u bolnicama će moći raditi samo u civilnom odijelu! Majka M. Amadeja bila je zabrinuta. U Zagrebu je tada radio još veliki broj sestara; na Rebru u zakladnoj bolnici na sv. Duhu, na sveučilišnoj klinici u Draškovićevoj, na Šalati… Nametalo se pitanje: kamo smjestiti toliko sestara koje će primiti otkaz? Majka M. Amadeja nije klonula. Nakon što je to sestrama kod večere priopćila, s velikim pouzdanjem u Boga pitala je sestre: „A, je l’ te sestre, mi smo pripravne makar samo jedanput na dan jesti, samo da ostanemo zajedno?“ Na što su sestre spremno odgovorile: „Pripravne smo!“ Dragi Bog nije ostavio zajednicu. Kadgod su sestre negdje dobile otkaz, odmah je dolazila molba da dođu na druga radna mjesta. Tako su bile pozivane u vojne bolnice – na VMA u Beograd, u Niš, u Skoplje, u Sanatorij za TBC u Knez Selo i drugdje.
Kada je sestrama bio oduzet rad na prosvjetnom polju, kada su bile oduzete sve škole i odgojni zavodi – internati, vrtići – silom prilika započinje nova grana apostolata u Crkvi: služba u župama, vjeronauk, sakristanska služba, briga za crkveno ruho i čistoću crkvenih prostora. Bivše učiteljice povele su tada brigu za liturgijsko pjevanje, katehizaciju, jer je nastao i veliki manjak svećenika. U jednoj je okružnici majka M. Amadeja napisala: „Škola više nemamo, rad u bolnicama i ubožnicama nam otkazuju, a Gospodin nas prima u službu Crkve da iz Njegova hrama širimo slavu Božju!“
Teško je Majci M. Amadeji bilo doživljavati oduzimanje ne samo zgrada, nego i imanja Josipovac pokraj Đakova. To je imanje kupljeno mirazom sestara i bilo je sestrama izvor prehrane. Godine 1946. vlast je odredila da se Josipovac ima iseliti. Točno su odredili što pripada sestrama, a što ostaje njima. Od živoga inventara sestrama je pripala krava i tele, od stvari namještaj iz kapelice i namještaj za stanovanje. Sve ostalo postalo je državna svojina. Na posljednjoj misi u kapelici sv. Josipa sudjelovali su poglavari, sestre i zaposlenici. Majka M. Amadeja odredila je da ta misa bude „zahvalnica za primljene milosti, i misa zadovoljštine za sva pomanjkanja, i skrušena molitva, da možemo tu kušnju podnijeti u duhu vjere i u pouzdanju u Božju Providnost“. U Kronici Provincije o tome još čitamo: „Zadnji transport sačinjavala su kolica s prtljagom naše posluge. Suznim očima vozio je mali Mile ono malo njihove sirotinje. Žalosno je pogledavao ono mjesto gdje su on i njegova braća kao izbjeglice našli topli i lijepi dom… I Đakovčani su pogledavali na ovaj neviđeni transport. Nova uprava na Josipovcu htjela je našu poslugu zadržati na radu. Ali mali Mile nije se dao sklonuti niti velikim nadnicama, niti obećanjima slobode i zabave. „Vi nemate kapele“ rekao je, „pa ja zato ne mogu nikako ostati vođe.“ „A što su radile s vama sestre?“ pitao je novi upravitelj: „Davale su nam dobroga kruha, haljine i cipele i 12 banki na ruku. Imao sam dobar krevet i spavao sam tamo kao anđeo.“ Tako mali Mile! Svaki je komentar suvišan!
Mogli bismo tako redati događanja i događaje iz svakoga dana i svake godine koje su slijedile nakon rata. Samo ću još spomenuti veliko pouzdanje majke M. Amadeje u Božje vodstvo i Božju brigu za nove kandidatice. Drugi se redovi nisu usudili primati djevojke u samostan. Majka M. Amadeja nije se bojala – rado je primala djevojke koje su se javljale, ako su bile sposobne za redovnički život. Sestrama je sve bilo oduzeto, čak i pravo na primanje krušnih karata. Puno sestara osobno mi je posvjedočilo da su doslovce gladovale. I kada im je majka M. Amadeja rekla da se vrate svojima kući, nijedna nije htjela. Kad su se sestre drugih redova čudile kako to da majka M. Amadeja prima nove kandidatice, ona je odgovorila: „Mislim kad ih je dragi Bog pozvao da će se i pobrinuti!“ I nije se prevarila!
Svjedočanstvo njezina vjere i povjerenja u Božju Providnost jest i spašavanje židovske djevojčice Zdenke Grünbaum Bienenstock. O tome smo u našim dosadašnjim susretima već nešto čuli, a u sljedećim reći ćemo još i više.
Hvala vam na strpljenju i slušanju! Od svetaca možemo puno toga naučiti, pa i od naše i vaše majke M. Amadeje. Molimo njezin zagovor!
