Milosrdne sestre sv. Križa u Đakovu, nakon devetnice, proslavile su svetkovinu Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna 2021. godine, koncelebriranom sv. misom koju je predvodio mons. Đuro Hranić, đakovačko-osječki, uz tajnika, vlč. Domagoja Lackovića i kancelara Nadbiskupske kurije vlč. Dragu Markovića. U koncelebraciji su također bili vlč. Grgo Grbešić, rektor samostanske crkve, vlč. Ivan Andrić, pomoćnik rektora samostanske crkve, vlč. Ivan Lenić, župnik Župe Svih svetih u Đakovu, te mo Vinko Sitarić, bivši pomoćnik rektora.
Nadbiskup je svoju propovijed najprije utemeljio na liturgijskim čitanjima(Br 21,4b-9; Fil 2,6-11; Iv 3,13-17): „Sjetimo se i Isusovih riječi: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga” (Mt 16,25). Križ koji ubija je istodobno i drvo života. Prazni grob uskrsnuća već je skriven u raspeću. Svaki grijeh, pogrešan korak ili pogrešan izbor kao protuotrov ima kajanje. Oproštenje i pomirenje su lijek zasađen u našim narušenim odnosima. Vječni život nalazi se u Sinu Čovječjem uzdignutom na križu (Iv 3,14). Kakva god bila ta mjesta u kojima se nastanjuju zmije našega života, evanđeosko obećanje glasi da postoji protuotrov za otrov, ozdravljenje za svaki ugriz, život za svaku smrt. Ima nade usred očaja, oprosta usred grijeha, pomirenja usred slomljenosti, snage usred slabosti i svjetla usred tame. Taj lijek je već u nama. Danas ovdje nema nikoga od nas koji ne nosi lijek u sebi. Taj je lijek Isus Krist i snaga njegova spasenjskoga djela, čiji smo dionici postali po sakramentima krsta i potvrde i kojega primamo u svakoj sv. pričesti. Recept za taj lijek napisan je na samom početku kada nas je Bog stvorio na sliku Svoga Sina Isusa Krista koji se imao utjeloviti, postati čovjekom i sjediniti nas sa sobom. Po njegovu otkupiteljskom djelu opečaćeni smo Duhom Svetim i zauvijek označeni kao Kristovi, kao Kristove. Kad osjetimo “ugriz” onog negativnog i nedostojnoga u svom životu i u životu naroda kojemu pripadamo, tada je više nego ikada potrebno podignuti oči prema Onome koji je uzdignut. To mi svi znamo. Znamo da bez Isusa Krista, bez božanskoga života u sebi, mi umiremo u svojim ugrizima, u svojim grijesima, a s njim, s Isusom Kristom, otrov grijeha ne može nas prožeti, niti ubiti, nego je Isus Krist protuotrov, cjepivo, lijek koji nas brani i štiti da u nama ne pobijedi bolest zla i grijeha, nego da ozdravimo i da živimo zdravo – životom spašenika i donosimo plodove zdravlja, dobra i cjelovitog spasenja u sredinu kojoj smo poslani, u koju nas je postavila Božja providnost.“
„No naš pogled mora uvijek ostati usmjeren na Isusa Krista, uperen prema Njemu; mora ostati okrenut prema gore sa sviješću o našoj vlastitoj slabosti i krhkosti, s poniznošću koja je daleko od samosažaljenja, koja ne živi s nostalgijom za prošlošću i koja nam pomaže shvatiti da nam Bog i danas želi dati i nudi sve. Bog se u Isusu Kristu lišio svoga božanstva i došao među nas kao onaj koji služi. Bog u kojega vjerujemo je Bog koji silazi s neba kako bi dosegao našu stvarnost, susreo nas utjelovljen u našoj ljudskoj naravi i našem ljudskom iskustvu, s nama živio, za nas umro i uskrsnuo te nam ostavio lijek besmrtnosti po kojemu postajemo sposobni za mnoge životne izazove i za različite životne teškoće.“ – rekao je nadbiskup Đuro i obratio se zatim sestrama:
„Drage sestre! U otajstvu križa rođen je i vaš redovnički identitet. Biti Sestra sv. Križa znači u prvom redu prihvatiti logiku križa, logiku pšeničnoga zrna koje mora umrijeti da bi donijelo rod. Mora gledati na Križ Isusa Krista. Vaši osnivači nisu htjeli, te niti Vaša Družba nije zamišljena, da Vi kao zajednica provodite život zatvorenosti u sebe, u izoliranosti od ovoga svijeta, niti su za pojedine sestre predviđali život samodostatnosti, nego su sanjali o životu velikodušnog darivanja svake sestre i o umiranju sebi, o samozatajnom služenju u svijetu i o odgovornosti u poslanju, da biste tako i vi i onima kojima služite imale i imali smislen, radostan i pun život. Biti sestra sv. Križa znači moliti da Gospodin od nas i od naroda udalji „zmije“ svih oblika sebičnosti i svih načina ugriza rafiniranim i prikrivenim egoizmom, koji se nastani u nama, ravnodušnošću za ovaj svijet i za potrebe konkretnoga čovjeka oko nas. Sestra sv. Križa pozvana je stilom svoga života ukazivati konkretnom čovjeku današnjega vremena s kojim se susreće da je svoju pozornost usmjerila prema Isusu Kristu. On je središte Crkve i on je onaj, koji ju je pozvao i suobličio sebi raspetom i uskrslome. Biti sestra sv. Križa znači ljubiti Isusa Krista u njegovu otajstvenomu tijelu, u Crkvi koja živi, djeluje i svjedoči u svijetu. U Crkvi blista sjaj svetosti tolikih njezinih sinova i kćeri. Bilo ih je u prošlosti, ima ih i danas, i svi mi znamo i vidimo i prepoznajemo, u tolikim prigodama kako sjaj svetosti blista i postoji među vama.“
Na kraju je nadbiskup Đuro zaključio: „I svatko je od nas, draga braćo i sestre, draga braćo svećenici, i svaka je od Vas, drage Sestre, pozvana uvrstiti se u taj zbor spašenih po križu i uskrsnuću Kristovu. A uvrštavanje u taj zbor koji svijetli, zbor spašenih započinje upravo za euharistijskim stolom, po pristupanju pričesti, po blagovanju toga Protuotrova za različite otrove ovoga svijeta, za zlo i grijeh koji je oko nas, da se uspijemo obraniti od toga zla, da nas ono ne zahvati, da se mentalitet ovoga svijeta – niske prizemne računice, interesi ovoga svijeta – ne nastani u nama. Da budemo veći od mjerenja apotekarskom vagom, kako se to mjeri u ovome svijetu, da budemo veći od logike ovoga svijeta i da znamo i možemo svijetliti i biti znak spasenja i unositi Kristovo svjetlo spasenja. I zato danas drage sestre, vi na poseban način, vaš utemeljitelj i utemeljiteljica i tolike sestre među vama koje su vam utrle put, znale su to prepoznavati, i zato vi danas tako svečano slavite svetkovinu svetoga Križa, svjesne da u Kristovu križu je protuotrov za te različite križeve, ugrize ovoga svijeta, da budete veće i jače od svega toga i da budete znak spasenja i sakrament spasenja u ovome svijetu.“
U predvečerje svetkovine sestre su pobožnošću Križnoga puta počastile Krista i pobjedu Njegova Križa, a nakon toga primile su jednu posebnu čestitku: na inicijativu s. Gabrijele Tee Damjanović, duhovne asistentice Frame Đakovo, framašice Mihaela Mores i Antonija Bradarić pjesmom “Večernji susret” čestitale su sestrama svetkovinu Uzvišenja svetoga Križa.
Na samu svetkovinu župnik Ivan Lenić pozvao je sestre na molitvu krunice i večernju sv. misu u katedralu kako bi i zajedno s vjernicima proslavile ovaj dan. U prigodnoj propovijedi progovorio je o tajni Kristova Križa, te čestitao sestrama Svetkovinu.
s. Nada Martinković
