Gospodar života i smrti pozva našu dragu susestru
s. Florinu, Dragicu Koštro
iz Koštri – Vir, BiH
okrijepljenu sv. Sakramentima u vječni pokoj 16. siječnja 2026. god. u 04,30 sati, u Donjem Miholjcu, u 77. godini života i 54. godini sv. zavjeta.
Sveta misa zadušnica bit će 19. siječnja 2026. god. u 12,45 sati u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu, a potom je pokop u 14,00 sati na Gradskom groblju u Đakovu.
S našim preminulim sestrama povezuje nas napose molitva i nada u buduće zajedništvo s njima u slavi. (Konstitucije)
Molimo da Gospodin, izvor spasenja i oproštenja, udijeli našoj sestri vječnu radost u nebeskoj domovini.
Milosrdne sestre sv. Križa,
Brat Ivan i ostala rodbina
Preuzmite partu u pdf formatu:
Nekrolog
Sestra Florina, Dragica KOŠTRO
Rođena: 15. listopada 1949.
Prvi zavjeti: 22. travnja 1972.
Umrla: 16. siječnja 2026.
Na početku jubilarne godine 800. obljetnice smrti sv. Franje, koju je papa Lav XIV. proglasio Izvanrednom jubilarnom godinom potpunoga oprosta u franjevačkim samostanskim crkvama, s. Florina proživjela je svoje posljednje dane i preminula 16. siječnja 2026. godine, oko 4 sata ujutro, u samostanu u Donjem Miholjcu.
Sestra Florina rođena je 15. listopada 1949. godine u malom selu Koštri, kod Vira, Posušje, BiH, od oca Mije i majke Janje rođene Koštro. Krštena je u Župi sv. Jurja u Viru 31. listopada i dobila ime Dragica. Školu je pohađala četiri godine i ujedno se pripremala za Prvu Pričest i sv. Krizmu koje je primila već u drugom razredu osnovne škole. Rano je počela razmišljati i osjećati privlačnost prema redovničkom pozivu, u čemu ju je podržao i tadašnji župnik.
Stupila je u samostan prvi put 1964. godine. U svojem Životopisu na kraju godine Postulata napisala je: „Kad sam ujutro došla u crkvu molila sam se dragom Bogu da ostanem u tom samostanu kroz čitav svoj život. Imala sam petnaest godina.” No, nakon godine dana doživjela je da joj je Gospodin poslao kušnju. Poslana je u Sjemenište u Đakovu, ali ne kao kandidatica, nego kao vanjska djevojka, jer je izgledala jako slaba, te je dobila obećanje da će biti opet primljena, ako bude jača. Kad je plakala, kućna ju je poglavarica tješila da će opet biti primljena, a ona je bila sretna da tu žrtvu može prikazati za Kristove svećenike i svećeničke pripravnike. Ta kušnja nije ju pokolebala nego je osjećala da se u njoj još dublje učvrstila želja za redovničkim životom, čak više nego na početku. Sestre su joj predlagale da ide u drugi samostan. I susrela je bila Marijine sestre iz Osijeka. Ali, osjećala je poziv u stroži samostan i stalno je mislila na Milosrdne sestre sv. Križa. Nije ju napuštala čežnja za dubljim duhovnim životom. Pokušala se javiti još nekim redovničkim zajednicama, ali neke su od njih odgovorile da ne primaju nekoga tko je već bio u nekom samostanu, a od nekih nije ni bilo odgovora. Priključila se zatim jednoj grupi djevojaka koja se išla javiti u samostan u Đakovu i tada joj je provincijalna poglavarica obećala da će biti primljena. Uvijek ju je pratila misao da treba „svaki tanjur kada pere prikazati za svećenike” i za njih puno moliti. Smatrala je da su joj tako i njihove duše izmolile zvanje kao i milost da je ponovno primljena. Nadahnjivala se riječima sv. Franje kada je odlazio u samostan: „Zbogom tašti svijete!” I čekala je trenutak kad će i sama to moći reći. Tako je drugi put stupila u samostan 1967. godine. Nakon tri mjeseca poslana je opet u Sjemenište na dužnost, u kuhinju, ali sada kao kandidatica. Nije joj bilo lako, ali je i dalje nastavila prikazivati žrtve za svećenike i bogoslove, kojima je opet tako bila blizu. Bila je ondje skoro dvije godine i nakon toga, na svetkovinu sv. Franje, primljena je u postulat. Kao postulantica bila je na dužnosti u samostanskoj radionici (šloseraju), praonici i pomagala je u kućanskim poslovima. Prije ulaska u novicijat imala je još jednu novu misao na srcu: žrtvovati se za obraćenje grješnika. Na kraju svojega Životopisa napisala je: „Osjećam da ih ja moram privesti tebi, Gospodine, jer si i njihove duše otkupio svojom krvlju. Moja glavna zadaća zašto sam došla u samostan jest da se molim i žrtvujem za obraćenje grješnika i posvećenje svećenika. Sada, Gospodine, ja želim da ti sa mnom budeš, da mogu što bolje provesti novicijatske dane, jer su u njima svi dani, dani milosti, pa te molim, Gospodine, da ti ostanem vjerna do zadnjeg daha svoga života. Gospodine, daj mi samo da te ljubim. Znam da ćeš mi dati križeve i daješ mi ih, ali ti to samo činiš jer me ljubiš. Zato ću ih ja nositi veselo i strpljivo uzdajući se u tvoju pomoć, jer križ vodi u Nebo.” Prve svete zavjete položila je 22. travnja 1972. godine. Cijeli svoj redovnički životni vijek bila je na dužnosti u kuhinji. Prvu godinu nakon zavjeta proživjela je u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. Već sljedeće godine pozvana je u provincijalnu kuću gdje je obnašala istu dužnost do 1977. godine. Sljedeće četiri godine odgovorila je na potrebu vremena u Rijeci, na Kozali. U tom vremenu obnovila je svoje redovničko predanje Gospodinu po doživotnim zavjetima. Potom je od 1978. godine bila u Zagrebu na Vrhovcu gdje je, je uz posao, polazila i završila Ugostiteljsku školu u Zagrebu. Kao kuharica bila je spremna odgovoriti na potrebe Provincije i zajednica te je u nekim zajednicama bila dvaput: u Zagrebu na Vrhovcu i na Rebru, te u Slavonskom Brodu (jednom u Franjevačkom samostanu i dvaput u našoj kući). Mjesta djelovanja s. Florine bila su još: Vinkovci – župa, Trnava, Rijeka – Franjevački samostan na Trsatu, Split – Kapucinski samostan i Osijek – zajednica sestara u Krbavskoj. Posljednje mjesto djelovanja bio je Donji Miholjac, od 2024. godine, u zajednici u kojoj je zadnjih nekoliko mjeseci bila i sestra novakinja na praksi. Bila je velik poticaj mladima u duhovnom životu i ohrabrenje za odaziv na redovnički poziv. Zadnjega dana pričala je sestri novakinji o svojem životu, kako je uvijek bila u kuhinji i da joj je posebnu snagu u danima kušnje davao redak iz Knjige Sirahove (11, 20): „Ustraj u dužnosti svojoj, i neka ti je mila, i u svojem radu ostari.” Sestre su doživjele da je baš s ljubavlju ustajala jako rano i molila, ali i marljivo sudjelovala u svakoj stavci dnevnoga reda. Davala je sve od sebe u kuhinji, žrtvujući se za sestre i sve koji su joj povjereni. Svakoga je dana pripremala sve obroke. Kad bi došle u kuhinju, sestre je uvijek dočekala s osmijehom, ponudila hranom i poticala da ostave posuđe za pranje njoj, kako bi imale više vremena za svoje dužnosti i kako bi im bilo što bolje u zajednici. Zadnjih dana čak je isprobavala neke nove kuharske recepte, kako bi razveselila sestre. Ako ju je u nekom danu snašla bolest, čim je bila malo bolje, odmah bi ustala i skuhala sestrama ručak, a sljedećega je dana već opet radila. Voljela je životinje i radovala se svemu. Spremnost prihvaćanja svakoga trenutka u životu pomogla je s. Florini da joj nije bilo teško često se seliti i rado prihvatiti premještaj, kad god je to Gospodin od nje tražio. Imala je djetinje srce, bila je jednostavna i požrtvovna duša. Puno je molila. Bila je dobre i vedre naravi. Voljela je duhovnost i kontemplaciju. Kad god je mogla, sudjelovala je na tečaju i kontemplativnim duhovnim vježbama. Jubilarne 2000. godine sudjelovala je s grupom naših sestara u ignacijanskim mjesečnim duhovnim vježbama na Krku. Radost i otvorenost u jednostavnosti svakodnevice bio je sjaj života sestre Florine. Nadahnuta primjerom i životom sv. Franje, pratio s. Florinu njegov zagovor i klanjala se u zajedništvu s Blaženom Djevicom Marijom, anđelima i svetima, Trojedinomu Bogu kojega je na ovoj zemlji toliko ljubila i svim srcem tražila. Izmolila nam novih svećeničkih i redovničkih zvanja, predanih milosnomu životu.