Trenutno pregledavate s. Antica, Manda Tomić – nekrolog

Gospodar života i smrti pozva našu dragu susestru, s. Anticu, Mandu Tomić iz Rudopolja u vječni pokoj 19. veljače 2024. god. u 9,05 sati, u  bolnici, KBC Osijek, u 94. godini života i 74. godini sv. zavjeta.

Sveta misa zadušnica bit će 21. veljače 2024. god. u 12,45 sati u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu, a potom je pokop u 14,00 sati na Gradskom groblju u Đakovu.

Molimo da Gospodin, izvor spasenja i oproštenja, udijeli našoj sestri vječnu radost u nebeskoj domovini

Milosrdne sestre sv. Križa

Sestra ANTICA (Manda) TOMIĆ

Rođena: 2. veljače 1930.

Prvi zavjeti: 20. travnja 1950.

Umrla: 19. veljače 2024.

„’Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?’ …A on će mi: ‘Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.’“ (Otk 7, 13-14).  „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“ (Mt 5, 1-12a.)

Iščitavajući životopis sestre Antice u svjetlu Božje riječi, najbolje ćemo ju prepoznati u navedenim svetopisamskim redcima.

Sestra Antica rođena je 2. veljače 1930. godine u selu Varoš, župa sv. Petar i Pavla apostola Rudopolje, od oca Nikole i majke Mare rođ. Tomljenović. Na krštenju dobila je ime Manda. Kada je imala tri godine, umro joj je tata. Ostalo ih je šestero djece. Živjeli su skupa sa stricem, ali je za nekoliko godina i on umro te je ostalo jedanaestero djece. Najstariji od dječaka bio je brat sestre Antice, koji je tada imao tek petnaest godina. Strina je kuhala, a mama je radila po polju i brinula se za marvu. Kao dijete bila je sretna kada je smjela s mamom ići u polje čuvati ovce i janjce. Sa sedam godina pošla je u školu. Rado je učila i imala je dobre ocjene, ali je bila dosta nestašna.

Prvu sv. Pričest primila je u drugom razredu osnovne škole. U Župi nisu dugo imali svećenika, nego bi iz drugog mjesta jedanput mjesečno svećenik dolazio i služio svetu misu. Vjeronauk su učili u obitelji. Kada je došao novi svećenik za župnika, on se revno brinuo za sve, osobito za mladež. Taj je svećenik, nažalost, brzo preminuo i tako su opet ostali sami. Kada je završila treći razred pučke škole, započeo je Drugi svjetski rat. Morali su napustiti svoje selo i otišli su u drugo selo, kod ujaka. U kući ih je bilo puno, a ujak je bio dosta siromašan. Mama ju je poslala da služi kod jednoga čovjeka, gdje je ostala godinu dana. Tamo joj je bilo teško, osobito u vjerskom pogledu. Nije mogla ići u crkvu, iako joj je crkva bila blizu. Kada se dogodio napad na to selo, ona je pobjegla. Došla je na kolodvor, gdje je bilo mnogo svijeta, a među ostalima tu su bile i njezina mama i sestra. Bila je jako sretna što ih je našla. Tada su pješice išli preko Velebita u Dalmaciju, a onda u Gospić. Tu im je bilo jako teško i gladovali su, a nitko im nije mogao pomoći. Tada je jedan čovjek iz Perušića tražio dvoje djece da mu čuvaju stoku. Iako teška srca, mama je poslala Mandu i njezinu sestru. Kad ih je mama posjetila i vidjela kako im je teško, vratila ih je u Gospić. Tamo su skupa opet služile kod jedne obitelji. Noseći večeru gazdinoj kćeri u bolnicu, prvi put vidjela je časnu sestru. U to vrijeme njezina sestra, koja je živjela u Bošnjacima, pozvala ih je k sebi. Teškom mukom došle su i tu ostale. Ni ovdje nije bilo lako. Tu su upoznale bračni par, Josipa i Maricu Domaćinović, koji nisu imali djece, a imali su mesnicu. Puno su pomagali potrebnima, pa tako i njima. Mandu su uzeli k sebi za kućnu pomoćnicu. Bili su joj jako dobri. Početak svojega redovničkog zvanja sestra Antica povezuje sa snom u kojem je vidjela dragu Gospu. Gazdarica Marica također joj je pričala o svojim rođakinjama koje su u samostanu i kako je lijepo posvetiti se Bogu. To ju je oduševilo i rekla je da bi i ona voljela poći u samostan. Kada je mami izrazila da želi poći u samostan, ona joj je to dopustila, jedino brat se protivio. Zahvaljujući svojemu gazdi Josipu, koji ju je preporučio, primljena je u samostan 11. ožujka 1947. godine. Te godine primila je i sv. Potvrdu.

Lijepo se snašla u samostanu. Zavoljela je sve u njemu. Radovala se odlasku u postulat, napose u novicijat, u kojem je dobila ime sestra Antica. Prve sv. zavjete položila je 20. travnja 1950. godine. Prve dvije godine vršila je kućne poslove u Biskupskom domu u Đakovu. Nakon  završene osmoljetke i tečaja za rad u bolnici, pošla je u Pakrac gdje je od 1955. do 1961. godine radila u bolnici, u transfuziji krvi. U tom vremenu, 14. travnja 1956. godine, položila je doživotne zavjete. Kada su sestre dobile otkaz u bolnici u Pakracu, s. Antica odlazi u Srijemsku Mitrovicu gdje je istu službu vršila punih 25 godina, od 1961.-1986. Tamo je završila srednju i višu medicinsku školu. Devet godina bila je i kućna poglavarica. I tri godine obnašala je službu provincijalne savjetnice. Po potrebi Provincije poslana je u Germering, u Dom starih, gdje je ostala deset godina (1986.-1996.). Tu je s puno ljubavi je njegovala starije osobe sve do umirovljenja 1996. godine.

Iz Germeringa došla je u Đakovo, na bolesničko odjeljenje, i radila je u njezi naših bolesnih sestara. Svojom vedrinom pomagala je bolesnim i starijim sestrama nositi teret života koji donosi bolest i starost. Tu je ostala tri godine i bila je kućna poglavarica (1996.-1999.). Iz Đakova premještena je u Trnavu (1999. – 2005.). Tamo  je svoje sile i sposobnosti poklonila našoj ekonomiji te je vršila i dužnost odgovorne sestre u zajednici. Svoj Zlatni jubilej proslavila je 2000. godine. Iz Trnave je pošla ponovno u Srijemsku Mitrovicu gdje je obavljala kućne poslove i bila kućna poglavarica kroz šest godina (2005.- 2011.). Iz Mitrovice je došla u Đakovo gdje je u Centru „Amadea“ radila u pastoralu starijih osoba sve do 2023. godine. Iako s teškim dijagnozama i zdravstvenim tegobama, nije se zaustavila u službi ljubavi. Svjesna dara koji joj je Bog dao, da radošću i vedrinom pridiže žalosne i depresivne, do kraja se davala u službi starijih u Centru „Amadea“. Mudra u svemu, ma koliko god ju je to koštalo, svjesna svojih visokih godina i poteškoća sa zdravljem, sama je zatražila da prijeđe u provincijalnu kuću. Što je značila korisnicima Dnevnoga boravka u Centru „Amadea“, lijepo je na oproštaju s njom, 13. rujna 2023. godine, izrekao gospodin Teodor Horvat, volonter, koji je s njom od početka surađivao: „Tužna srca i sa suzama u očima, oprostili smo se od ‘najbolje sestre na svijetu’, časne sestre Antice Tomić. Nikako ne možemo zaboraviti njezinu Bogom danu, blagu i veselu narav. Njezin široki osmjeh i riječi ohrabrenja koje je svima i uvijek upućivala, a koje su nama mnogo značile. Da prihvatimo svoj križ i s ponosom ga nosimo, znala je reći. Ujutro nas je srdačno dočekivala, kuhala nam čaj i kavu te predvodila molitvu, tumačila evanđelje, pjevala svete i svjetovne pjesme, prisjećajući se  recitacija iz djetinjstva i osnovne škole. Sve je znala i htjela raditi te je bila pravi majstor u pletenju debelih ličkih čarapa, koje je rado poklanjala. Na šalu je uvijek bila spremna i  uljepšavala nam je svaki dan mnogobrojnim šalama, vicevima i dosjetkama. Stoga nije ni čudo što je baka Mica za nju rekla: ‘Dobri ljudi uvijek ostaju dobri.’ Oni nikada ne umiru već zauvijek žive u našim srcima.“ Da, radost, vedrina, jednostavnost, pristupačnost i smisao za humor osobite su karakteristike s kojima je  plijenila srca sestara i ljudi i po kojoj će ju svi pamtiti. Radost je ljepota posvećenih i izraz svetosti te plod duboke povezanosti s Gospodinom. Sve se to i te kako ogledalo u životu drage s. Antice.

Nakon povratka u Provincijalnu kuću počela je sve više pobolijevati, a vrhunac je bila teška upala pluća i leukemija zbog čega je tri puta odlazila u bolnicu. Kod zadnjeg odlaska u bolnicu nije izborila životnu bitku već se preselila u naručje svoga Zaručnika za koga je u radosti i ljubavi živjela.

Za sestru Anticu može se uistinu reći da je bila uzorna redovnica koja je svjedočila ljepotu zajedništva, molitve i otvorenosti za potrebe Provincije i ljudi kojima je poslana, a sve to u radosti, dobrohotnosti, zahvalnosti, samozataji i zadovoljstvu. Ukorijenjena u Boga sve je mudro i razumno prihvaćala i podnosila. Zahvalni Bogu za sve naravne i milosne darove s kojima je obdario sestru Anticu i po njoj obogatio Provinciju i tolike ljude s kojima je živjela, radila i susretala se, molimo ga da joj bude nagrada i radost, koju je na zemlji svjedočila.

s. Meri Gotovac