Rođena: 2. travnja 1932.
Prvi zavjeti: 26. kolovoza 1954.
Umrla: 1. siječnja 2024.
Na svetkovinu Svete Marije Bogorodice te na prvi dan nove građanske godine, dok su u Samostanu u Đakovu sestre boravile u molitvi i razmatranju, neke od njih u godišnjim duhovnim vježbama, na dan kada s predanjem i pouzdanjem u Boga započinjemo jedno novo razdoblje života, darovano stvoriteljskom ljubavlju našega Boga, On je za s. Mirku Brašulj imao jedan novi plan i primio ju je u svoje vječno kraljevstvo, u Domu sv. Josipa 1. siječnja 2024. godine, u 9 sati.
Sestra Mirka potječe iz kršćanske obitelji, oca Šimuna i majke Marije rođ. Konjević. Rođena je 2. travnja 1932. godine u Gradištu. Krštena je na ime Katarina 4. travnja u župnoj crkvi sv. Franje Asiškoga u Gradištu. Imala je još jednoga brata. Kada je završila četiri razreda osnovne škole, ostala je u kući i pomagala je roditeljima. Posebna su joj briga bile domaće životinje, koje je s ljubavlju hranila i pazila. Već kao malena djevojčica voljela je jako čitati knjige vjerskoga sadržaja, napose živote svetaca. Tako je upoznala uzvišenost redovničkoga života. Bila je oduševljena pri pomisli da bi i ona mogla poći u samostan. Roditeljima se nije usudila ništa reći, ali se puno molila da joj Gospodin pomogne. Kada joj se brat razbolio i zbog toga se liječio u bolnici u Vinkovcima, ona ga je išla posjetiti i tada je prvi puta susrela Milosrdne sestre sv. Križa. Pitala ih je kako se može doći u samostan. One su joj odgovorile da se to ne može ostvariti bez dopuštenja roditelja. Tada joj je bilo jako teško jer je znala da bi se oni jako protivili njezinu odlasku. Jednom je s. Aurelija Miličić (1924. – 2020.), došavši preko praznika kući u Bošnjake, posjetila i sestre u Gradištu. Kada se vraćala u Đakovo, Katarina je pošla s njom. Tada je prvi puta vidjela đakovački samostan i žarko je poželjela u nj ući. Roditelji su se još protivili, ali kada su vidjeli da je ona odlučna u svojoj nakani, popustili su, što je bilo na njezinu veliku radost.
U samostan je došla kada je navršila 18 godina. Na početku joj je bilo teško, dok se nije snašla, a poslije joj je sve bilo lijepo i lako. Na dužnosti je bila kod cvijeća, što je jako voljela, jer je i kod kuće njegovala i uzgajala cvijeće. Prije ulaska u Postulat završila je osmoljetku i srednju medicinsku školu. Za vrijeme Postulata radila je u kuhinji i u vrtu. Prve zavjete položila je 26. kolovoza 1954. godine.
Sestra Mirka prve četiri godine svojega redovničkoga života provela je u provincijalnoj kući. Dvije godine radila je u vrtu, a sljedeće dvije godine u šivaonici. Iz Đakova je pošla u Srijemsku Mitrovicu i tamo je svoje poslanje ostvarivala u bolnici, u njezi bolesnika. Tu je završila i višu medicinsku školu. Svoje stečeno znanje znala je jako dobro primijeniti u praksi. Njezina ljubav prema čitanju tada je dobila nove sadržaje jer je trebalo čitati stručnu literaturu. Time je još više proširila svoje znanje te je mogla svojim pacijentima biti od još veće koristi. U Mitrovici je marljivo i zdušno radila punih 13 godina. Onda je došla u Vukovar gdje je u bolnici radila kao medicinska sestra. Bila je i glavna sestra na Ginekologiji. Imala je puno smisla za organizaciju rada. Uvela je na tom odjelu red i disciplinu. To su znali cijeniti i liječnici, i bolesnici. Sestra Mirka pomagala je mnogima i izvan bolnice. Pohađala je mlade majke u njihovim domovima, savjetovala ih je i stručno im pomagala gdje god je to mogla. Posebno je poticala mlade majke da prihvate djecu kao veliki dar Božji. U Vukovaru je bila punih 20 godina, od 1971. do 1991. godine. Čitavo vrijeme Domovinskoga rata, sve do pada grada heroja, ona je ostala sa svojim bolesnicima. Zajedno sa s. Damirom Biškup brinula se za majke s djecom te su iz ratnoga vihora spasile život jednoj djevojčici, nedonoščetu. S ostalim bolničkim osobljem sa zadnjim je konvojem, preko Srijemske Mitrovice i Bosne, stigla u Zagreb. Tu je nastavila svoj požrtvovni rad, u Traumatološkoj bolnici, dvoreći ranjenike. Primila je zato i Spomenicu domovinskoga rata kao hrvatski branitelj, te brojna priznanja vukovarske bolnice. Pošla je u zasluženu mirovinu 1994. godine.
I dalje nije mirovala, nego je došla u Đakovo i jednu je godinu njegovala naše sestre na bolesničkom odjelu. Onda ju je poslušnost odvela na Vis, u župu, gdje je tri godine obavljala razne kućanske poslove u zajednici. Iste dužnosti obavljala je u Visu, Lipiku i u Portu na otoku Krku. Iz Porta premještena je u Zagreb, na Vrhovec, i tu je tri godine nesebično i marljivo radila u praonici rublja, sve do 2004. godine. U tom vremenu proslavila je i Zlatni jubilej. Ostala je i dalje na Vrhovcu i pomagala je gdje god je trebalo. Rado je polazila onamo kamo su je sestre poglavarice poslale. Posjećivala je bolesnike po gradu, a kada je zatrebalo, bila je i vratarica samostana. Prije dvije godine s. Mirka je, zbog zdravstvenih razloga, premještena u Đakovo gdje je kao bolesnica u Domu sv. Josipa molitvom i žrtvom nastavila svoje poslanje. Ove bi godine s. Mirka proslavila 70. obljetnicu zavjeta.
Sestra Mirka bila je sestra od akcije, ali i kontemplacije. Ozbiljna, ali vedra, usmjerena prema Bogu i bližnjima u potrebi, bila je spremna sestrama pomoći. Sigurna i odlučna, s pouzdanjem u Božju providnost svoj je pogled usmjeravala prema naprijed. U molitvi je preporučivala dragomu Bogu sve one koje je Gospodin stavio na njezin životni put, napose svoje bivše pacijente.
Sveta Marija Bogorodica, koja je rodila Spasitelja, na dan slavlja ove svete tajne, povela je s. Mirku u radost vječnoga slavlja s anđelima i svetima. Neka i nas zagovara na našim putovima predanja i izmoli našoj Družbi i Provinciji novih duhovnih zvanja koja će nastaviti poslanje milosrdne sestre.
Sa zahvalnošću za život s. Mirke, molimo Gospodina da ju primi u svoje vječne stanove, u društvo nebesnika.
s. Nada Martinković
