Milosrdne sestre sv. Križa u Đakovu, u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova, proslavile su naslovnu svetkovinu crkve 7. lipnja 2024. godine, na dan kad su prije 156 godina prve sestre stigle u Đakovo, euharistijskim slavljem u 7 sati koje je predvodio je mons. Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki, u koncelebraciji s kancelarom Nadbiskupijske kurije, vlč. Dariom Hrgom i tajnikom Nikolom Klemenom. U koncelebraciji su također bili vlč. Ivan Andrić, pomoćnik rektora samostanske crkve i preč. Ivan Lenić, župnik Župe Svih svetih u Đakovu i dekan Đakovačkoga dekanata.
„Kad iskreno štujemo Kristovo Srce, mi zapravo ostajemo dionici onog pogleda, što ga prema evanđeoskoj riječi, svi kršćanski naraštaji usmjeruju prema Spasitelju, koji je za nas proboden (usp. Iv 19,37; Zah 12,10), tj. prema Kristovu boku probodenu kopljem iz kojega je potekla krv i voda (usp. Iv 19, 34) – kako nas na to upućuje današnji odlomak Ivanova evanđelja. Probodeni Krist je ‘pomirna žrtva’, vazmeni Jaganjac u kojem je plaćena cijena otkupljenja svih grijeha; stoga je On jedini put u vječno spasenje i život.“ – rekao je biskup Ivan.
Nakon osvrta na starozavjetnu biblijsku riječ podsjetio je na pohod pape Ivana Pavla II. Prije 21 godine i na njegove riječi te nastavio: „’Približiti se Kristu u otajstvu njegova Srca – podsjeća taj sveti papa – omogućuje nam da se zaustavimo na onoj točki, u neku ruku središnjoj, a istodobno i najpristupačnijoj na ljudskoj razini’, te će naglasiti: ‘Čovjek trećega tisućljeća treba Kristovo Srce da bi spoznao Boga i da spozna samoga sebe; treba ga da bi izgradio civilizaciju ljubavi’ (Sv. Ivan Pavao II. 1994.). I danas možemo reći da nam se upravo u ljubavi izriče osnovna i trajna ‘formula’ kršćanskoga života i vjere. Svaki njezin dio gradi se i raste kao poziv na ljubav, kako se vjerujem često spomenemo Pavlove pouke u Hvalospjevu ljubavi: ‘kad bih sve jezike govorio, kad bih imao vjeru da i gore premještam, a ljubavi ne bih imao, ništa sam.’ Računati nam je i s našom grešnošću, koja se prije svega očituje u našoj hladnoći, vjeri i životu bez žara, bez gorljivosti i požrtvovnosti, bez u Isusu očitovane Božje nježnosti, zapravo bez ljubavi. Kako se tada svugdje – od naših najmanjih zajednica, već od naše (skrivene) nutrine, pa sve do najširih društvenih krugova, snažno osjeća i širi neugodan dah licemjerja, hladnoće i neplodnosti, iz kojih raste razočaranost i beznađe. A kršćanski poziv na ljubav u stanju je istinski preobraziti i ona najteža iskustva – sva neprijateljstva, pa i tragedije ratnih stradanja.“
Mons. Ćurić na koncu je uputio svoju poruku sestrama: „Drage sestre! Vjerujem da na današnju svetkovinu vašem redovničkom pozivu i svima nama još snažnije odjekuju Gospodinove tako konkretne, jasne i jednostavne riječi: ‘Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca.’ Dok i mi, gotovo s jednakom jednostavnošću u molitvi uzvraćamo: ‘Isuse, učini srce moje po Srcu svome’. A kad se dovrši moj život na zemlji, privedi me vječnom životu i radosti svoga kraljevstva.“
Ovoj svetkovini samostanske crkve prethodila je velika devetnica prvih petaka koju je vodio doc. dr. sc. Grgom Grbešić, rektor samostanske crkve, programom koji je sadržavao svetu misu i klanjanje uz izložen presveti oltarski sakrament. Ova devetnica je zaokružena u predvečerje ove svetkovine sv. misom i klanjanjem, koje je uz vlč. Grbešića predvodio fra Ante Barišić, OFM, a pjesmom pratio župni zbor iz Đakovačkih selaca.
s. Nada Martinković
