Gospodar života i smrti pozva našu dragu susestru
s. Klaru, Mariju Adžić, iz Donje Vrbe
okrijepljenu sv. Sakramentima u vječni pokoj 5. siječnja 2026. god. u 17,40 sati, u Đakovu, u 95. godini života i 61. godini sv. zavjeta.
Sveta misa zadušnica bit će u srijedu, 7. siječnja 2026. god. u 11,45 sati u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu, a potom je pokop u 13,00 sati na Gradskom groblju u Đakovu.
Molimo da Gospodin, izvor spasenja i oproštenja, udijeli našoj sestri vječnu radost u nebeskoj domovini.
Milosrdne sestre sv. Križa
NEKROLOG
Sestra KLARA (Marija) ADŽIĆ
Rođena: 28. kolovoza 1931.
Prvi zavjeti: 15. svibnja 1965.
Umrla: 5. siječnja 2026.
Uoči svetkovine Bogojavljenja, dok su u provincijalnoj kući sestre u duhovnim vježbama molitvom i razmatranjem posvećivale početak još jedne nove godine, preminula je s. Klara, okružena sestrama, 5. siječnja 2026. godine, u Domu sv. Josipa u Đakovu.
Sestra Klara rođena je 28. kolovoza 1931. godine u Donjoj Vrbi, kod Slavonskoga Broda, u kršćanskoj obitelji, od oca Antuna i majke Klare rođ. Valjetić, koji su imali šestero djece. Na krštenju u župnoj crkvi sv. Marka, evanđelista, u Trnjanima, dobila je ime Marija. Tata joj je po naravi bio strog, a majka je bila strpljiva i blage naravi. Tata je volio društvo i veselje, a mama je voljela tišinu i molitvu. Gospodin je čudesno povezao ove dvije naravi te su roditelji, uz njegovu pomoć, kršćanski odgajali svoju djecu. Marija je u selu završila četiri razreda osnovne škole i dobro je učila. Redovito je pohađala vjeronauk i u drugom razredu primila je Prvu sv. Pričest. Jako se veselila tomu danu.
Kada je završila školu, radila je u gospodarstvu. Uz to je imala brigu za čistoću i red u crkvi. Tata joj je više puta rekao da se drži tako kao da je časna sestra. Stoga je i sama počela razmišljati kako bi pošla u samostan. Kada je to rekla mami, ona joj je savjetovala da dobro razmisli. Budući da joj je brat bio bolestan, ostala je kod kuće još sedam godina. Radila je sve kućne poslove, ali je stalno mislila na samostan.
Godinu dana nakon bratove smrti rekla je mami da želi poći u samostan. Iako ju je mama odgovarala, ona je bila uporna i u svojoj 30. godini, godine 1961., primljena je u samostan u Đakovu. Bila je jako sretna što joj se želja napokon ispunila. Privikavala se na samostanski život. Nakon osam tjedana preminuo je njezin tata, što joj je jako teško palo.
U provincijalnoj kući boravila je šest mjeseci, a potom je pošla na filijalu u Trnavu. Radila je po kući i u gospodarstvu. Kao kandidatica završila je u Zagrebu domaćinski tečaj i bila je tri mjeseca na praksi u Srijemskoj Mitrovici.
Postulat je započela 11. listopada 1963. godine. Na dužnosti u samostanskoj pekari, radosno i s mladenačkim zanosom, očekivala je oblačenje i ulazak u novicijat. U novicijatu dobila je ime sestra Klara.
Prve svete zavjete položila je 15. svibnja 1965. godine. Prvo radno mjesto bilo joj je u Trnavi, gdje je dvije godine obavljala kućne poslove i gdje je ponovno mogla primijeniti svoje vještine u poslovima vezanim za gospodarstvo. Iz Trnave je 1967. godine premještena u Nuštar, gdje je radila u kuhinji sve do 1983. godine. Njezina otvorenost Božjoj volji i predanost tu je došla na poseban način do izražaja jer je time trebala prihvatiti posve novu službu. Ali, tada se razboljela. Dobila je trombozu na nozi, zbog čega je premještena u Đakovo, na bolesničko odjeljenje. Tri je godine trajalo njezino liječenje, jer je u međuvremenu bila podvrgnuta operaciji zbog tumora u trbuhu. Uz oporavak i sve teškoće bolesti, u to vrijeme, kratko je bila na ispomoći u Trnavi, a potom u zajednici u Krbavskoj, u Osijeku, gdje je kuhala za sestre. Kasnije je prešla u zajednicu sestara u osječkoj Tvrđi, gdje je šest godina također radila u kuhinji, do 1992. godine.
Budući da su to bile godine Domovinskoga rata, iz Osijeka je prešla, kao prognanica, u Donji Miholjac. Tamo je ostala oko pola godine. Zbog slaba i narušena zdravlja, došla je u Đakovo na bolesnički odjel, gdje je ostala do kraja života. Nije se mnogo obazirala na svoje boljetice, nego je osamnaest godina vodila brigu oko podjele hrane za bolesne sestre. Uz to je svakoga dana s ljubavlju pomagala u pripremi objeda sestrama u kuhinji, čisteći povrće i sve što je trebalo pripremiti. Marljive ruke s. Klare nisu mirovale ni u vremenu predviđenom za odmor i počinak. S radošću se bavila izradom ručnoga rada, za potrebe sestara poglavarica. Uza sva ta zaduženja, nikada nije propuštala zajedničku molitvu, a i osobno je često, ponekad i do kasno navečer, boravila pred Presvetim i molila za sebe i za sve one koje je Gospodin stavio na njezin životni put.
Dok je bila aktivna u zajednicama, uglavnom je radila u kuhinji. Samo je Gospodinu poznato koliko je ukusnih obroka pripremila za sestre i za sve koji su dolazili u goste sestrama. Unatoč teške i ne tako zahvalne dužnosti, s. Klara zadržala je radost i vedrinu te je s ljubavlju pomagala, koliko je mogla. Redovitost i ustrajnost u običnim zahtjevima svakodnevice ispunjala je dane s. Klare, a ona je ustrajala u ljubavi jer je često promatrala Raspetoga, revno izvršavajući Očevu volju.
Sestre svjedoče da je bila vrlo darežljiva i spremna uvijek sve svoje dijeliti drugima. Bila je šutljiva i tiha, vedra duha. Imala je lijep glas i rado je u crkvi i na sestarskim slavljima pjevala. I u dubokoj starosti često ju se moglo čuti kako u sobi sama pjevajući moli. Voljela je puno čitati. Voljela je sestre i rado je željela slušati o događajima u zajednici i u Provinciji. U starosti i u bolesti bila je strpljiva.
U travnju 2025. godine proslavila je sa sestrama u Domu sv. Josipa šezdeset godina vjernosti Gospodinu. Nagradio ju Gospodin za služenje i predanje, u nebu se radovala i klanjala Bogu u društvu Blažene Djevice Marije i svih svetih! Neka zajednici i Crkvi izmoli novih požrtvovnih zvanja koja će Boga nalaziti u jednostavnosti svakodnevice.
U raj poveli je anđeli, sa njezinom zaštitnicom sv. Klarom i cijelim franjevačkim redom pjevala Pjesmu stvorenja u vječnosti!
s. Nada Martinković