Gospodar života i smrti pozva našu dragu susestru
s. Avelinu, Mariju, Banfić
iz Donje Voće
okrijepljenu sv. Sakramentima u vječni pokoj 16. prosinca 2024. god. u KB Sveti Duh, u Zagrebu, u 93. godini života i 67. godini sv. zavjeta.
Sveta misa zadušnica bit će 18. prosinca 2024. god. u 11,45 sati u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu, a potom je pokop u 13,00 sati na Gradskom groblju u Đakovu.
S našim preminulim sestrama povezuje nas napose molitva i nada u buduće zajedništvo s njima u slavi.
Konstitucije
Molimo da Gospodin, izvor spasenja i oproštenja, udijeli našoj sestri vječnu radost u nebeskoj domovini.
Milosrdne sestre sv. Križa,
nećakinja, nećaci, i ostala rodbina
Đakovo, 16. prosinca 2024.
Nekrolog
Sestra AVELINA (Marija ) BANFIĆ
Rođena: 16. travnja 1932.
Prvi zavjeti: 11. svibnja 1958.
Umrla: 16. prosinca 2024.
Na Hodočasnički dan bl. majke M. Terezije Scherer, kada smo se prvi put u godini Jubileja 200. obljetnice njezina rođenja, kod sv. mise zornice, prisjetili crtica iz života Blaženice, sestra Avelina pridružila joj se u nebeskom slavlju. Umrla je u KB Sv. Duh, u Zagrebu 16. prosinca 2024. godine.
Sestra Avelina rođena je u Voći Donjoj od oca Jakoba i majke Agate rođ. Martan. Bila je prvo dijete svojih roditelja. Oni su bili dobri i pobožni. Otac je po zanimanju bio stolar. Na krštenju, u Župnoj crkvi sv. Martina biskupa, dobila je ime Marija. U ranom djetinjstvu doživjela je tragediju. Bilo joj je tek godinu i devet mjeseci kada joj je preminula majka. Za nju se dalje brinula baka, koja ju je veoma voljela. Od nje je naučila prve molitve i baka ju je pripremala za sv. ispovijed i Prvu sv. Pričest. Baka je žarko željela vidjeti ju kao prvopričesnicu, ali je, nažalost, umrla nekoliko mjeseci prije toga. Dok je bila živa, baka joj je rekla da se jako brine što će ona biti kada odraste. Da ju utješi, Marija joj je rekla da će, kada odraste, ići u samostan i bit će časna sestra.
Kada se tata ponovno oženio, ta druga majka nije imala puno ljubavi i razumijevanja za nju. Prvu sv. Pričest primila je na blagdan sv. Alojzija, 21. lipnja 1941. godine. Rado se sjećala toga dana. Sve su djevojčice bile u bjelini i svaka je u ruci držala ljiljan. Njihova učiteljica vodila ih je dvije po dvije u redu u crkvu. Ne sjeća se što je tada molila Isusa, ali zna da je kasnije, kad god bi se pričestila, zamolila Isusa da joj pomogne da postane časna sestra. Prvi poticaj na redovnički život bio joj je preko njezine tete, naše s. Flavine Banfić (1912.-2007.), kada ju je posjetila u Zagrebu. Snažan je dojam ostavila na nju zajednička molitva sestara u crkvi.
Svojima kod kuće nije govorila o svojoj želji da pođe u samostan. Kada je to priopćila tati, on je bio iznenađen jer je njegova Marija bila vrlo živa i jako je voljela društvo. Pokušao ju je odvratiti, ali kada je vidio da ona to i dalje želi, popustio je. Pitala je svoju tetu, s. Flavinu, za savjet što da učini. Ona joj je savjetovala da dobro promisli i neka se onda odluči. Marija je bila spremna poći i javila se u samostan. Imala je osamnaest godina i bila je primljena. Radovala se dolasku u samostan, ali bol za kućom bila je jača i ona se bojala hoće li moći izvršiti sve što od nje traži redovnički stalež. Vratila se kući, ali ju misao o samostanu nije napuštala. Žarko se molila da joj Gospodin pokaže koji je njezin pravi put. Kod kuće je ostala još pet godina. Budući da ju misao o samostanu nije napuštala, odlučila je zamoliti provincijalnu poglavaricu da ju ponovno primi u samostan. Na svoju veliku radost, bila je primljena. Sada je bila sretna i zadovoljna, nije se ničega bojala. Sve je stavila u Božje ruke i hrabro je sve prihvatila. Kao kandidatica bila je na filijali u Osijeku sve dok ju nisu pozvali u postulat. Za to vrijeme radila je u kuhinji i radosno se spremala na ulazak u novicijat, kada je dobila ime s. Avelina.
Svoj redovnički život nakon Prvih sv. zavjeta započela je s. Avelina u više naših zajednica i svagdje je radila u kuhinji. Prvo mjesto bilo joj je u Krapini, gdje je kuhala dvije godine. Iz Krapine pošla je u Zagreb, na Vrhovac, gdje je također dvije godine bila u kuhinji. Potom je došla u Đakovo, u Sjemenište, gdje je bila kratko vrijeme, zatim u Županju, pa ponovno u Zagreb, gdje je kuhala za sestre i za siromahe koji su dolazili na samostansku portu. Nakon Zagreba bila joj je povjerena kuhinja u Sanatoriju TBC-a u Knez Selu, gdje su naše sestre njegovale plućne bolesnike. Sestra Avelina bila je svjesna da za ozdravljenje tih bolesnika, uz određene lijekove, jako važnu ulogu ima dobra, ukusna prehrana. Zato se veoma trudila da hrana bude tečna, brižno pripravljena i bolesnicima korisna. Tamo je s puno ljubavi radila deset godina, do 1973. godine. Poslušnost ju je dalje odvela u Njemačku, gdje je u Domu staraca u Germeringu preuzela vodstvo kuhinje. To nije bilo lako. Trebalo je svladati jezik, priučiti se na nove prilike i na način prehrane koji odgovara njihovoj kulturi i običajima. Uz Božju pomoć, svladala je sve teškoće. U Germeringu je dobila tumor na jetri, a poslije je imala problema sa srcem. Dvadeset i četiri godine svojom je vedrinom i požrtvovnošću bila blagoslov za korisnike Doma, kao i za sestre. Nakon dolaska u mirovinu istom je ljubavlju i požrtvovno radila u kuhinji u Zagrebu, na Vrhovcu, deset godina, do 2007. godine. Tu je doživjela i svoj Zlatni jubilej, koji je proslavila 2008. godine.
Sestra, koja je tada bila mlada, ali bolesna, svjedoči da joj je s. Avelina bila i majka i sestra, a u isto vrijeme i uzor krjeposna života, nadasve primjer moliteljice. „Puno je radila, malo govorila, puno molila…“ Uvijek je imala osmjeh na licu. Nikad se nije žalila, a zanimala se za studentice: kako im je na studiju, kako im ide učenje, kako su im roditelji. Pritom bi im znala donijeti voća i dodatne hrane.
Kada se razboljela, bila je prisiljena poći na liječenje i odmor. Ostala je na Vrhovcu. Čim se malo oporavila, nije mirovala, nego je marljivo radila u glačaonici rublja. Pri kraju snaga, s tri pacemaker-a, primljena je u bolnicu na Sv. Duhu, na liječenje.
Na sebi svojstven način požrtvovna, s velikom gostoljubivošću primala je jednako uvažene goste, kao i siromahe. Često je kuhala za nekoga dodatno, uz veliki pogon u kuhinji. Ponekad su to bili dijetičari, ponekad bolesnici izvan kuće za koje se tražilo hranu. Neumorno je pomagala svima i nije joj bilo teško učiniti nešto dodatno, ako treba i po noći. Rano se ustajala, kako bi se stigla izmoliti prije posla. Nikada nije nikomu odbila nešto učiniti. Voljela je sestre razveseliti iznenađenjem. Sama nije puno govorila, ali se znala radovati kada su nju drugi iznenadili. Jedna je sestra za nju rekla: „Ona je bila neumorna. Iako već starija i slabija, druge bi znala osloboditi dužnosti i ostala bi sama započeti posao dovršiti.“ Uz umijeće kuhanja, znala je s. Avelina i šivati. Taj svoj dar koristila je na dobro sestara do posljednjih dana.
Advent s. Aveline doživio je ranije svoj Vrhunac. U raj poveli ju anđeli, a Bezgrješna Djevica Marija, čije je ime nosila, dočekala ju sa svojim Sinom. Neka nam izmoli novih, za Božji vinograd revnih zvanja!
s. Nada Martinković
Parta
