Trenutno pregledavate s. Tarzicija, Marija Živković

Rođena: 18. prosinca 1935.

Prvi zavjeti: 12. svibnja 1961.

Umrla: 10. svibnja 2023.

Sjedinjena s trpećim Spasiteljem, tiho se gasila, kao svijeća, s istom vedrinom i pogledom, osnažena Njegovom pobjedom  nad smrću, doživjela je svoj smiraj i predala mu svoju dušu 10. svibnja 2023. godine, u 15,30 sati, okružena sestrama, u Domu sv. Josipa, u Đakovu.

Sestra Tarzicija rođena je 18. prosinca 1935. godine u Podravskoj Moslavini od oca Ignjaca i majke Katarine rođ. Bošnjak. Na krštenju 19. prosinca, u župnoj crkvi Rođenja BDM, u Podravskoj Moslavini, dobila je ime Marija. U obitelji, koja je bila prava kršćanska, bilo je petero djece. Pobožni roditelji djecu su svake večeri okupljali na molitvu krunice te su ih učili moliti se u raznim prilikama, primjerice dok su se vozili na kolima na putu prema njivi. Svi su redovito nedjeljom išli na svetu misu, a zimi i svaki dan. Nakon večere, tata bi im čitao iz pobožnih knjiga i životopisa svetaca, a djeca su radila ručni rad.

Sa sedam godina pošla je u školu.  Prvu sv. Pričest primila je u drugom razredu, a s trinaest godina svetu Krizmu. U školu je išla četiri godine. Imali su mnogo ovaca, a budući da je bilo više djece, kako bi tko završio školu, tako bi došao na njega red da čuva ovce. Kada je došao red na nju, nije joj to bilo drago i sjećala se kako ih je na početku plačući čuvala. Kasnije je zavoljela taj posao, a posebno su joj bili dragi mali janjci. S njima se rado igrala.

U svojoj jednostavnosti, u svojem životopisu, opisala je događaje iz svojega djetinjstva. Kad joj je bilo trinaest godina, zimi, otišla je kod tetke u Osijek i kod nje je bila šest tjedana. Tu je išla u crkvu kod otaca kapucina. U proljeće se vratila kući i opet ju je čekao isti posao. Imala je sestričnu, od strica kćerku, koja je pošla u Đakovo u samostan. Ona je rekla mami kako bi i ona išla s njom. Mama joj je rekla neka bude dobra i, kada naraste, da će i ona poći u samostan. Tako je još dvije godine čuvala ovce, a zatim je išla s braćom i sestrama raditi u polje, iako još nije imala dovoljno snage kao oni.

Kada je malo porasla, nisu je privlačili, kao ostale vršnjakinje, izlasci u selo. Išla je samo na svetu misu i kući. Kada je mamu koji puta ražalostila svojim dječjim nestašlukom, po ljeti  otišla bi u vinograd, a po zimi na tavan i tamo je plačući vapila i molila dok ju žalost nije prošla.

Kada je navršila 18 godina, htjela je poći u samostan i bila je u Đakovu da se prijavi, ali su je odbili jer je bila malena rasta. Zbog toga je još dvije godine ostala kod kuće. Potom je otišla u Beograd i ondje je ostala dva mjeseca. Tu je radila kod jedne obitelji u kuhinji, pazila je na djecu i spremala. Budući da tamo nije imala mogućnosti ići u crkvu, odlučila je vratiti se kući. Nije se dugo zadržala kod kuće već je pošla u Sombor. Tamo je radila na ekonomiji tri mjeseca.

Stalno je razmišljala o odlasku u samostan i konačno je bila primljena 21. lipnja 1957. godine, kada je navršila 22 godine. U kandidaturi je bila na filijali u Vukovaru dvije godine. Radila je u vrtu, pomagala je u crkvi i u kuhinji. Radovala se pozivu da dođe u Đakovo u postulat. U novicijatu dobila je ime s. Tarzicija. Tada je u samostan stupila i njena mlađa sestra, Ana, s. Marcelina (1942.-2022.).

Ubrzo nakon Prvih sv. zavjeta, koje je položila 12. svibnja 1961. godine, poslana je u Zagreb na domaćinski tečaj. Bila je na više mjesta i vršila je razne službe. Kao sakristanka djelovala je u Slavonskom Brodu u Franjevačkom samostanu, zatim u Janjevu, Subotici, Sikirevcima i Osijeku. Različite kućne poslove obavljala je u Rijeci – Kozale, na Trsatu, Lipiku, Krapini i Zagrebu (HBK). Više puta vršila je službu kućne poglavarice: u Slavonskom Brodu, Janjevu, Subotici, Lipiku i Sikirevcima.

U vrijeme njezina boravka u Krapini bile su vrlo složene i teške okolnosti, ali sve ove nevolje sestre su prebrodile jer ih je nosila ljubav. Bile su složne, štitile su i branile jedna drugu. Tako su ostavljale lijepo svjedočanstvo zdrava zajedničkog života.

Kada su joj sile oslabile, došla je 2016. godine u Đakovo, u Dom sv. Josipa, kao bolesnica. Uz prigodu slavlja zlatnih zavjeta povjerila nam je tajnu svojega uspjeha, i svoje životno iskustvo sažima u riječi: Bog moj i sve moje.

Naša sestra Tarzicija bila je malena rastom, ali velika duhom. Bila je jednostavna i mila, imala je djetinju dušu. Da je mogla na svim svojim mjestima i dužnostima zadovoljiti i biti sretna, vjerna svojemu pozivu, u tome joj je svakako pomogla duboka povezanost s Bogom. Zato je svagdje ostavljala dojam sređene, pouzdane, produhovljene i plemenite osobe. Na dužnosti je bila marljiva i vjerna. Profinjena u kontaktu, simpatična. Otvorena za novo, uvijek spremna učiti. Otmjena u držanju.

Kao poglavarica bila je širokogrudna i darežljiva. Sa svima je lijepo surađivala i voljela je svoje dužnosti, kao i ljude s kojima se susretala. Sestre se sjećaju njezine vedrine i smirenosti, iako je cijeli život patila od teških glavobolja i migrena. To se nije na njoj vidjelo. Tako je to znala skriti da su svi mislili kako je njoj uvijek dobro. Svugdje su je brzo zavoljeli, jer je svojim dosjetkama znala uvijek stvoriti ugodnu atmosferu. U kontaktima dolazi do izražaja njezina ljubaznost, ali i duhovitost. Za nju se znalo reći kako je mala kao mrvica, a napravi silu poslova kao veliki čovjek. I poslove i ljude, sve je rado prihvaćala.

Dok je boravila u Zagrebu (HBK) i obavljala razne kućne poslove, jako su je i sestre i svećenici rado imali. Sve je radila kao radosni darovatelj, bez mrmljanja i oklijevanja. Doživjela je jednu simpatičnu gestu i znak poštovanja djelatnika iz Tajništva HBK, koju su joj pokazali prigodom njezina rođendana. Kada je navršila 79 i 80 godina, darovali su joj čokolade – koliko godina, toliko čokolada. Od toga su se mnogi zasladili, ona ih je najmanje uzela.

U posljednjim danima bila je sve slabija, ali je rado sudjelovala u radionicama na bolesničkom odjeljenju i uvijek je obogatila sve vedrinom i šalama.

Bezgrješno Srce Marijino, svoju vjernu štovateljicu koja ti ide u susret s krunicom u ruci i radošću čista srca i pogleda, povedi u radost nebeskoga zajedništva sa svojim Sinom i svima svetima!

Zahvalne za divan primjer radosna i predana služenja Gospodinu s. Tarzicije, s pouzdanjem upravljamo svoje misli Stvoritelju te molimo za nova radosna srca koja će poći putovima ovoga svijeta privlačeći Bogu mnoge svojim svjedočenjem.

Draga s. Tarzicija, u raj poveli te anđeli, s pjesmom Dobromu Pastiru, s kojim si mnoge njegove ovčice na svojem životnom putu sačuvala.

s. Nada Martinković