Rođena: 19. studenog 1925.
Prvi zavjeti: 26. travnja 1951.
Umrla: 23. prosinca 2022.
Priroda slavu Božju navješćuje i svako drvce, svaki list mijenja svoje boje, čeznući za dolaskom Spasiteljevim. Skoro cijelo stoljeće slavlje života u radosti iskustva Božje dobrote, blizine i svemoćnosti doživjelo je svoj vrhunac pri kraju došašća 2022. godine, kad je s. Dobroslava punim srcem i životom, po smrti, prešla u gledanje lica nebesnika. Preminula je 23. prosinca 2022. godine, u 1,30 sati, u Domu sv. Josipa u Đakovu.
Sestra Dobroslava je rođena 19. studenog 1925. godine u Donjem Viljevu od oca Milana i majke Mare rođ. Vincetić. Krštena je 20. studenoga u Župnoj crkvi sv. Andrije Apostola u Viljevu. Imala je još jednu mlađu sestru. Roditelji su joj bili čestiti i pošteni ljudi i nastojali su je kršćanski odgojiti. Odmalena su je vodili u crkvu i naučili je poštivati Dan Gospodnji. Sa sedam godina pošla je u školu, koju baš i nije voljela. Bila je snalažljiva i prešla je u drugi razred. Tada se pripremala za Prvu sv. Pričest. Ti dani priprave bili su joj puni žara i ljubavi. Željno je očekivala dan kada će Isus, pun ljubavi prema njoj, doći u njezino malo, nevino srce. Kada je taj dan došao, bila je vrlo radosna i vesela. Sljedeće godine, s obnovljenim i produbljenim žarom, primila je sv. Krizmu.
Po završetku četvrtoga razreda nije nastavila školovanje. U Viljevu je bila samo četverogodišnja škola. Tada je malo tko iz Viljeva išao dalje u školu, jer je trebalo putovati u Donji Miholjac, a to je bilo skupo. Upisala se u Društvo Srca Isusova. Radila je s roditeljima u polju i po kući, sve što je trebalo. Uz taj posao nije zanemarila redovito moliti svoje molitve. Od sedme godine išla je u crkvu svakoga dana. Tata joj nije išao redovito u crkvu i znao joj je reći neka ona samo ide i neka se moli i za njega. Kada je navršila petnaest godina, počela je izlaziti s mladima. Svi su znali da ona ide svaki dan u crkvu i imali su poštovanja prema njoj, uvijek su se pristojno vladali u njezinoj blizini. Neki su je mladići htjeli i ženiti, ali ih je ona odlučno odbila i rekla da se nikada ne će udati.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata tatu su joj odveli partizani i nikada se više nije vratio. Majci je to bilo vrlo teško. Morala je dalje sama othranjivati djecu. Po završetku rata, jedan partizan, koji je ubio oca s. Dobroslave, ostao je u selu i otvorio gostionicu. Uz piće, prodavao je i druge potrepštine. Nije mogao mirno spavati. Imao je noćne more. Svaku noć sanjao je kako mu ubijeni otac govori da, dokle god ne bude pomogao njegovoj obitelji, ne će mu dati mira. Taj je čovjek pozvao mamu i to joj je rekao. Mama jer je bila kršćanka, oprostila mu je. On je stvarno pomagao njihovoj obitelji u svemu što je trebalo, tako da su mu bile zahvalne, a njemu su prestale noćne more.
Sestra je Dobroslava, s jednom prijateljicom, došla u Đakovo i jako joj se tamo svidjelo. Osjetila je nešto, ali još se nikako nije mogla odlučiti i poći u samostan. Jednom je zgodom sanjala kako joj draga Gospa govori da treba poći u samostan, ali još nije bila sigurna. Molila je devetnicu za devetnicom da joj bude jasno je li za samostan ili nije. Drugom zgodom sanjala je sv. Josipa koji joj je postavio pitanje: zar joj nije dosta što joj je draga Gospa rekla da pođe u samostan, pa joj sada i on to mora reći. Tada je postala sigurna da je odlazak u samostan njezin životni put.
Tako je 12. rujna 1948. godine stupila u đakovački samostan. Tu joj je sve bilo sveto. Svaki je posao s velikim marom i ljubavlju obavljala. Radila je u kuhinji, u vrtu i u praonici rublja. Imala je 23 godine i brzo je stupila u postulat i novicijat, u kojem je dobila ime s. Dobroslava.
Prve zavjete položila je 26. travnja 1951. godine. Sestra Dobroslava gotovo je cijeli svoj redovnički život provela radeći u Božjoj prirodi, u vrtu. Nakon Prvih zavjeta, dva mjeseca radila je u vrtu u Đakovu. Onda su je poglavari poslali u Porat, na otok Krk, gdje je u vrtu radila pet godina. Poslušnost ju je ponovno dovela u Đakovo, gdje je marljivo obrađivala vrt sedam godina. Onda je bila premještena na Sušak, u Rijeku, gdje je bila 26 godina. Iako je tamo tako dugo boravila, kada je dobila premještaj, spremno ga je prihvatila. Došla je u Zagreb gdje je također radila u vrtu i uzgajala je cvijeće 19 godina. Sestre svjedoče da se u podnevnoj pauzi nije odmarala, nego je to vrijeme provodila u kapeli, pred tabernakulom. Mlade sestre je učila malenosti, požrtvovnosti, održavanju redovničke šutnje. Doživjele su je kao svetu sestru, koja je imala uvijek samo lijepe riječi o svojim susestrama i voljela ih istinski. Bila je „mala tijelom, a velika duhom“. Kad su, primjerice, mlade sestre vodile klanjanje, divila se djelovanju Duha Svetoga koji ih vodi i nadahnjuje. Mlade je tako bodrila i ohrabrivala.
Iz Zagreba došla je u Privlaku gdje je također radila u vrtu punih deset godina. Kada su joj sile oslabile, došla je u Đakovo, u Dom sv. Josipa, 2017. godine i tamo je obavljala male službe u zajednici. Rado bi sišla u vrt, barem kupila lišće i počistila neki dio, kako bi se kretala i došla u doticaj s prirodom, a učinila i neko korisno djelo pomažući sestrama.
Sestra Dobroslava bila je vrlo jednostavna, dobra i požrtvovna sestra. Svoje dužnosti izvršavala je radosno i revno. Zahvalno je primila ponudu da pođe u domaćinsku školu. Stečeno znanje u školi rado je u praksi primjenjivala. Bila je uvijek vedra i raspoložena. Imala je oko otvoreno za potrebe bližnjega. Uza svoj posao u vrtu, rado je pomagala sestrama u kuhinji, ili gdje je već trebalo. Bila je sretna da može pomoći sestrama, a i svima koji su se našli na njezinu životnom putu. Osobito je u vrijeme Domovinskoga rata pomagala izbjeglicama na Sušaku. Radovala se kad su stizale stvari iz donacije kojima je mogla obradovati potrebite, a često ih je slušala dok su s njom dijelili svoje teškoće i probleme.
Zadnjih nekoliko mjeseci proživjela je prikovana uz bolesničku postelju. Trpjela je tiho i nije bila zahtjevna. I u tako teškoj situaciji njezino lice odsijevalo je vedrinom i smirenošću.
Zahvaljujemo Gospodinu za ovu dragu, jednostavnu i dobru sestru. S velikom lakoćom govorila je o društvu Isusa i Marije i o svojim razgovorima s njima. U godini blažene s. Ulrike, , možemo vidjeti kako, poput Blaženice, ima jednostavnu dubinu duhovnosti koja, uz obične fizičke poslove, opipljivo doživljava društvo nebesnika.
Draga naša sestro Dobroslava, izmoli nam nove svjedokinje koje će u našem vremenu svjedočiti blizinu Božju i tako privlačiti duše.
U nebesko gledanje svetih lica poveli te anđeli i radosno nastavila druženje s nebesnicima koje si već ovdje na zemlji započela!
- Nada Martinković
