Rođena: 5. studenoga 1938.
Prvi zavjeti: 13. svibnja 1963.
Umrla: 22. kolovoza 2024.
Ostaviti sve i poći za Kristom, dio je velikih duša koje čuju i odgovaraju na njegov poziv. Bogat život, u kojem se svakodnevno ponavljaju odgovori na ovaj poziv, postigao je svoju puninu u sjedinjenju s njim po smrti koja je s. Ameliju pohodila 22. kolovoza 2024. godine, u 23,40 sati, u Domu sv. Josipa u Đakovu.
Rođena je 5. studenoga 1938. godine u selu Šafarsko, u Sloveniji, kao deseto od šesnaestero djece, od pobožnih roditelja sveta života, oca Josipa i majke Agneze rođ. Hrastić, koji su voljeli i poštivali život. Krštena je u župi sv. Ivana Nepomuka u Razkrižju.
Roditelji su djecu odgajali u pravom kršćanskom duhu. Rano su stekla radne navike i brinula su se jedni za druge. Po završetku osmoga razreda, 1951. godine, umro joj je otac od raka želudca. Imao je blaženu smrt i bio je svjestan svega do zadnjega daha. Te iste godine, kada joj je umro tata, sestra Amelija operirala je slijepo crijevo i nastale su komplikacije opasne po život, ali je Gospodin imao svoj plan s njom ovdje na zemlji. Majka ju je uzela iz bolnice na kućnu njegu, na vlastitu odgovornost, jer nije imala čime platiti liječenje. Kada se oporavila, radila je na polju. U 18. godini života završila je poljoprivrednu školu i preuzela je cijelo obiteljsko gospodarstvo. Majci je bila desna ruka.
Vjerski život i privrženost Crkvi u njihovoj obitelji bili su na prvom mjestu. Imala je ujaka koji je bio svećenik, a u samostan su otišle i njezine dvije rođene sestre, s. Tavilina (1930.-2019.) i s. Agneska (1937.-2019.). U dvadesetoj godini života odlučila je i ona poći u samostan. Bilo joj je teško ostaviti majku s ostalom djecom, osobito s bratom, invalidom od rođenja. Ali, Božji je poziv bio jači i ona je pošla u samostan. Kada se jednom dohvati plug, nema više okretanja, to je znala iz iskustva jer je često puta orala na polju, dok se bavila poljoprivredom. Mnogi su sumnjali u njezinu ustrajnost u zvanju, budući da je bila žive naravi, ali Gospodin zna koga zove.
Kada je došla u samostan, poslana u medicinsku školu u Zagreb. Nakon završetka škole, započela je postulat, a te iste godine umrla joj je majka. U novicijat je ušla 1962. godine.
Prve sv. zavjete položila je 12. svibnja 1963. godine, a doživotne 1969. godine. Nakon Prvih zavjeta poslana je u Prištinu, gdje je radila na dječjem odjelu, kod novorođenčadi. Tu je radila godinu i pol, a onda je premještena u Đakovicu na pedijatriju. Voljela je raditi s djecom, a i djeca su nju jako voljela. Bila je prema njima stroga, ali su djeca osjećala da je to iz ljubavi.
Nakon što se razboljela, poteškoće s kralježnicom, premještena je 1985. godine u savjetovalište za majke, gdje je radila sve do umirovljenja 1994. godine. Radeći u savjetovalištu, imala je puno pozitivnih i lijepih iskustava. Savjetovala je mlade majke kako se trebaju ponašati s djecom, kakvu hranu im kuhati, a one su bile zahvalne i rado su dolazile, kad god bi imale kakvih problema i poteškoća u rastu ili u odgoju svoje djece. Sestra Amelija nije nikada gledala koje su roditelji nacionalnosti ili vjere, za nju su svi bili jednaki i oni su to osjećali i cijenili.
Godine 1994. iz Đakovice premještena je u Beograd gdje je ostala do 1999. godine. Tamo je obavljala kućne poslove i bila je kućna poglavarica. Zatim, 2001. godine, uslijedio je premještaj u Srijemsku Mitrovicu gdje je također bila kućna poglavarica sve do 2003. godine. Potom je premještena u Zagreb, u Marijin dom, gdje je bila sakristanka i pomagala u kućnim poslovima. Iz Zagreba je 2010. godine pošla u Trnavu gdje je pomagala u kući, a 2011. prelazi u Đakovo, u Dom majke Terezije, gdje ostaje do 2015. godine i ispomaže u kućnim poslovima.
U Domu sv. Josipa strpljivo se nosila sa svojom teškom bolešću, koja joj je otežavala kretanje, te je uz pomagala mogla doći do kapele, sve do proljeća 2024. godine, kada ju je gangrena na nozi potpuno privezala uz krevet. Bila je tada vedra i strpljiva bolesnica, bez zahtjeva i prigovora, uz velike bolove, sve više slična Kristu Raspetomu.
Vidimo bogat i plodan redovnički život naše s. Amelije. Ona je bila zahvalna Gospodinu za sve milosti koje je tijekom redovničkoga života primila i radosno je iščekivala dan kada će svojega Zaručnika gledati licem u lice. I mi zahvaljujemo za ovaj plodni redovnički život i molimo Gospodina za hrabrost mladima današnjice: da prepoznaju Kristov glas i pođu za njim, kolikogod to zahtijevalo odricanja i žrtve.
Blažena Djevica Marija Kraljica, koja je u mjesecu svibnju 1963. godine svojim zagovorom pratila zavjete s. Amelije, neka i sada povede njezinu dušu u radost vječnoga slavlja Trojedinoga Boga, u društvu anđela i svetih.
s. Nada Martinković
