Danas se spominjemo bl. s. Ulrike Nisch, djevice i mističarke i utječemo se njezinom zagovoru.
Rođena 1882. u Mittelbiberachu u prilikama koje su izvana i iznutra bile opterećene velikim poteškoćama i siromaštvom.
Rasla je u izrazito religioznom ozračju.
Umrla je 8. svibnja 1913. u 31. godini života od tuberkuloze.
Povjerenjem i ljubavlju vjernika izvedena je iz pozadine.
Od Pape Ivana Pavla II. proglašena blaženom 1. studenoga 1987.
Stupila u samostan ss. sv. Križa 1904. god. u Njemačkoj, provincija Hegne.
U samostanu je živjela kao pomoćna kuharica i bolesnica.
Motreći životni put i osobnost s. Ulrike sa sigurnošću je moguće otkriti kontemplativni izvor kao temelj i središte aktivnog apostolskog poziva sestre sv. Križa.
U njoj je moguće vidjeti Isusov lik, trag njegova križa, stoga i svjetlo pobjede uskrsnoga jutra.
U njezinim osobnim bilješkama iz godine 1910. i 1911. o svojoj čežnji za Bogom piše:
Danas, u nedjelju ujutro osjećala sam već kod razmatranja takvu ljubav i čežnju za svojim Ljubljenim da bih se bila najradije skrila u nekakav ugao kako bih svojim uznemirenostima (uznemirenosti srca) pustila slobodu. Također sam osjećala u sebi da sam još daleko od toga da mogu dovoljno ljubiti. I ne znam kako izraziti svoje riječi. Puna sam; a ne umijem dovoljno ljubiti, moliti, čeznuti, htjeti i željeti. Najbolje bi bilo u tim trenutcima umrijeti. A u nedjelju, 23. listopada, nakon što joj se Isus ukazao s bičem u jednoj i s kruhom u drugoj ruci: Cijeloga dana mučila me žeđ za ljubavlju i trpljenjem.
