Moja je zadaća šutjeti.
(bl. Ulrika Nisch)
- Drage sestre, na početku dvije uvodne misli. Prva misao. U duhovnim vježbama, koje vam sada držim, ali i općenito gledajući kao svećenik i teolog, moram priznati da uopće ne znam tumačiti Pismo, tj. da moje tumačenje ne izriče smisao samoga Pisma. To meni, grješniku i smrtniku, nije moguće, ali mi je moguće s vama podijeliti ono što je meni pružalo užitak u razmatranju Božje riječi. I tako što s vama dijelim već prije razmatrano u ovim duhovnim vježbama još jedanput želim u sebi oživjeti ono o čemu sam razmatrao i time još više pobuditi svoju vlastitu pobožnost. Stoga, drage sestre, ako nešto od toga mojega užitka razmatranja nad Božjom riječi, od toga užitka koji sada želim novim razmatranjem ponovno raspiriti u sebi, prijeđe na vas, bit ću Gospodinu zahvalan. To će biti znak da dijelimo zajednički užitak u čitanju, slušanju i razumijevanju Božje riječi. Na tragu ovih misli, i večeras ne želim tumačiti život bl. Ulrike Nisch, nego samo podijeliti s vama užitak koji je proizišao iz čitanja nekih njezinih tekstova. To bi mogla biti prva uvodna misao. Druga misao. Sv. Bernard iz Clairvauxa snažnim mislima opisuje odnos Blažene Djevice Marije prema tek rođenomu Isusu Kristu: Et tu quidem, o Virgo, parvulum paries, parvulum nutries, parvulum lactabis: sed videns parvulum, cogita magnum – „A ti, Djevice, malenoga si rodila, malenoga hraniš i malenoga dojiš: gledaj malenoga i misli o njemu kao velikom.“ Da, „pogledaj malenoga, ali misli o njemu kao o velikom, promišljaj njega kao velikoga!“ Mogli bismo iskoristiti tu Bernardovu misao, misao toga velikog marijanskog svetca te reći da i mi, kršćani, možemo „misliti veliko“ samo ako gledamo „maleno“, Malenoga, malenoga Boga. Kršćanski se misli uvijek „veliko“ i velike stvari ako se kontemplira „maleno“, malenoga Isusa u jaslicama, malenoga Boga Isusa Krista, malene obične riječi Svetoga pisma. Veliko se krije u malenom. I još: samo maleni, ponizni, u kršćanskom duhu, mogu misliti veliko: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo.“ Tako nas i malena bl. Ulrika poziva da mislimo u tom malenom, u tom malenom i krhkom biću, Isusu Kristu, velike stvari, velikoga Boga. Ah, to je čovjeku, ljubitelju ovoga svijeta, koji uvijek želi misliti velike stvari, samo polazeći od velikoga, spektakularnoga, uzvišenoga, još gore, koji želi mišljenjem velikoga i sam postati velik bez poniznosti, jako teško, gotovo nemoguće. Jer, baš obratno vrijedi u vjeri: treba gledati maleno, Malenoga, jer u Malenom se skriva Veliki. Velik i uzvišen je samo onaj koji je malen i ponizan, najveći je u Kristovim očima onaj koji je najmanji, prvi je onaj koji je posljednji. Treća uvodna misao. Kako ne voljeti one osobe koje naš Gospodin voli? Prva je to Blažena Djevica Marija. Kako ne voljeti bl. Djevicu Mariju kad ju Gospodin toliko voli, kad ju je on najviše volio. Dokaz tomu da ju je najviše volio jest to da je odlučio utjeloviti se upravo u njezinoj svetoj utrobi, u njezinu svetom tijelu. Božji Sin postao je čovjekom da se sjedini s nama, da ljubimo njega i bližnje, osobito one koji su mu najbliskiji, a to je Blažena Djevica Marija te svi svetci. Kako može netko reći: „Ja ljubim Krista, a Blažena Djevica Marija nije mi bitna.“ Ili pak: „Ljubim Isusa, ali svetci su mi nevažni.“ Ne, Božji Sin postao je čovjekom, uzeo tijelo, sjedinio nas sa sobom, postao s nama „jedno tijelo“, da ljubeći njega, Glavu, ljubimo i njegovo Tijelo, Crkvu, osobito Blaženu Djevicu Mariju, svetce, ali i sve vjernike. K tomu, najviše od svih trebamo u njegovu Tijelu voljeti onu koju on najviše voli, a to je Blažena Djevica Marija. Zato, draga sestro, i ti moraš Blaženu Djevicu Mariju najviše ljubiti i najviše častiti. To vrijedi i za svetce. Ne voliš li svetce i svetice, ne voliš Krista. Kako je moguće da ne voliš sveticu i svetca koje Krist voli?! Četvrta misao. Crkveni nas oci poučavaju da uz Božju milost uvijek ide krjepost poniznosti. Poniznost je izričaj, dokaz da netko živi od milosti. Ili pak, drukčije rečeno: poniznost čovjeka čini gracilnim, gracioznim (lat. gratia), šarmantnim, jer se na grčkom koristi riječ haris (χάρις), tj. šarm. Dakle, istinski kršćanski šarm, gracilnost nastaje zahvaljujući poniznosti. Primio si milost, ona je tvoja, a opet nije tvoja, jer ne dolazi od tebe, nego od Krista, milost ti je darovana, i tako postaješ ponizan. Dakle, poniznošću primaš i čuvaš milost te tako, kao ponizan čovjek, čovjek milosti, postaješ i ostaješ gracilan, šarmantan. Šarm određene osobe nije ništa drugo doli ozračje poniznosti i Kristove milosti. Stoga, drage sestre, želite li biti šarmantne, gracilne poput Blažene Djevice Marije i bl. Ulrike, tada budite ponizne. Rekoh, milost je, kako kažu crkveni pisci, „familijarna“ (familiaris), bliska joj je uvijek krjepost poniznosti. Peto, stari su monasi uvijek govorili da redovničko odijelo nije ukras, nego neka vrsta oklopa: oklopa protiv đavla, protiv požude očiju, požude tijela i oholosti života. Dakle, ne smijemo koristiti redovničko odijelo, haljinu, habit, kao način pokazivanja, ukrašavanja sebe samih. To se lako može dogoditi s redovničkim odijelom. Ne. Nego, smatraj haljinu oklopom, ratničkom odjećom. Tako je shvaćala svoj redovnički život i bl. Ulrika. Evo toliko u ovim uvodnim mislima. Sada se možemo posvetiti razmatranju duhovnosti bl. Ulrike na temelju određenih tekstova koje dugujemo prijevodu sestre Blaženke Perković u knjižici pod naslovom „Velika mi djela učini Svesilni“. Također zahvaljujući sestri Blaženki imamo i vrlo vrijednu knjižicu o duhovnosti bl. Ulrike poznatoga teologa i aachenskoga biskupa Klausa Hemmerlea „Tihi glas“. Prijevod te knjige objavljen je 1988. godine u Đakovu, kada sam bio ministrant ovdje, u našoj samostanskoj crkvi. Zanimljivo je da je lektor te knjige naš negdašnji i meni tako drag rektor samostanske crkve i kasnije moj učitelj njemačkoga jezika mr. sc. Franjo Grujić (1932.-2004.). Svi se dobro sjećamo njegovih nježnih pošalica i nezaboravnih šaljivih namještanja svijeća, utiskivanja njegovih prstiju u još topli vosak svijeća na oltaru, kako bih ih pripravio za sljedeću misu. Dakle, osim tih dviju knjižica, drugi tekstovi bl. Ulrike, nažalost, nisu mi dostupni, tako da je moj teološki osvrt nedostatan i krnj. No, vjerujem da će i takav moći dostatno pustiti da odjekne moćan glas te tihe svete duše iz Hegnea, osobito danas, kada se čini da taj glas u današnjoj Crkvi, osobito u današnjoj bezbožnoj Europi, ali i među nama, mnogim bezbožnim europskim katolicima, teško odjekuje jer je nadjačan svim drugim glasovima koji su glasovi ovoga svijeta, a ne glasovi Božji. Izdvojio bih samo neke misli.
- I svećenika i teologa, koji je prvi komentirao, kao što je to vidljivo iz knjižice „Velika mi djela učini Svesilni“, zbunjivala su gledanja, odnosno vizije bl. Ulrike. Dok čitaju opise njezinih vizija, mnogi se pitaju kako uopće razumjeti te vizije. Štoviše, mnogim se kršćanima, pa čak i teolozima čine te vizije beznačajnima, ako ne i smiješnima. No, vrijedi baš suprotno! Teološki gledano, vizije bl. Ulrike ne samo da nisu beznačajne i smiješne, nego u sebi kriju veliku poruku koja nas treba nadahnjivati u našem kršćanskom životu. Pokušat ću to pokazati služeći se kratkom analizom trostrukoga poimanja molitve, kakvo susrećemo osobito kod starih, tj. srednjovjekovnih teologa. Naime, prvi je stupanj molitve tzv. animalni, ne-duhovni. U toj molitvi molimo nešto od Boga radi nas samih. U toj molitvi nije nas ni briga tko je i kakav je Bog, nemamo nikakvu predodžbu o Bogu. Tako se mole Bogu oni koji slabo vjeruju. Utječu se Bogu, misleći samo na sebe, na svoje potrebe (u trenutcima krize, bolesti, patnje). Drugi je stupanj molitve racionalni, razumsko-misaoni. Ta nas racionalna molitva dovodi do vizija bl. Ulrike. Naime, Bog se u Isusu Kristu učinio vidljivim, postao je čovjekom, dopustio nam je da ga smijemo gledati. Gledanje pak podrazumijeva prisutnost, bliskost, zajedništvo. Stoga je Bog želio postati vidljivim, da ga gledamo kako bi postao blizak s nama i kako ga više ne bismo morali tražiti nigdje drugdje, osim kod njega samoga. Zato u racionalnoj molitvi smijemo zamišljati Gospodina, predočavati si njega, jer nas na to pozivaju i evanđelja u čijim se riječima slikovito, vidljivo naznačuje vidljiva prisutnost samoga Boga među nama. Važno je, dakle, naglasiti da vjera u Isusa Krista mora biti slikovita, predočiva, ili ona uopće nije vjera. Ne-slikovita, ne-predočiva vjera u Isusa Krista, u kojoj Bog nije „oslikan“, predočiv, bila bi vjera u kojoj se Bog uopće nije utjelovio! Ili, pak, još snažnije rečeno: da se danas više Gospodin ne „oslikava“, ne predočava u našem duhu, molitvi, liturgiji, to bi bio mrtvi Gospodin! Postoji više načina kako se vjera „oslikava“ i predočuje. To su prvo riječi koje čitamo u Svetom pismu, teološkoj i duhovnoj tradiciji Crkve. Gospodin nam je dao svoje riječi po kojima smijemo slagati sliku o njemu samom. To su također pojmovi koje teologija koristi da si „oslika“, predoči Isusa Krista, kako bi ga se bolje razumjelo i ljubilo. K tomu postoje i riječi koje su nam darovane u molitvi. Radi se o posebnim iskustvima njegove prisutnosti i nadahnućima glede spoznaje Boga, ali i spoznaje određenoga poslanja u Crkvi. Naposljetku, postoje i riječi koje Gospodin daruje određenim vjernicima, svetcima, koje su stvarne vizije, kao što je to slučaj kod bl. Ulrike. Vizije su također intenzivna iskustva Kristove prisutnosti i posebna nadahnuća koja Gospodin daruje određenim dušama koje predano, s ljubavlju i poslušnošću, prijateljuju s njim. Vizije su, dakle, znak prijateljstva s Isusom Kristom! Nemojmo zaboraviti da je takve vizije imao i sv. Pavao, i sv. Petar, kako čitamo u Djelima Apostolskim, ili pak sv. Ivan u Knjizi Otkrivenja. A to znači da je bl. Ulrika prijateljica Kristova, još više, njegova zaručnica, kako ću to kasnije istaknuti. Ponavljam, nekomu Gospodin daje nadahnuća bez vizija, a nekomu nadahnuća s vizijama. U svakom slučaju, nadahnuća su jako važna, jer ona svjedoče o tome da je Isus Krist živi, uskrsli Krist, da on nije mrtvo slovo na papiru, mrtav pojam (to je opasnost teologije kao znanosti: da se Bog pretvori u mrtvi pojam!). Stoga, današnje nerazumijevanje ili čak podsmjehivanje vizijama bl. Ulrike i drugih svetaca samo potvrđuje bezbožnost koja je zahvatila i samu Crkvu. A to znači: za mnoge je vjernike Isus Krist mrtva osoba, možda još jedan veliki genij, ali genij koji, poput svih genija, više ne komunicira, ne razgovara, ne uprisutnjuje sebe danas! Bl. Ulrika doziva nam u svijest našu vlastitu bezbožnost ili, blaže rečeno, koliko smo se udaljili od Gospodina, kako njegove riječi doživljavamo kao obična, mrtva slova na papiru, kako uopće ne doživljavamo više njegovu prisutnost, a kamoli nadahnuća i poticaje koje nam on daje za naš duhovni život. Učestalost vizija u naše bl. Ulrike, što nas treba postidjeti, pokazuje koliko je ona samo „učestalo“, intenzivno živjela s Gospodinom. Štoviše, njezine su vizije izričaj duboke žudnje da Gospodina konačno gleda licem u lice, da ga gleda kakav on zaista jest, a ne kakvim ga mi predočavamo u nama samima, vrlo ograničeno, kao „u zagonetki i u zrcalu“ (1 Kor 13, 12).
- I treći stupanj molitve jest spiritualni, duhovni. Radi se sada o tome da čovjek u molitvi postaje „jedan duh“ s Gospodinom: „A tko prione uz Gospodina, jedan je duh.“ (1 Kor 6, 17) To konkretno znači da sada u molitvi moje sjećanje, moj razum i moja volja postaju potpuno Kristovi i da Krist govori u meni i iz mene. Dakle, Gospodin više ne govori samo u nadahnućima, vizijama. S njim, koji je nasuprot meni i s kojim razgovaram, sada postajem „jedan duh“ (ἓν πνεῦμά; unus spiritus), jedno s njim: toliko se preobražavam u njega, da stalno mislim na njega, da spoznajem kao on i da žudim kao on. Dakle, to se događa kada sve tri čovjekove moći – sjećanje, razum i volja – budu Krist. To je i razlog zašto je bl. Ulrika, ali i mnogi drugi svetci, voljela samoću: jer je voljela biti što više „jedan duh“ s Gospodinom. Time je samo živjela svoj redovnički život kao život zaručništva sa Zaručnikom, Isusom. Jedva je čekala da se osami od svih da može biti potpuno jedno s njim. To je također jedan od razloga zašto je bl. Ulrika imala poteškoće s molitvom krunice i časoslova, kako čitamo u njezinim spisima. Mnogi su zbog toga zbunjeni, jer ne znaju da ta poteškoća s molitvama ne proizlazi iz nedostatka, nego naprotiv, iz obilja ljubavi prema Gospodinu. Nama je pak zajednička, ali i osobna molitva teška, jer ne ljubimo dovoljno, a njoj je bila teška, jer ljubi previše. Radi se o sljedećem. Onaj tko je duboko napredovao u duhovnom životu, tko ima snažna nadahnuća i vizije, koji time ostaje sve više „jedan duh“ s Kristom, njemu je uobičajena molitva preslaba, nedovoljna. Štoviše, takvim su svetim dušama i nadahnuća, i vizije nedostatne. Zašto? Zato što se svete duše mogu zadovoljiti jedino samom prisutnošću Kristovom, samim gledanjem njegova lica, odnosno samo time da s njim postanu potpuno „jedan duh“, lišene svega ovozemaljskog, ograničenog, čemu pripada molitva, kao zapravo i svi sakramenti. Sv. Pavao to zorno opisuje sljedećim riječima: „Puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina.“ (2 Kor 5, 9) „Pritiješnjen sam od ovog dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje, ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas.“ (Fil 1, 23-24) Ova se tema može promotriti i pod još jednim vidom. Naime, crkveni se oci koriste Pjesmom nad pjesmama gdje se govori o tome da je Zaručnik uveo zaručnicu prvo u odaje (Pj 1, 4), potom u odaje vina (Pj 2, 4), a kasnije u ložnicu (Pj 8, 2-3). „Odaje“ bi se mogle nazvati nekom vrstom duhovne smočnice. U toj smočnici vjernik prima od Zaručnika određene Kristove bočice koje ga duhovno hrane: sakramenti, nauk Crkve, teologija, molitve. No, onaj tko napreduje u duhovnom životu, želi više od toga, on prelazi u „odaje vina“, tj. u vinski podrum. Želi biti opijen Gospodinom, njegovim nadahnućima, njegovom prisutnošću. No, duša nije ni vinskim podrumom zadovoljna, ona žudi za „ložnicom“, bračnom posteljom, u kojoj će nakon smrti postati „jedan duh“ s Gospodinom. Zato svi svetci vape za smrću. Kad ću već umrijeti, kada ću konačno biti s njim. Krunica, časoslov, pa i duhovna iskustva – dosta mi je svega toga. Kad ću se već rastati od svojega tijela, kad ću umrijeti i vidjeti Krista. Stoga još jednom ponavljam: obilje ljubavi glavni je razlog zašto je bl. Ulriki, ali i tolikim svetcima, bila teška ne samo krunica, nego sve ovozemaljsko, koliko god bilo dobro i korisno.
- Dakle, njezine vizije Isusa Krista, Gospe i anđela pokazuju da je za bl. Ulriku Krist živ i prisutan. Za razliku od nas, koji smo stalno u napasti da nam Krist postane mrtav, obična osoba iz povijesti, bl. Ulrika stalno je u razgovoru s njim i zato, ponavljam, uživa biti u samoći. Suprotno od nas koji jedva čekamo da se utopimo u nekakvom kolektivu ili čoporu, koji bježimo od samoće, naša Blaženica jedva čeka kada će se povući od svih da bude sama s Gospodinom. To je razlog, kako ja to često ističem u predavanjima, da redovnički život ima te dvije temeljne dimenzije: pustinjačku i zajedničku. Ako jedna ne valja, ne valja ni druga. Ako prevagne samo zajedničko, tada se postavlja pitanje: zbog čega si došla u redovničku zajednicu? Da se družiš, da se zabavljaš sa sestrama? Da uživaš u zajedništvu? Eh, to si mogao i u svijetu. Nažalost, to je tako uočljivo kod mnogih redovnika i redovnica. Nisu se mogli nigdje drugdje „skrasiti“, osim u redovništvu. Ili, još gore: došli su u redovništvo zbog „zajedništva“, a to znači zbog časti i moći. Prije redovništva bio si nitko i ništa. Ali, postao si redovnik i, odjednom, s habitom, barem u Hrvatskoj dobivaš poštovanje, bitan si itd. Dakle, pustinjački život središte je redovničkoga života: svaki redovnik, u svakoj redovničkoj zajednici, mora biti pustinjak ili uopće nije redovnik. S druge pak strane, pustinjački vid bez zajedničkoga života bio bi opet egoizam. Istinski pustinjačka duša, a to je duša koja voli Isusa, voli i sve one koji su Isusovi, a to je Crkva, a osobito redovnička zajednica. Zato istinski redovnik voli svoju zajednicu. Štoviše, on ju voli najviše baš zato što ima pustinjačku dušu, voli ju Kristovom ljubavlju, jer je u samoći postao „jedno s Kristom“. Svako povlačenje od Crkve, od redovničke zajednice, od zajedništva, povlačenje koje je motivirano nesavršenostima braće i sestara, nije istinsko povlačenje. To je samoća egoizma, a ne ljubavi prema Kristu. Istinski se pustinjak ne povlači iz zajednice zato što ne voli zajednicu, nego zato što voli više Krista. I čim Kristovo Tijelo, a to je Crkva, zajednica, zatraži njegovu prisutnost, on se rado predaje opet toj istoj zajednici. Uostalom, pogledajte istinske svetce: nitko nije druželjubiviji, društveno korisniji i predaniji od tih pustinjačkih, samotnih duša, duša koje najviše uživaju biti s Kristom. Tako i bl. Ulrika: sva je predana u zajednici, vrhunska je kuharica, marljiva i dobra, a opet jedva čeka samoću, jedva čeka svoje vizije, žudi biti sama s Gospodinom. Za onoga, pa čak i za današnjega redovnika i redovnicu, koji ne poznaje ovu, ovdje ukratko skiciranu duhovnu tradiciju, a nažalost danas se premalo pod tim vidom o mistici i askezi i govori, bl. Ulrika totalno je strana. To samo pokazuje koliko smo mi daleko od bl. Ulrike i svetaca: niti razgovaramo s Kristom, niti smo u toj racionalnoj molitvi, a kamoli u duhovnoj, gdje žudimo da postanemo potpuno jedno, suobličeni s Kristom. Ah, a kamoli da bismo žudjeli za tim da budemo u samoći, u molitvi, odnosno, da umremo kako bismo bili jedno s Kristom. Kratko bih sada progovorio o sadržaju istih vizija.
- Tekstovi, koji nam donose opis vizija, pokazuju koliko su te vizije ozbiljne. Krist je tužan, ljuti se na bl. Ulriku. Ona je sladokusac, pa joj prigovara što je sladokusac. Iz toga se vidi da te vizije nisu bile neka ugodnost. Krist ju prekorava, postavlja u pitanje. Sve se to za mnoge kršćane čini smiješnim i apsolutno neaktualnim. I zato današnji katolici, osobito oni u Njemačkoj, vrlo su sramežljivi glede bl. Ulrike, ali i drugih svetaca. Smatraju da ne treba previše o njoj govoriti, jer današnja Crkva u Njemačkoj, nažalost, želi biti posve nešto drugo. Ne želi vizije Krista, Gospe, anđela: oni žele „reforme“, izvanjske reforme struktura, sve se vrti oko moći i vlasti. Koga još zanima u Crkvi Krist, Gospa, anđeli, vizije?! Nažalost, malo koga, što pokazuje kakav sumrak vlada u današnjoj Crkvi u Njemačkoj, ali i u cijeloj Europi. Nadalje, u vizijama prevladava naglasak na prijateljskom druženju s Isusom i Marijom, jer smo i rekli da vizije nisu ništa drugo negoli izričaj intenzivnoga prijateljevanja s Isusom. To znači da je za bl. Ulriku Bog Bog prijateljstva. On nikad ne dolazi sam, nego u zajedništvu: Isus s Marijom, Marija s Josipom. Bl. Ulrika piše da je obuzeta Kristom, da uopće ne vidi što se događa. Kao i sve svetice, i ona ima svoje drage svetce: sv. Franju Saleškoga, svetca ljubavi i pobožnosti, sv. Alojzija, sv. Stanislava i druge. Dakle, važan je za nju Bog koji i sam ima svoje prijatelje, svetce. To je jako važna misao. Naime, Bog bez prijatelja, bez svetaca, bio bi takoreći mrtvi Bog: puka ideja, mrtvi pojam, koji se nikomu nije uprisutnio, jer nitko nije „svet“, a to znači da nikomu Isus nije tako važan da bi zbog njega netko postao svetim. Krist bi tada nalikovao Homeru, Sokratu, Maruliću. To je također i jedan od razloga što se kršćanstvo u protestantizmu umrtvilo: to je Crkva koja nema svetaca! Bogu hvala, mi u Katoličkoj crkvi imamo svetce, naš Bog nije mrtav Bog, koji je prije 2000 godina umro, nego ga mi na licima svetaca vidimo, vidimo ga na licu bl. Ulrike Nisch! Poticaj je to da otkrijemo ne samo bl. Ulriku, našu majku M. Amadeju, nego i druge svetce i svetice: da se što više družimo s njima. Rekli smo pa to ovdje opet ponavljam: Krist se raduje da se družiš sa svetcima, s bl. Ulrikom, da ljubiš njih koji ljube Krista, da ljubiš njih koji su ljubljeni Kristom. Biskup Hemmerle u svojoj knjizi tvrdi da je bl. Ulrika razmatrala o Božjim osobinama, a osobito o Božjoj jednostavnosti. Za nju je jednostavnost bila najvažnija Božja osobina. A svi su svetci jednostavni, jer su oni usredotočeni na jedno, na Boga, i sve je tako divno transparentno, kristalno jasno u njima, jer je sve prožeto Jednim, Bogom. Ili, drukčije rečeno, jednostavna osoba ne misli na sebe. U njezinoj se prisutnosti ne osjeća njezin ego. Ona uvijek ukazuje na ono što nju samu nadilazi: Bog, Istina, Dobrota, zajedničko poslanje, prijatelj, itd. Mi smo, nažalost, komplicirani. S jedne strane, odveć se vrtimo oko svojega ega, sebe takoreći stalno gledamo u ogledalu, i upravo zato svojim vlastitim egom svemu stavljamo zaprjeke. S druge pak strane, odveć smo izgubljeni u ovozemaljskim stvarima, gubimo iz vida Jednoga. Jednostavna se pak osoba povukla i od sebe i od svijeta! Zato se jednostavna osoba zna igrati, jer se igra samo onaj tko zna sebe relativizirati i tko se zna povući iz ovoga svijeta, svijeta koristi i interesa. To nas dovodi do sljedeće teme u tekstovima bl. Ulrike, a to je igra. U mnogim vizijama susrećemo bl. Ulriku kako se igra s Isusom i Marijom. Igra nije samo izričaj nje kao jednostavne duše, nego i duše koja ljubi. Naime, tko ljubi, taj se zna igrati. Tko ne ljubi, taj se ne zna igrati. Ili, tko se zna igrati, taj ljubi. Zašto? Zato što se u igri događa zaborav nas samih, ono povlačenje, kao što rekoh, od nas samih, ali i od ovoga svijeta koristi. To vidimo kod sv. Terezije od Djeteta Isusa, kod mnogih svetaca: šaljive trenutke, zgode, Božje zafrkancije, igru s loptom. Tako naša bl. Ulrika igra kocku i karta se s Isusom i s anđelima, predivna scena! To pokazuje samo njezin jednostavan duh ili pak, ako hoćete, njezin djetinji duh. To je zato, drage sestre, poticaj i za nas da otkrijemo igralačku, djetinju dimenziju u svojem vjerničkom životu, da razgovaramo s Gospodinom, da se s njim smijemo, plačemo, jednom riječju, da se u ljubavi igramo s Gospodinom, tako što zaboravljamo sebe, tako što ga ljubimo gratis, radi njega samoga. Francuski književnik Michel Houellebecq piše na jednom mjestu (vidi moj članak u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije 2, 2022., 35.-40.) da danas moderni čovjek nije više u stanju igrati se, zabavljati se, pa ni opustiti se. A kao glavni razlog tomu navodi da čovjek, zbog svoje sebičnosti, nije više u stanju sebe zaboraviti. Sasvim je u pravu. Jer, da bi se mogao igrati, moraš zaboraviti sebe, biti u „fuziji“ s drugim, s bližnjim, s Bogom, a moderni čovjek to ne može. Houellebecq ironično opisuje fešte, partije na kojima je sudjelovao, gdje je primijetio kako, da bi se ljudi donekle počeli igrati i zabavljati, moraju se ubiti alkoholom, drogirati se. A opet, tako „ubijeni“, uopće nisu sposobni za igru, za zabavu. Dakle, ne treba se čuditi da bl. Ulrika ima vizije igre s Isusom i s Gospom. To nam je poticaj, ponavljam, da otkrijemo igralačku dimenziju vjere.
- Dakako, jedna od najvažnijih tema, koja se provlači kroz njezine spise, jest križ, patnja. Poslušajte samo ovu divnu misao: „Poniženja su za mene svetkovine. Za Spasitelja sve se može.” Sjetimo se da smo i mi o tome razmatrali u ovim duhovnim vježbama: Bog je postao čovjekom da iz ljubavi pati radi nas. I mi, koji ga nasljedujemo, odlučili smo iz ljubavi patiti u ovom svijetu te kroz patnju pronalaziti Gospodina i istinsku sreću. Ne zaboravimo Gospodinov „jao“ i Gospodinov „blago“: Jao vama koji se smijete, blago vama koji plačete, jao vama koji ste bogati, blago vama koji ste siromašni. Jednom riječju,blago vama koji patite iz ljubavi prema meni. Da, „poniženja su za mene svetkovine“. Točno tako. Naime, žalost te dovodi do radosti, ukoliko te patnje slamaju u tvojoj oholosti i tako te osposobljavaju da se možeš radovati u Gospodinu, da se možeš igrati s Gospodinom. Ili, na drugim mjestima, gdje bl. Ulrika još snažnijim riječima opisuje svoju želju te moli da bude razapeta: „Razapni svoju zaručnicu.“ Ili, gdje vapi da bude polegnuta na križ: „Uzela sam radosno križ i legla na nj.” Eh, samo ove misli pokazuju zašto bl. Ulrika nije aktualna danas u Crkvi! Tko danas moli Gospodina da bude razapet, tko danas vapi za križem kao za svojom posteljom?! Ah, malo tko! Danas većina traži samo svoje, svoje ugode, kako sebi ugađati i zato žele ušutkati bl. Ulriku i druge svetce. No, tu se svetu kuharicu ne može ušutkati. Eh, dokaz je tomu da se i mi danas njome bavimo ovdje, u Đakovu. Ako ju ne će u Njemačkoj, doći će ona u Đakovo, ako ne će u Đakovo, doći će u Afriku itd. Dakle, bl. Ulrika potiče nas da otkrijemo ponovno – a to se odnosi na vas jer ste vi Milosrdne sestre svetoga Križa – važnost križa, radosti u umiranju, poniženju, razapinjanju: „Razapni svoju zaručnicu.” I ponavljam: tako ćete biti radosne. Đavao pak čini potpuno suprotno, nudi nam ono što mi zapravo volimo: traži užitak, smij se, raduj se, ali nakon te radosti dolazi žalost, gorčina, praznina, kako je to opet sjajno opisao Houellebecq. A kod bl. Ulrike nalazimo baš suprotno: razapinjanje, mrtvljenje samoga sebe – povlačenje od sebe i od svijeta (jednostavnost) –uvjet je svete igre, zafrkancije, kartanja, razgovora s Kristom. Štoviše, njezina postelja križa dala joj je neobičnu radost, postala je „sestra poskakalo“, kako to spominje biskup Hemmerle u svojoj knjizi. Postelja križa omogućila joj je svetu ravnodušnost spram svega. Primjerice, hrana nije dobro skuhana, ona ne pravi od toga dramu. To je ono o čemu govore duhovni pisci: budi ravnodušan i spram radosti i spram žalosti ovoga svijeta, spram uspjeha i spram neuspjeha ovoga svijeta. Jer, ni radost ovoga svijeta nema posljednju riječ. Ona nije istinska radost. Istinska će radost nastati poslije smrti, kada budemo jedno s Gospodinom. A ni žalost ovoga svijeta nema posljednju riječ, jer posljednju riječ ima radost u Gospodinu. Kad govorimo o križu, rekoh da je za nju sve u ovome svijetu, pa i u Crkvi, smočnica. To po mom mišljenju dolazi jako snažno do izražaja u sljedećoj rečenici: „Ponekad mislim da nisam više na svijetu, ali kad otvorim oči – jao, još sam uvijek tu.” Jao, kod mene je baš suprotno: ja želim biti tu, s „jao“ idem na molitvu, „jao“ mi je biti s Kristom, jer ja želim biti tu, u ovom svijetu, i svi mi govore: „Dobro je što si tu.“ A baš suprotno bih trebao uzdisati, zajedno s bl. Ulrikom: „Jao meni što sam još tu!“ I taj sveti „jao“ izričaj je velike ljubavi prema Isusu Kristu, jer tako uzdiše i sv. Pavao: „Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak. A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam! Pritiješnjen sam od ovog dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje, ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas.“ (Fil 1, 21-24) Ili pak ova rečenica: „Premalo sam ponižena, zato tako malo uspijevam.“ Kao da u tim riječima čujemo riječi Psalma: „Dobro mi je što sam ponižen da bih tvoja naučio pravila.“ (Ps 119, 71) Meni je to jako važna rečenica i znam to dobro iz vlastitoga iskustva. E, kada sam bio ponižen, kada su me poniženja slomila, tada sam počeo izlaziti iz sebe, tada sam počeo ljubiti i učiti Božja pravila. A kad sam premalo bio ponižen, uvijek sam bio pun sebe, ohol i upravo zato sam tako malo „uspijevao“ u duhovnom životu. Naravno, kao sve svetice i svetci, i ona je proživljavala, i to biskup Hemmerle pokazuje, muku, tamu vjere kroz koju je morala proći da potpuno umre sebi i da bude Gospodinova.
- Za kraj još samo nekoliko misli. Prvo, euharistija i čežnja. Koliko je bl. Ulrika voljela euharistijskoga Gospodina, pokazuje to da je imala vizije Gospodina koji joj sam nosi pričest jer se u ono vrijeme nije često pričešćivalo. Ah, mi se svaki dan pričešćujemo, a nama se ništa bitnoga ne događa, još gore, imamo mlaku ili pak nikakvu žudnju za Gospodinom. Euharistija je u njoj budila još veću čežnju za Gospodinom. Zato ona, zamislite, govori: „Cijeli sam dan u čežnji.“ Misli se na čežnju prema Gospodinu. O tome smo razmatrali također u ovim duhovnim vježbama. Treba umrtviti žudnje ovoga svijeta (grč. επιθυμία), tako što one sve gube na važnosti u odnosu na daleko veću i žešću žudnju, a to je žudnja za Kristom. Poslušajte samo ovu misao: „Želim umrijeti izmučena gorućom željom za gledanjem lica svojega Isusa.“ Drugo, mnoge zbunjuje to da se bl. Ulrika u jednoj svojoj viziji klanjala s Isusom Blaženoj Djevici Mariji. Ali to nas nimalo ne treba zbunjivati. Naime, to što je klečala s Isusom pred Marijom, ne znači da se klanjala Mariji kao Bogu. Klečanje je stav poštovanja i ljubavi. I Bog je kleknuo pred nas tako što je postao čovjekom, tako što je došao služiti, a ne da bude služen. Kleknuo je i tako što nam je oprao noge, tako što je postao robom, jer se nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom. Uostalom, maleni je Isus u Betlehemu ne samo klečao, nego je u svojoj velikoj poniznosti hodao na sve četiri prema svojoj Majci Mariji! Stoga nema razloga za zbunjenost spram te vizije. Bl. Ulrika svojom intuicijom vjere dobro je znala o kakvom se klečanju ovdje radi, a rekoh, to je klečanje utjelovljenoga Boga. I za kraj, još jedna slatka misao, osobito važna za duhovne vježbe. Jednom su pitali bl. Ulriku kako uspijeva moliti i biti potpuno sabrana u molitvi i koji je razlog da prima vizije. Ona je jednostavno odgovorila: „Moramo spustiti zavjese.“ Da, potrebno je spustiti zavjese, zavjese duše, zavjese naših tjelesnih osjetila. Moraš spustiti zavjese i posvetiti se Gospodinu. I, drage sestre, kada ćete spustiti zavjese svojih osjetila i duše, ako ne sad, u duhovnim vježbama? „Moramo spustiti zavjese.“ I zaista, hajdemo sada spustiti zavjese te se barem nakratko povući i od sebe i od ovoga svijeta. I kad spustiš zavjese i primiš Gospodina, odjednom dolaziš i u društvo anđela, koje je bl. Ulrika toliko voljela i častila. Tako ćeš anđeoski nevinim, jednostavnim i tihim očima promatrati i svoje susestre: „Moj mi je Ljubljeni osobito danas iskazao veliku milost. Pogledala sam u sobu u kojoj bijaše zajedno više sestara, kod svake sam sestre vidjela Anđela Čuvara. A one sestre su bile tako lijepe. Neke su bila ljepše, druge manje lijepe. Ali sve su bile lijepe. Božanski Spasitelj bio je također nazočan. I na kraju je dao svakoj pojedinoj blagoslov.“
prof. dr. sc. Ivica Raguž
Predavanje održano u samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, 30. prosinca 2021. godine, tijekom duhovnih vježbi. Neznatno je dorađeno.
