U subotu, 3. prosinca, u Petrovaradinu svečano su predstavljene knjiga prof. dr. Ivice Raguža “Ja služim Bogu. Duhovni život majke M. Amadeje Pavlović” i slikovnica “Majka Amadeja”, kojoj je tekst sastavila s. Krista Mijatović, a slikovnicu je ilustrirala s. M. Margita Gašparovsky. Program je bio bogat i svečan. Iako je bio hladan dan početka mjeseca prosinca, sve nas je ugrijala i povezala duša potpuno i bez pridržaja predana Kristu naše majke M. Amadeje.
Brigu za organizaciju i vođenje cjelokupnog programa preuzela je s. M. Estera Radičević. Prije svete mise sestre su se okupile oko groba roditelja majke M. Amadeje Pavlović, gdje su izmolile molitve za pokojne, upalile lampion i položile cvjetni aranžman. U istoj su grobnici sahranjena i dva brata majke M. Amadeje, Viktor i Franja. Molitvi je prisutvovao gosp. Antun, zvonar i sakristan, jedini još živući rođak majke M. Amadeje. Svečanu svetu misu predslavio je vlč. Marko Loš, župnik Župe sv. Roka u Petrovaradinu. Koncelebrirali su preč. Eduard Španović, župnik u Srijemskoj Mitrovici, vlč. Blaž Zmaić, župnik u Irigu, vlč. Ivan Rajković, župnik Župe Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu i upravitelj Svetišta Gospe Snježne u Tekijama. Kasnije se pridružio mons. Josip Ivešić, generalni vikar Srijemske biskupije i župnik u Rumi.
Župnik je, u uvodu u sv. misu pozdravio sve vjernike koji su se okupili, iako u malom broju, što je i razumljivo s obzirom da su katolici u manjini, ali koji su došli srca pripravna za sudjelovanje na presvetoj euharistiji i na programu koji je slijedio. Pozdravio je Župnik srdačno sve sestre koje su došle iz Đakova, njih 9, predvođene prov. poglavaricom s. Valerijom Široki, i s. Ceciliju Tomkić iz Srijemske Mitrovice, koja je pripremila i vodila liturgijsko pjevanje tijekom sv. mise, kao i vodila brigu za glazbenu pratnju tijekom programa. Sve je okupljene stavio pod posebnu zaštitu sv. Franje Ksaverskoga, čiji se spomendan slavio, kao uzor u nesebičnom i neustrašivom naviještanju evanđelja sve do dalekoga Japana, što je i majka M. Amadeja neustrašivo u svoje vrijeme živjela i svjedočila i na što smo svi pozvani. Čitanje je pročitala s. Klara Adžijević, novakinja druge godine, a molitvu vjernika s. M. Helena Šajbl.
Nakon svete mise slijedilo je predstavljanje. Uvodnu riječ održala je s. M. Estera Radičević. Ona se prisjetila događaja od prošle godine, kada je u crkvi sv. Roka, u blizini krstionice, postavljena spomen-ploče s osnovnim podatcima o majci M. Amadeji, s naglaskom da je upravo tu majka M. Amadeja primila znak svetoga krštenja. Ovaj susret stoga je znak da od tada i dalje Milosrdne sestre sv. Križa misle na Petrovaradin. Ovaj je susret uz to obilježen i blagoslovom kipa sv. Josipa, svetca kojega je majka M. Amadeja osobito štovala i po njegovu zagovoru izmolila sa sestrama i osobno velike milosti.
Slijedilo je predstavljanje navedene knjige i slikovnicu. Na početku predstavljanja knjige pod naslovom „Ja služim Bogu. Duhovni život majke M. Amadeje Pavlović“, autora prof. dr. Ivice Raguža, prof. dogmatske teologije i sada vršitelja dužnosti dekana na KBF-u u Đakovu, s. Marija Stela Filipović prenijela je prisutnima pozdrave samoga autora, koji zbog putovanja izvan Hrvatske nije mogao sam doći i predstaviti svoje djelo, ali je svima obećao duhovnu povezanost i molitvenu pratnju. Dalje je s. Marija Stela nastavila rekavši da, koliko god autor u Predgovoru naglašava da se prihvatio tako zahtjevna posla zamoljen od provincijalne poglavarice s. Valerije Široki i sestara, jasno je da je upravo majka M. Amadeja izabrala njega da bude autor knjige o njezinu duhovnom životu. Zašto? Treba reći da je i sam autor Đakovčanin, rođen u blizini „Samostanskoga sokaka“ u Đakovu. Odmalena on je, kao ministrant i kasnije kao rektor, vezan uz samostansku crkvu i samostan Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Stoga je ova knjiga na neki način zahvala prof. Raguža tolikim sestrama koje su se utkale u njegov život i u kojima je on zapravo susretao, i ne znajući, majku M. Amadeju.
I dalje je s. Marija Stela nastavila: „U svojem Predgovoru autor na prvoj stranici navodi dva lika koja su se na vidljiv i nevidljiv način povezala u dragom Đakovu, a to su: biskup Josip Juraj Strossmayer, koji je pozvao Milosrdne sestre sv. Križa davne 1868. godine da budu „učiteljice i majke njegovu narodu“, koji je sagradio velebnu đakovačku katedralu i posvetio ju „Slavi Božjoj, jedinstvu Crkava, slozi i ljubavi naroda svoga“, i to je majka M. Amadeja koja je Milosrdna sestra sv. Križa i koja je i prije Drugoga vatikanskoga sabora ostvarivala „jedinstvo Crkava“, što se vidi u njezinoj prepisci s drugom svetom osobom, pravoslavnim episkopom Varnavom Nastićem. Tako će autor ove knjige gotovo proročki zapisati u Predgovoru da će Đakovo „postati ne samo Strossmayerovim, nego još više Amadejinim gradom“. Možemo to, s obzirom na majku M. Amadeju reći i za Petrovaradin, da će Petrovaradin postati također Amadejinim gradom. Ovdje ćemo spomenuti još jednu, možda i sporednu, ali ipak povezujuću činjenicu između života majke M. Amadeje i đakovačkoga biskupa Strossmayera. Naime, nakon ređenja 16. veljače 1838. godine prvo mjesto djelovanja mladomisnika Josipa Jurja, prije nastavka studija u Beču, bio je upravo Petrovaradin, rodni grad majke M. Amadeje.“
Slijedili su podatci o samoj knjizi, iz koje je ulomke pročitala s. Dragica Ivkić. Prvi ulomak izabran je iz životopisa majke M. Amadeje, koji je ona napisala na početku svojega redovničkoga života, u prvim danima novicijata, za koji autor tvrdi da je od osobite važnosti jer u njemu susrećemo sve one teme koje ćemo susresti i kasnije u njezinim tekstovima.
Rođena sam u Petrovaradinu 28. I. 1895. Krsno ime mi je Karolina. Otac mi se zove Alojzije Pavlović, a majka Franca rođ. Ambrišak, oboje rodom iz Petrovaradina. Djetinjstvo sam sprovela u kući svojih roditelja bezbrižno, te se iz svoga najranijeg djetinjstva, osim igre, ništa drugo ne sjećam. Moja dobra mama, kad o nama djeci priča, kaže, da sam bila vrlo živa, nestašna i da se ničega nijesam bojala. (…)
U sedmoj godini pošla sam u školu. Šest razreda svršila sam u Petrovaradinu, a sedmi i osmi u Novom Sadu. Škola, osobito prve tri godine zadavala mi je mnogo poteškoća. Ne znam da li sam teško učila, no znam, da mi je u školi najteže bilo mirno sjediti. Da se u školi mora šutjeti, to sam razumjela nekako, ali da se mora uvijek mirno sjediti i preda se gledati, to mi nikako nije išlo u račun. Naš učitelj je imao dosta muke, dok me je naučio mirno sjediti. (…)
Uopće kad pogledam svoj život u prošlosti, ne vidim drugo, no čitav niz milosti Božje i dobrote Božje, kojom me je obasipao na svakom koraku. Svjesna sam si, da toga nijesam zavrijedila, ali i toga, da je to trebalo tako da bude, da se po svojoj bijedi i slabosti ne izgubim. I ja ne mogu drugo da ponovim po stoti i stoti put, da mi je dragi Bog preveć dobar. (…)
Dugo sam željela za samostanskim životom i dugi je bio put dok sam došla do svoga cilja. Pa ipak, možda će čudno biti kad kažem, da mi je rastanak od svojih i svog rodnog mjesta bio vrlo težak. Čini mi se danas smiješno i gotovo pretjerano, kad se sjetim, kako sam se praštala sa svojim rodnim krajem. Ne znam da li je itko volio svoje rodno mjesto kao ja. Kad sam polazila u samostan praštala sam se s okolinom više dana. Svaki dan sam nešto drugo dala dragom Bogu. Svaki dan mi se činila svaka ta žrtva vrlo velika, pa sam uvjerena bila, da to dragi Bog kao veliku i prima. Kako mi je težak rastanak bio od svojih, mogu samo toliko reći, da više ne bih htjela to proživjeti. Osobito mi je bilo žao tate, mislila sam da ga više ne ću vidjeti. Odlazeći sve sam ih dala dragom Bogu. Te su žrtve bile mislim najveće što sam ih dala dragom Bogu, dala sam ih junački, ni suze nijesam pustila, ali kad je č. s. Vladimira zaključala vrata iza mog ulaska, ja sam tako plakala, da sam jedva mogla riječi progovoriti. Tako je nekud bolno škripnuo onaj ključ, i meni se slutilo, da će mi biti vrlo teško u samostanu. Hvala dragom Bogu moje se slutnje nijesu ispunile. Ja sam u samostanu sretna i doma.
Drugi ulomak jedna je tajna koju je sam autor u knjizi zapisao, a govori o tajni upaljene svijeće.
A nadasve i povrh svega zahvaljujem svim sestrama okupljenima oko upaljene svijeće. Sigurno se pitate o kakvoj se to upaljenoj svijeći radi. Vjerujem da mnoge redovničke zajednice imaju običaj paliti svijeću i na osobito način pred upaljenom svijećom moliti za određene nakane, osobito za određene osobe. Tako je i majka M. Amadeja sa svojom zajednicom – saznat ćemo to u jednom pismu – upalila svijeću koja je gorjela cijeli dan za s. Kasildu koja je polagala ispite. I sam znam, a toga sam tek postao svjestan pišući ovu knjigu, kolike su Milosrdne sestre sv. Križa palile svijeću, puštale da gori i po cijeli dan i noć, za neke moje također važne trenutke života. U moj je život utisnut plamen svijeća tih pobožnih redovnica koje su u molitvi izgarale kako bi se u meni nešto moglo zapaliti, izgorjeti, a nadasve rasplamsati. No, nijednu knjigu nisam pisao kao ovu jer su tijekom cijeloga pisanja knjige sestre u samostanu imale upaljenu svijeću, pred slikom majke M. Amadeje, i molile da moje misli ne budu, kao što rekoh, uzlazne, nego silazne, da silaze, dolaze od Boga. Tako je ova knjiga ne moja, nego knjiga jedne upaljene svijeće, molitvenih srdaca sestara Milosrdnih sestara svetoga Križa, osobito onih koje su teško bolesne na bolesničkom katu prikazivale svoje trpljenje za blagoslov ovdje napisanih misli.“
Nakon pjesme „Hvalim te, Gospode blag“ slijedilo je predstavljanje slikovnice. Tekst predstavljanja donosimo u cijelosti:
Zanimljivo je da je prva riječ, kojom započinje tekst ove slikovnice, Petrovaradin. A mi smo večeras u Petrovaradinu okupljeni oko majke M. Amadeje Petrovaradinske.
Znamo da su slikovnice u prvom redu namijenjena djeci, pri čemu je važno da teksta bude što manje, a da dominira vizualni prikaz. U tome je naša slikovnica uspjela.
Iako namijenjena djeci, ona jednakom snagom privlači i nas, odrasle, osobito kada smo u trci s vremenom, kada nešto treba na brzinu pročitati, saznati, tada je slikovnica svima nama spas. I u tome je naša slikovnica uspjela jer donosi, vrlo sažeto bitne naglaske iz života majke M. Amadeje.
Naša slikovnica donosi životopis jedne uzorne žene, svete redovnice. Svima su nam potrebni uzori, poticaji da činimo dobro, da se ne umorimo u ljubavi prema Gospodinu. I kada se nađemo u poteškoćama, možda i u bezizglednim situacijama, da pogledamo kako su se Božji ugodnici u tome snalazili, kako su oni ljubili Krista, što su sve bili spremni podnijeti, pretrpjeti, učiniti iz ljubavi prema Kristu. I u tome je naša slikovnica uspjela.
Zamislite sestru redovnicu, koja po kiši, snijegu, ili žegi, u vrijeme ratnoga vihora, obilazi neumorno svoje sestre. Možete li zamisliti sebe da sjedite na željezničkom kolodvoru i čekate na vlak bez voznoga reda… „Često je trebalo nebrojene sate provesti u čekanju da naiđe koji vlak. Uz to, vlakovi su često tijekom vožnje bili i napadnuti pa su se na putovanje vlakom odlučivale samo izuzetno hrabre osobe.“ – kako to stoji zapisano u Slikovnici.
Ni na tom ljubav majke M. Amadeje nije stala. Da bi posjetila sestre, povezla se k njima u otvorenom vojnom zrakoplovu.
Možda je njezina najveća životna odluka bila vezana uz spas židovske djevojčice Zdenke iz Osijeka, kada je Majka dovela u opasnost ne samo svoj, nego i živote svih sestara u đakovačkom samostanu. Gospodin je bdio te su i sestre i Majka ostale na životu, i mala Zdenka, a Majka je 30-ak godina nakon smrti proglašena „pravednicom među narodima“.
Dok preporučujemo i ovo djelo vašoj pozornosti i vašemu čitanju, ne mislimo na tome stati, pred nama je kao pred zajednicom, velik zadatak širenja glasa svetosti drage majke M. Amadeje, čemu neka pridonese i ovaj susret u njezinu rodnom Petrovaradinu.
Slijedio je blagoslov kipa sv. Josipa, kojemu je uvodnu riječ imala s. M. Estera Radičević, svjedočeći o čudu sv. Josipa, na molitvu majke M. Amadeje i sestara:
I sama sam doživjela, pa moglo bi se reći pravo čudo ili potvrdu da sam, što se tiče ovoga susreta, na pravom putu. Naime, vraćala sam se prije dva tjedna iz Mitrovice autobusom i u Slav. Brodu morala sam prijeći u drugi autobus za Đakovo. Sjedila sam pokraj jednog profesora kojega dobro poznajem i s kojim sam razgovarala o različitim temama. Ničim, potaknut, niti smo o tome razgovarali, u jednom me trenutku zapitao: „Kako se zvala ona vaša sestra koja je bila rodom iz Đakovačkih Selaca?“ „A bile su dvije“, odgovorila sam. „Sestra Svetoslava?“ „Ne, ne druga.“ „Sestra Cecilija Sehn?“ „Da, njezin je otac vama u ratu dovezao žito.“ „Molim, odakle vi to znate?“ „Jer sam živio pet godina u Selcima i slušao ljude koji o tome pričaju.“ Ostala sam baš iznenađena. Radi se o ovome: Provincija je u Đakovu imala imanje, koje je po sv. Josipu nazvano Josipovac. Odavde su se u provincijalnu kući dobavljale živežne namirnice za sestre, učenice i konviktice. Godina 1945. bila je za ovu zajednicu na Josipovcu veoma teška. Imanje se moralo napustiti i predati novim vlastima, a zajednica biti zatvorena. Još su dopustili da se požanje pšenica koja je te godine obilno urodila i sestre su se radovale da će biti opskrbljene za zimu. Tada se kruh pekao u vlastitoj pekari. U njoj je radila s. Mericija i dvije novakinje. Jedna je od njih pribilježila. Sestre su već počele dobivati otkaze i sve su dolazile u provincijalnu kuću. Trebalo ih je smjestiti i nahraniti, a mi nismo imali gotovo ništa. Kad je žito bilo pospremljeno u jednu sobu, koja se za to ispraznila, nova je vlast došla i odvezla do posljednjega zrna. Majka M. Amadeja i sestre šutke su gledale i mislile svoje misli. Majka M. Amadeja samo je rekla: „Gospod dao, Gospod oduzeo, neka je blagoslovljeno njegovo Ime.“ Vratila se u pekaru i zapitala s. Mericiju: „Sestro Mericija, imamo li mi još brašna?“ „Časna Gospođo, novakinje su iz sanduka izmele zadnje ostatke!“ Majka M. Amadeja samo je zalomila rukama i žalosno rekla: „Bože moj, toliki svijet u kući, a mi nemamo što jesti.“ Okrenula se i pošla u crkvu, gdje su sestre bile na molitvi i samo kazala: „Sestre, molite usrdno sv. Josipa na jednu nakanu.“ Nije im spominjala koju. Nakon otprilike dva do dva i pol sata dotrčala je sestra vratarica u crkvu po majku M. Amadeju i sva zadihana rekla: „Dođite, časna majko, treba vas na dvorištu jedan čovjek s kolima.“ Začuđeno ju je pogledala i pošla za njom. Na dvorištu je bio otac spomenute s. Cecilije iz Đak. Selaca s kolima natovarenim brašnom, žitom, kukuruzom i drugim. Majka M. Amadeja ostala je u čudu i pitala ga: „Pa kako ste doznali da su nam odvezli sve žito? Mi nismo nikomu ništa govorile.“ (Tada nije bilo telefona, ali je očito usmena predaja dobro radila.) Netko je to vidio i mi smo međusobno rekli: „Naše su sestre toliko gladnih nahranile, pa kako bismo pustili da one sada gladuju!“ Zahvalivši ocu s. Cecilije, vratila se majka M. Amadeja u crkvu i rekla sestrama da zahvale dragom Bogu i sv. Josipu za ovo istinsko čudo! Daj, Bože, da se i u ovoj crkvi po zagovoru sv. Josipa dogode čuda.
Nakon otpjevane pjesme „Josipe, o oče sveti“ vlč. Marko Loš, župnik, svečano je blagoslovio kip sv. Josipa.
Završnu riječ i zahvalu svima prisutnima uputila je s. Valerija Široki, provincijalna poglavarica.
Sve vas, svakoga pojedinog, s poštovanjem pozdravljam. Pokušala sam se uživjeti u misli i osjećaje drage majke M. Amadeje, slušajući s. Mariju Stelu i s. M. Esteru, i u sebi sam zahvaljivala dragom Bogu za ono što je preko majke M. Amadeje učinio. Sretna sam što smo, bez obzira na vrijeme koje je zaista brzo prošlo, mogli ostvariti ovaj susret i obnoviti djelo majke M. Amadeje i njezino služenje Bogu, zajednici i Crkvi.
Zahvaljujem svima vama koji ste došli i podijelili s nama ovo vrijeme. Hvala gospodinu Župniku, koji je zbog nas promijenio raspored svetih misa i što nam je omogućio ovaj susret. Vjerujem da bi se i majka M. Amadeja radovala i da se sigurno veseli u nebu. Knjige koje smo predstavili darujemo vama koji ste došli i želimo da čitajući ih pred vašim očima zasvijetli lik majke M. Amadeje i da vam bude pomoćnica u životu. Neka vam bude blagoslovljen nastavak adventskoga vremena, sretan Božić i hod s Bogom u novu 2023. godinu.
Nakon zahvalnih riječi i samoga Župnika, svi su prisutni pozvani na topli čaj i ukusno pecivo u župni stan, gdje se uz pucketanje vatre u kaljevoj peći nastavilo ugodno druženje. Nadamo se, kao što je na kraju s. Valerija izgovorila, do drugoga susreta.
s. Marija Stela Filipović
