Svjedočanstvo uskrsloga Krista u životu Milosrdne sestre sv. Križa odsijeva u pogledu, hodu, stavu i osmijehu, a izvire iz života protkana molitvom, radom i trpljenjem. To je svjedočila i s. Margita i doživjela ispunjenje svojih nadanja baš u vazmenoj osmini. Preminula je 8. travnja 2026. godine, u 18 sati, okružena sestrama, u Domu sv. Josipa u Đakovu.
Rođena: 2. listopada 1936.
Prvi zavjeti: 28. svibnja 1960.
Umrla: 8. travnja 2026.
Svjedočanstvo uskrsloga Krista u životu Milosrdne sestre sv. Križa odsijeva u pogledu, hodu, stavu i osmijehu, a izvire iz života protkana molitvom, radom i trpljenjem. To je svjedočila i s. Margita i doživjela ispunjenje svojih nadanja baš u vazmenoj osmini. Preminula je 8. travnja 2026. godine, u 18 sati, okružena sestrama, u Domu sv. Josipa u Đakovu.
Sestra Margita rođena je 2. listopada 1936. godine u Satnici Đakovačkoj, kao treće dijete od oca Franje i majke Jule rođ. Božur. Na krštenju 5. listopada u Župi Svih svetih u Đakovu dobila je ime Agneza. Sa šest godina pošla je u školu i završila pet razreda. Kao djevojčica bila je povučena i bojažljiva. Nakon završene osnovne škole čuvala je stado svojih roditelja do 14. godine. Poslije je sa starijom sestrom pomagala roditeljima u obrađivanju njive. Ostalo vrijeme obavljala je kućne poslove, sve dok nije pošla u samostan.
Išla je sa starijom sestrom u djevojačka društva i zabave. Po želji roditelja starija joj je sestra bila ‘anđeo čuvar’. Kasnije je i sama zalazila u društva i posjećivala zabave, ali se čuvala svega što nije bilo dobro i odgoju u roditeljskoj kući prihvatljivo. Navršivši 19 godina uvidjela je da je vrijeme da si odabere zvanje za koje se molila već dulje vremena. Pred očima joj je bio i svjetovni, i duhovni stalež. U svojim razmišljanjima još se više i žarče molila. Za to vrijeme prisustvovala je jednoj mladoj misi i tada je spoznala da želi poći u samostan. Javila se u Đakovo da bude primljena u samostan, ali je morala pričekati još jednu godinu.
Tako je 7. ožujka 1957. godine bila primljena u đakovački samostan. Navršila je 21 godinu i s njom je bilo primljeno još 16 djevojaka. Radovala se kada je primila pelerinu, prvi znak redovničkoga opredjeljenja. U kandidaturi je poslana na filijalu u Ilok. Tamo je spremala crkvu i kuću, a po potrebi pomagala je u kuhinji i u vrtu. U Iloku se lijepo snašla, ali se obradovala kada je bila pozvana u Đakovo za postulat. Za vrijeme postulata pomagala je u crkvi i u praonici rublja. Rado je slušala pouke u postulatu i s velikim pouzdanjem u zaštitu Nebeske Majke ušla je u novicijat. Dobila je ime s. Margita.
Budući da je kao kandidatica radila u sakristiji u Iloku, lako se snašla kada je nakon Prvih sv. zavjeta 1960. godine dobila dužnost sakristanke u đakovačkoj katedrali. Ondje je trinaest godina svom dušom i srcem vršila svoju dužnost. Kod posla bila je ozbiljna i radina. Iz Đakova premještena je u Vukovar, u Franjevački samostan, gdje je, uz sakristansku službu, šest godina bila i kućna poglavarica. Službu kućne poglavarice nastavila je i u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu tijekom šest godina. Zatim je dvije godine bila u Opatiji, u isusovačkoj Rezidenciji, gdje je uz službu sakristanke obavljala i razne kućne poslove. Poslušnost ju je tada dovela u Osijek, u konkatedralu, gdje je šest godina bila kućna poglavarica i vodila brigu za crkvu i sakristiju. Iz Osijeka je pošla u Slavonski Brod, u Franjevački samostan, i tamo je punih jedanaest godina bila sakristanka. Nakon toga, 2004. godine, došla je u Đakovo i pripadala je Postulatskoj formativnoj zajednici osam godina. Tu je svojom franjevačkom jednostavnošću, radinošću i diskrecijom, kao i spremnošću na svaki posao, bila dobar primjer mlađima. Tijekom toga vremena obavljala je razne poslove i zamjenjivala sestru u sakristiji samostanske crkve. Od 2012. godine boravila je u Đakovu, u provincijalnoj zajednici. Tu je bila spremna odgovoriti na svaku potrebu u zajednici, pomagala je u glačaonici rublja, u crkvi i šivaonici.
Sestra Margita bila je jednostavna, dobra i požrtvovna sestra. Poglavari su uvijek mogli na nju računati. Kad god se ukazala kakva potreba za zamjenom, ona se uvijek spremno odazvala. U susretu sa sestrama bila je vedra i draga. Voljela je svoje sestre i svoje zvanje. Pamtit ćemo ju po dobroti i požrtvovnosti. Sve što je činila, bilo je iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Njezini česti boravci u crkvi, ne samo kada je crkvu spremala, nego i kada je molila, davali su joj snagu za svaki dan. Sve je stavljala u ruke Božje i za mnoge je molila i žrtvovala se.
U zadnjim godinama života puno je patila od svojih zdravstvenih tegoba, ali je samozatajno nosila svoj križ bolesti i starosti. U želji da drugima olakša, kako je to i inače činila, bila je skromna u svojim zahtjevima i nije dopuštala da joj se priušti nešto posebno. Sestre, koje su bile uz nju dok je umirala, svjedoče da kako je tiho živjela tako se, gotovo neprimjetno pred njihovim očima, preselila Gospodinu.
Sa zahvalnošću sjećamo se s. Margite i preporučujemo ju zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svetih. Neka nam izmoli vjernih i zauzetih duhovnih zvanja koja će poput nje ustrajati u svjedočenju uskrsloga Krista.