Gospodar života i smrti pozva našu dragu susestru
s. Eustahiju, Luju Janjić
iz Vidovica BiH
okrijepljenu sv. Sakramentima u vječni pokoj 20. prosinca 2025. god. u 3,30 sati, u Đakovu, u 91. godini života i 69. godini sv. zavjeta.
Sveta misa zadušnica bit će 22. prosinca 2025. god. u 11,45 sati u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu, a potom je pokop u 13,00 sati na Gradskom groblju u Đakovu.
S našim preminulim sestrama povezuje nas napose molitva i nada u buduće zajedništvo s njima u slavi. (Konstitucije)
Molimo da Gospodin, izvor spasenja i oproštenja, udijeli našoj sestri vječnu radost u nebeskoj domovini.
Nekrolog
Sestra EUSTAHIJA (Lucija) JANJIĆ
Rođena: 3. studenoga 1935.
Prvi zavjeti: 13. svibnja 1957.
Umrla: 20. prosinca 2025.
Uoči četvrte nedjelje došašća, dok su samostanom odjekivale adventske pjesme i čežnja za Isusovim drugim dolaskom, približavala se svojemu vrhuncu sestra Eustahija. Preminula je 20. prosinca 2025. godine, u ranim jutarnjim satima, u Domu sv. Josipa u Đakovu.
Rođena je u kršćanskoj obitelji od oca Marka i majke Mare rođ. Šokić, koji su imali desetero djece, šest sestara i četiri brata. Ona je bila najmlađa od svojih sestara. Krštena je u Župi sv. Vida u Vidovicama i na krštenju dobila je ime Lucija. Velikodušno je otac Marko preuzeo na sebe skrb za još jedno dijete kada je svojoj djeci pribrojio i sina svoje najstarije kćeri, koja je rano umrla i ostavila malo dijete, maloga Iliju, kojega je kasnije Gospodin uzeo u svoju službu te je postao svećenik i biskup Kotorske biskupije. To je mons. Ilija Janjić koji je i sada kao umirovljeni biskup na raspolaganju za potrebe pastorala. A od njihovih desetero djece svetomu se zvanju odazvalo čak četvero, tri sestre naše Družbe i vlč. Josip Janjić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije.
U djetinjstvu je bila jako žive naravi. U svojem Životopisu piše da je više puta čula kako je majka govorila da se boji za nju, jer su sve druge sestre bile mirnije i poslušnije od nje. Radije se voljela igrati, nego ići čuvati ovce ili nešto drugo poslušati. Kada je pošla u školu, nije voljela učiti i molila je roditelje da ju ispišu iz škole. Voljela je jako igranje i pjevanje, a znalo se dogoditi da bi se radije igrala nego išla na svetu misu. Majka joj to nije dopustila, nego ju je primjereno kaznila.
U drugom razredu osnovne škole primila je Prvu svetu Pričest i to joj je bio najradosniji dan u njezinu djetinjstvu. Od tada je nastojala biti bolja i poslušnija. Sada je rado išla u crkvu svake nedjelje i blagdana.
Sestra Eustahija imala je još dvije sestre u našoj Družbi. To su, sada već pokojne, s. Emanuela (1931. – 2011.) i s. Euzebija (1928. – 2005.). Kada je jednom s mamom došla u Đakovo, u posjet svojim rođenim sestrama, osjetila je u srcu da bi i ona htjela poći u samostan. Ta je misao nije ostavljala na miru. Roditelji i rođaci govorili su joj da ona nije za to, da je previše živa i zaigrana, ali ona nije odustajala od svoje namjere. Kada je navršila sedamnaest godina, stupila je u đakovački samostan. Vrlo brzo prilagodila se samostanskomu načinu života. Kao kandidatica radila je u praonici rublja, u pekari, a nekada i u majstorskoj radionici (šloseraju). Kasnije je bila u Biskupskom dvoru u Đakovu gdje je spremala po kući. Završila je i osnovnu školu, a onda je bila pozvana u postulat. Žarko se uvijek molila da ju draga Gospa čuva i vodi kako bi postala dobra časna sestra. Nakon godinu dana ušla je u novicijat i dobila je ime sestra Eustahija.
Sestra Eustahija tiho je i radosno gotovo cijeloga svojeg redovničkoga života služila u tišini kuhinje na raznim filijalama. Započela je djelovati u Pakracu, Zagrebu, zatim u Vrnjačkoj Banji, a onda u Đakovu – u Biskupskom domu, u Osijeku 1, u Sjemeništu u Đakovu, u Starom Baru, u provincijalnoj kući u Đakovu, u HBK u Zagrebu i u Rijeci. Svako je novo radno mjesto prihvatila s velikim pouzdanjem u Božju pomoć.
U Zagrebu, u HBK, biskupi su je jako poštivali zbog njezine zauzetosti, finoće i dobrote. Osobito su joj bili zahvalni što je uvijek bila spremna ispuniti i želje onih koji su radili u ovoj ustanovi. Njezini medenjaci uvijek su stajali u kutiji i bili svakoga časa na raspolaganju. Nitko nije znao ispeći takve medenjake.
Godine 1963. položila je doživotne zavjete. U svaku je zajednicu pošla s velikom željom da bude blagoslov za svoje sestre. I bila je to. U kojoj je god zajednici živjela i radila kao kuharica, ostavila je trag drage, dobre i požrtvovne sestre. Njezino radno vrijeme nije određivao sat, nego potreba toga dana. Svoj radni dan započinjala je jutarnjim susretom s Gospodinom u molitvi. Kada je to bilo potrebno, nije joj bilo teško ustati i ranije, ako je znala da će toga dana biti malo više posla u kuhinji. U molitvi primala je snagu za svaki novi dan.
Svoj, ne tako lagan posao, uvijek je obavljala tiho i sabrano, s velikom pažnjom i ljubavlju. Ako je bilo više posla, ona je bila zahvalna svakoj sestri za pomoć. Rado je razveselila sestre kojom sitnicom i vrlo ukusnim obrocima.
Kada je bila umorna, nikomu to nije htjela dati do znanja, niti se zbog toga komu žalila. Bila je spremna odreći se svoje udobnosti, ako je trebalo sestrama ili nekomu pomoći. Svoj radni dan završavala je opet pred Gospodinom, zahvaljujući mu na svemu što se toga dana zbilo.
Od 2014. godine bila je u Zagrebu u Marijinom domu i tamo je vršila male službe, koliko su joj sile dopuštale, dok nije bila premještena u Đakovo, u Dom sv. Josipa, gdje je proživjela svoje dane u molitvi i zajedništvu sa sestrama.
Kao što je svoje Prve zavjete položila u svibnju, Gospinu mjesecu, neka ju ona sada – u danima adventa – povede u slavlje vječnoga klanjanja Trojedinomu. Svojemu rodnomu mjestu i cijeloj Crkvi neka izmoli novih svećenika i redovnika, kao i svetih obitelji.
