U samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova održan je svečani koncert kojim je obilježeno 50 godina glazbenoga djelovanja s. M. Svjetlane Paljušević (1974. – 2024.).
Izvedene su dvije skladbe koje je sama s. M. Svjetlana komponirala (Sva radost tvoja i Skriveno blago), kao i djela poznatih autora (Dubois, Bach, Gounod, Muffat, Marković, Bartolucci, Klobučar, Marović i dr.). Izvođači su bili: Zbor Milosrdnih sestara sv. Križa i Samostanski tamburaški sastav pod vodstvom s. Josipe Pavle Jakić te Katedralni zbor pod vodstvom maestra Ive Andrića i uz glazbenu pratnju maestra Vinka Sitarića.
Nakon što je s. M. Kristijana odsvirala za orguljama djelo H. Purcella Trumpet Voluntary, slijedio je pozdravni govor s. Valerije Široki, provincijalne poglavarice, koja je u na početku pozdravila sve prisutne, a onda je, uz buket cvijeća i prigodni dar, čestitala s. M. Svjetlani ovaj važan i lijep jubilej. Slijedio je govor i prigodni dar mons. Ivana Ćurića, pomoćnoga biskupa đakovačko-osječkoga, kao i govor Zlatka Mrkića, ravnatelja Gimnazije A. G. Matoša u Đakovu.
Mons. Ćurić s radošću se prisjetio skladbi koje je s. M. Svjetlana uglazbila, a koje su izvedene na velikim slavljima. Prva od njih je Ps 150 a druga je antifona velikoga jubileja 2000. godine: „Isus Krist jučer, danas i u vijeke…“.
Program je nastavljen svečanim ulazom Zbora Milosrdnih sestara sv. Križa. Uz pratnju tamburica sestre su otpjevale kanon Dona nobis pacem. Dalje su se u programu, koji je osmislila s. Josipa Pavla Jakić, izmjenjivali glazbeni dijelovi s dijelovima govora u kojima je predstavljen život i rad s. M. Svjetlane, s posebnim naglaskom na njezin glazbeni životni put i na osobe koje su se istaknule na tom njezinu putu. To su bile njezina susestre, a među njima najznačajnije s. Pavka, s. Rafaela, s. Milena, s. Mariangela.
Nakon veličanstvenog Te Deum, u kojem su sudjelovali svi izvođači, i svi prisutni, riječ svoje zahvale svima je uputila i sama s. M. Svjetlana, pozivajući sve da nastave slaviti Gospodina, zajedno s njom, molitvom i pjesmom. Druženje je nastavljeno oko svečano ukrašenih stolova u Dvorani Florentini.
Zajednica sestara u Đakovu bila je na poseban način počašćena prisutnošću s. Marie-Marthe Schönenberger, vrhovne poglavarice, s. Dorothee Halbach, s. Roseline Kujur i s. Rahela Lacković, vrhovnih savjetnica, jer je 2. travnja u Đakovu započela Generalna vizitacija. Sestre vizitatorice tijekom travnja posjetit će sve sestre, u svim zajednicama Hrvatske provincije. Program Koncerta vodila je s. Marija Stela Filipović.
s. Marija Stela Filipović
Tekst, koji je sastavila s. Marija Stela Filipović, donosimo ovdje u cijelosti(nakon fotografija).
Sestra M. Svjetlana Paljušević, krsnim imenom Paška, rođena je 20. studenoga 1944. godine u mjestu Dolja, koje je sastavni dio Gusinja, grada i općine u Crnoj Gori.
Potječe iz prirodno vrlo lijepa kraja, kako i sama zadivljeno svjedoči. Pitoma i mirna dolina Plava i Gusinja, bogata vodom (i danas poznati i rado posjećivani Alipašini izvori), obgrljena visokim planinama Prokletija i Dinarida, koji svojim zagrljajem štite i obdaruju svoje stanovnike mirom, pružajući konake karavanama koje su upravo tim dijelom prolazile na putu od Carigrada (Istambula) do Kotora i Dubrovnika.
Obitelj sestre M. Svjetlane živjela je skromno. Otac se bavio poljoprivredom, a njegov brat stočarstvom. U obitelji sestre M. Svjetlane bilo je sedmero, a u strica petero djece. Rado su jedni drugima pomagali. Posebno su bila lijepa ljeta, kada su djeca na sunčanim obroncima planina čuvala stada. Tu se pjevalo i otpjevavalo, tu se oštrio Paškin sluh i pripremao za vođenje skladna pjevanja budućih zborova: samostanskoga, katedralnoga, gimnazijskoga.
Otac je, kako kaže s. M. Svjetlana, bio pravedan. Uvijek je bio za drugoga. Kada bi stigla kakva pomoć u selo, uvijek su birali njega da on to dijeli jer su znali da će pravedno podijeliti, a to znači da će dati malo više onima koji su najsiromašniji. I uvijek je najprije dijelio drugima, a onda svojima. Majka je bila šutljiva. Uvijek uz kućni posao: spremanje i kuhanje. Znala je očevu gorljivost i zauzetost za pravdu, za koju se on znao u općini javno izložiti. Ona je to shvaćala i nije mu se protivila niti mu je to zamjerila.
Tako ga je podržala i u najtežoj životnoj odluci da bolji život za sebe i za svoju obitelj potraže u dalekom svijetu, preko oceana, u SAD-u, gdje 4 sestre i 2 brata sa svojim obiteljima i danas žive.
Vratimo se opet Gusinju i djetinjstvu male Paške. Povijesno, na tom su se mjestu preklapali Iliri, Tračani, i mnogi drugi narodi koji su živjeli pod grčkim utjecajem sve dok se nisu pojavili Rimljani koji su ih romanizirali. Nakon toga dolaze Slaveni, Bugari, a onda i Turci koji su trajno ostavili trag svoje 500-godišnje prisutnosti.
Stoga je, s obzirom na vjersku pripadnost, u Gusinju najveća muslimanska vjerska zajednica, zatim zajednica pravoslavnih vjernika i, kao brojčano najmanji, tu su katolici. U takvom je okruženju odrastala mala Paška. Osnovnu školu (od 1951. do 1959. godine) pohađala je u Gusinju, za vrijeme Jugoslavije, u kojoj je religija bila zabranjena. Tako su se mališani, pritisnuti zajedničkim neprijateljem, ateističkom državnom tvorevinom, jedni s drugima družili i poštivali jedni druge, šireći i upravo živeći na takav način vjersku toleranciju i ekumenizam.
Vjerski život malobrojnih katolika na poseban je način čuvao i podržavao mons. Milorad Marijan Defar (1924.-2009.), svećenik skopsko-prizrenske biskupije. Na njegovu su molbu i poziv 1958. godine Milosrdne sestre sv. Križa iz Đakova došle u Gusinje. Bile su to s. Ignacija Horvat (bolničarka), s. Cvetka Strašek (briga za župsko gospodarstvo) i s. Pavka Žižek koja je bila sakristanka i poglavarice te male sestarske zajednice. Došle su u vrlo siromašan kraj, ali među pobožne ljude. Sestra Pavka odmah je okupila djecu, učeći ih pjevati pjesme i pripremajući ih za slavljenje liturgije. Učila ih je pjevati, ni manje ni više, nego koralnu Misu de Angelis. Zahtjev nije bio lagan, ali je bio prihvaćen i vrlo uspješno ostvaren, čega sa smiješkom sjeća sestra M. Svjetlana.
Susret sa sestrama odredio je njezin daljnji životni put.
*
Nakon završetka osnovne škole 1959. godine stupila je sestra M. Svjetlana u samostan u Đakovu. Kao i sve kandidatice, trebalo je proći svojevrsnu „audiciju“ kod s. Rafaele Franc (1902.-1985.), koja je bila katedralna organistica u Đakovu i voditeljica samostanskoga zbora. Uspješno je prošla pjevanjem pjesme „Čuj nas, Majko“ na albanskom jeziku i bila je ubrojena u samostanski zbor. Odmah je krenula i sa sviranjem. Sestra Rafaela uočila je njezin talent. Bila je sestra Rafaela uporna i odlučna. Zahtjevna, ali i duhovna. Poticala ju je ovim riječima: „Paška, sve Isusu za ljubav. Ponavljaj: ‘Isuse, ljubim te. Koliko puta dodirnem tipku, toliko ti puta želim reći ljubim te.’“ Poznato je da se sestra Rafaela borila za čistoću crkvene glazbe od utjecaja svjetovnih elemenata. Pazila je na to što se pjeva u crkvi. Ostale su njezine kajdanke u kojima, iznad nekih pjesama, stoji napisano: „Ne!“ Svima je bilo jasno što to znači.
Tako je s. Rafaela već 1963. godine predložila slanje sestre M. Svjetlane na Institut za crkvenu glazbu u Zagrebu, gdje je bila upisana kao prva generacija tek osnovanoga Instituta na kojem joj je orgulje predavala s. Milena Bebić, treća po redu sestra koja se utkala u životni i glazbeni put sestre M. Svjetlane.
Godine 1969. nastavlja obrazovanje na Akademiji za crkvenu glazbu u Regensburgu (Njemačka). Temeljito se pripremala za taj studij. Program, koji je svirala za prijemni ispit, bio je pomno odabran: kompozicija hrvatskoga skladatelja Franje Dugana na orguljama, i također hrvatskoga skladatelja franjevca Fortunata Pintarića na glasoviru. Na prijemni ispit u Regensburg vozio ju je mons. Vilim Hirschenhauser (1925.-2003.), đakovački kanonik i „regens chori“ đakovačke katedrale. Poslije uspješno odsviranih kompozicija i svega što se na ispitu tražilo, rečeno je preč. Vilimu: „Još nam takvih pošaljite.“ Bila je to velika pohvala i sestri M. Svjetlani, ali i cijeloj zajednici i svim sestrama koje su se svojim radom ugradile i u taj uspjeh.
Nakon uspješno položenog diplomskoga ispita, od 1974. do 2004. godine organistica je đakovačke katedrale i, do danas, samostanske crkve u Đakovu.
*
Prve svete zavjete položila je sestra M. Svjetlana godine 1969. Zlatni jubilej proslavila je u Đakovu, zajedno s još 11 sestara, godine 2019. Prisjetila se i tom prigodom lijepih trenutaka svojega života. Bilo je lijepo svirati orgulje u velebnoj Strossmayerovoj katedrali, svirati na orguljama s tri manuala i 75 registara. Svirati na raznim liturgijskim slavljima: slavljima ređenja biskupa, ređenja mladih svećenika, kao i slavljima velikih blagdana, osobito Vazmenoga trodnevlja.
Bilo je osobito lijepo svirati na orguljama samostanske crkve na liturgijskim slavljima svake nedjelje ili blagdana, na svečanostima redovničkih zavjetovanja.
Održala je sestra M. Svjetlana brojne samostalne koncerte na orguljama đakovačke katedrale, kao i u raznim mjestima Hrvatske i inozemstva. Na orguljama pratila je i poznate operne prvake: Ljiljanu Molnar-Talajić, Zorku Wolf, Ivanku Boljkovac, Ferdinanda Zovka i druge.
Godine 1999. dobila je nagradu Grada Đakova za promicanje glazbene kulture u gradu.
Najveća čast bila joj je svirati na orguljama u Bazilici sv. Petra u Rimu 1995. godine, za proglašenje blaženom utemeljiteljice Družbe, majke Marije Terezije Scherer.
Ipak, najveći dio njezina glazbenog djelovanja vezan je uz vođenje zborova: katedralnoga, samostanskoga, gimnazijskoga.
Kako sama kaže, važno je članovima zbora usaditi ljubav prema pjevanju i spoznaju kako nešto dobro zvuči ako se dobro otpjeva, odnosno može se dogoditi i da ne zvuči dobro. Važno je odabrati ono što lijepo zvuči i onda se za to potruditi. Osim toga, važno je misliti na sadržaj onoga što se pjeva. Važno je pjevati iz ljubavi prema Bogu. Ako nije tako, onda je bolje ne pjevati.
Od 1993. do 2008. godine sestra M. Svjetlana nastavnica je glazbene kulture na Gimnaziji A. G. Matoša u Đakovu, a od 1997. do 2017. godine voditeljica je zbora učenika navedene Gimnazije. Redovito je sudjelovala na glazbenim svečanostima hrvatske mladeži u Varaždinu. Njen rad i napredak učenika svake godine ocijenjen je zlatnom ili srebrnom medaljom. Dobitnica je nagrade „Marijan Zuber“ 2017. godine, nagrade koja se dodjeljuje onim nastavnicima koji su život posvetili glazbi i pedagoškom radu.
O njoj i njenom radu pisao je maestro Vladimir Kranjčević: “Pjevački zbor Gimnazije A. G. Matoša iz Đakova s dirigenticom s. M. Svjetlanom Paljušević niz godina sudjeluje na glazbenim svečanostima hrvatske mladeži u Varaždinu. (…) Temperamentno vodstvo dirigentice i po rezultatima vidljiv odličan stručno pedagoški rad daju svakoj izvedbi osebujno i uvjerljivo značenje. Takvim radom zbor je postao značajan čimbenik ne samo glazbene kulture Đakovštine, već i Hrvatske u cjelini.”
Adalbert Marković, hrvatski skladatelj, napisao je: “S velikim sam zadovoljstvom skladao i priredio nekoliko skladbi za troglasni mješoviti zbor Gimnazije A. G. Matoša iz Đakova, jer sam na svakoj izvedbi doživljavao pravo, istinsko muziciranje. Zahvalivši stručnosti i ogromnom trudu dirigentice, voditeljice zbora s. M. Svjetlane Paljušević, zbor postiže velike uspjehe na raznim nastupima, a posebno na glazbenim svečanostima hrvatske mladeži u Varaždinu. (…) Slušati izvođenje glazbenih djela u interpretaciji zbora Gimnazije A. G. Matoša poseban je doživljaj, samo iskusan i istinski voditelj zbora može postići tako visoke domete u muziciranju.”
Kada je u jesen 1999. godine započela s radom Osnovna glazbena škola u Đakovu, s. M. Svjetlana obilježila je njezin početak svojim doprinosom, posebno u poučavanju flaute. Škola djeluje pri Osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić”.
*
I, recimo još koju o komponiranju. Na to pitanje sestra M. Svjetlana spremno odgovara kako ju je na komponiranje poticala s. Mariangela Žigrić (1931.-1997.), koja je uvidjela tu veliku potrebu i tu je potrebu prenijela i na sestru M. Svjetlanu. Crkveni dokumenti bili su redovita literatura i pripomoć pri skladanju, osobito Božanskoga časoslova. Počelo je s uglazbljivanjem božićnoga časoslova, zatim uskrsnoga, slijedio je časoslov za Bezgrješnu, Duhove i tako redom. Slijedile su i ostale kompozicije. Uglazbila je 20-ak pjesama, 5 antifona, 7 izreka o. Teodozija i bl. majke M. Terezije, 7 čestitnih pjesama.
Pod njezinim vodstvom snimljena su četiri nosača zvuka: Hvalite Boga u svetištu njegovu, 2004. godine; Božić u pjesmi i liturgiji Božanskoga časoslova, 2005. godine; Uskrs u pjesmi i liturgiji Božanskoga časoslova, 2011. godine; Sv. Franjo i Uzvišenje sv. Križa u liturgiji Božanskoga časoslova, 2013. godine.
U nedavnom razgovoru postavila sam pitanje s. M. Svjetlani: Što bi bila liturgija bez pjevanja. Spremno je odgovorila: Bila bi kao bez sunca dan.
Kao bez sunca dan.
Možemo li zamisliti dan bez sunca? Teško je živjeti u mraku, ma i u kišnom i oblačnom danu.
I loše je pjevanje također mrak. Jer sveti Augustin nije rekao da tko pjeva dvostruko moli, nego tko lijepo, dobro, pobožno pjeva, tek taj dvostruko moli.
A kakva je uloga glazbe u životu redovnice? Opet će sestra M. Svjetlana reći: Glazba je pomagalo da se približimo Bogu. Glazba nas potiče na zahvalnost. Kako s ljubavlju ne pjevati Onomu koji nas je u ljubavi stvorio?
