Subota – 17. prosinca
Dragi čitatelji! Iako smo o došašću naviknuti govoriti kao o jednoj cjelini, manje je poznato širim vjerničkim krugovima kako se ono dijeli na prvi i drugi dio. Prvi dio počinje Prvom nedjeljom došašća, tj. nedjeljom koja je najbliža spomendanu svetoga Andrije (30. studenoga) i traje do 16. prosinca, a drugi dio započinje 17. prosinca i traje do Badnjaka.
Danas započinjemo drugi dio došašća posvećen neposrednoj pripravi za slavlje rođenja Gospodnjega. U bogoslužju Crkve posebno su bogati posljednji dani pred Božić. To je poznata tzv. predbožićna osmina od 17. do 24. prosinca. Tijekom tih dana čitaju se evanđelja u kojima nam evanđelisti Matej i Luka otkrivaju događaje koji su prethodili Isusovu rođenju.
Ti dani obilježeni su posebnim zazivima prije i nakon Marijina Veliča u molitvi Večernjih hvala Božanskoga časoslova i kod mise prije evanđelja, a zovu se O-antifone, po početnom uskliku „O“. U tim se antifonama progovara o naravi iščekivanoga Mesije. Svaka od sedam O-antifona počinje s jednim imenom kojim Pismo opisuje Mesiju: O Mudrosti, O Adonaju, O slavni Jesin korijene, O divni ključu Davidov, O Istoče, O Kralju sviju naroda, O Emanuele.
Zbog njihove neprolazne svetopisamske poruke i značenja, umjesto anđela i majke M. Amadeje Pavlović, koji su nas vodili u prvom dijelu došašća, od danas do Božića slušat ćemo poruke O-antifona pojedinoga dana. Svakoga dana, prije nego što se navijesti evanđelje, s. Franka Dobranić, novakinja, otpjevat će O-antifonu toga dana. Poslušajmo prvu O-antifonu: O Mudrosti.
„O Mudrosti, što Svevišnjem iz usta vječnih izvireš, i s kraja jednog do drugog po cijelom svijetu dopireš, sve snažno, blago redeći: među nas dođi, uči nas, da pravi put nam pokažeš!“
Početak svetoga Evanđelja po Mateju (Mt 1, 1-17)
Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova. Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća. Judi Tamara rodi Peresa i Zeraha. Peresu se rodi Hesron. Hesronu se rodi Ram. Ramu se rodi Aminadab. Aminadabu se rodi Nahšon. Nahšonu se rodi Salma. Salmi Rahaba rodi Boaza. Boazu Ruta rodi Obeda. Obedu se rodi Jišaj. Jišaju se rodi David kralj.
Davidu bivša žena Urijina rodi Salomona. Salomonu se rodi Roboam. Roboamu se rodi Abija. Abiji se rodi Asa. Asi se rodi Jozafat. Jozafatu se rodi Joram. Joramu se rodi Ahazja. Ahazji se rodi Jotam. Jotamu se rodi Ahaz. Ahazu se rodi Ezekija. Ezekiji se rodi Manaše. Manašeu se rodi Jošija. Jošiji se rodi Jehonija i njegova braća u vrijeme progonstva u Babilon.
Poslije progonstva u Babilon Jehoniji se rodi Šealtiel. Šealtielu se rodi Zerubabel. Zerubabelu se rodi Elijakim. Elijakimu se rodi Azor. Azoru se rodi Sadok. Sadoku se rodi Akim. Akimu se rodi Elijud. Elijudu se rodi Eleazar. Eleazaru se rodi Matan. Matanu se rodi Jakov. Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.
U svemu dakle: od Abrahama do Davida četrnaest naraštaja; od Davida do progonstva u Babilon četrnaest naraštaja; poslije progonstva u Babilon do Krista četrnaest naraštaja.
Kada se u liturgiji čita Isusovo rodoslovlje, onda nije teško opaziti na licima svećenika i vjernika neku vrstu dosadne odsutnosti. Monotono ponavljanje muških imena s glagolom „rodi se“ stvara u nama nezainteresiran stav prema Isusovu rodoslovlju, unatoč vjeri da nas je Isus ucijepio u izabrani narod i u povijest koja je počela s Abrahamom. Evanđelist Matej, nabrajajući imena Isusovih predaka, ne zaobilazi mračne strane Isusova rodoslovlja, ne ispuštajući likove koji nisu bili sveta i uzorna života, te tako pokazuje kako se Bog svojim rođenjem utjelovio u konkretnu povijest, u stvarnu obitelj i u život. Bog je ušao u povijest spasenja kako bi hodao s nama, kako bi nas učio i pokazivao nam put. Takvim ga predstavlja današnja O-antifona:
„O Mudrosti, o Riječi od Početka, po kojoj sve je počelo, u kojoj sve zaživjelo, što duh il’ dah u silu postojanja dade čovjeku, i bićima i stvarima, i svekolikom svemiru… I ništa nema pod nebom, i ništa nema pod suncem što bez tebe bi stajalo. O siđi danas, među nas uđi, u nas uđi, uči nas da pravi put nam pokažeš te sva bespuća, sva zla nagnuća od nas odagnaš.“ (Bonaventura Duda)
4. NEDJELJA DOŠŠAĆA – 18. prosinca
»O Adonaju, Gospode, što Izraelov vodiš dom, što Mojsiju ukaza se odjeven plamnom kupinom, i dade zakon sinajski: pohiti da nas izbaviš božanskom svojom desnicom!«
Iz svetoga Evanđelja po Mateju (Mt 1, 18-24)
Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.
Evanđelje po Mateju 4. nedjelje došašća počinje na tipičan hebrejski način, dajući rodoslovno stablo Isusa koji će se roditi od Marije, zaručene za Josipa, sina Davidova. Matej ne spominje navještenje, ni Marijinu tjeskobu nakon navještenja nego je usmjeren na Josipovu tjeskobu nakon saznanja da je Marija trudna. Josip je zbog toga prošao dug i bolan put straha, oklijevanja i razlučivanja prije nego što mu je Bog u snu po anđelu objavio da se ne boji uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a on mu treba dati ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih. Uživljavajući se u situaciju u kojoj su se našli Josip i Marija, možemo reći da je Bog poput bombe eksplodirao u životu njihove obitelji. Marija se morala suočiti s golemim izazovom za svoju vjeru i povjerenje u Boga. Od nje se tražilo da preuzme velik rizik. Izvanbračna trudnoća u to vrijeme nije se tolerirala. Dapače, djevojka ili žena koja je zatrudnjela izvan braka, kažnjavana je kamenovanjem. Osim toga, Marija je mogla očekivati da će ju zbog toga Josip odbaciti, da će ju odbaciti njezina obitelj, svi njezini prijatelji. Uza sve to, ona ima veliko povjerenje i pouzdanje u Boga.
Josip, pravedan i bogobojazan čovjek, nije želio osramotiti ili kazniti svoju zaručnicu Mariju, kad je otkrio da je trudna. Bez sumnje, o tome je u molitvi Bogu govorio. Nije žurio i naglio u osuđivanju Marije, nije reagirao povrijeđeno i ljutito. Kako bi nam ova Josipova krjepost često dobro došla u našim međuljudskim odnosima, osobito onima koji žive u braku ili se pripremaju za brak! Bog je Josipa zbog te njegove vjere u Mariju i povjerenja u Boga nagradio ne samo utjehom, već i objavom. Šalje mu u snu anđela da mu javi da se ne boji uzeti Mariju i daje mu poslanje u Isusovu životu. Kao pravi otac, on mu treba nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih. Josip je povjerovao što mu je Bog u snu objavio. Uzima Mariju za svoju ženu.
Analizirajući likove Marije i Josipa današnje nam je evanđelje poziv da vjerujemo u Božja obećanja, čak i kad smo suočeni s teškim okolnostima i problemima koji nam se čine nepremostivima. Marija i Josip pokazuju nam da u teškoćama života valja buditi vjeru i nadu kako su to činili starozavjetni ljudi, vapeći Gospodinu riječima današnje O-antifone:
„O Adonaju, o moćni Gospodine…, dođi k nama kao oganj koji si se ukazao Mojsiju u plamenu gorućega grma.“ Svjetlom svojega Duha prosvijetli naše postupke. Neka nam Duh Sveti udijeli snagu da provodimo u djelo ono što nam je tvoja Riječ otkrila. „O Adonaju, Gospode, dođi, pohiti da nas izbaviš božanskom svojom desnicom!“
PONEDJELJAK – 19. prosinca
»O slavni Jesin korijene, što naroda si barjak svih, pred kojim tih će postati i glas sa usta kraljevskih, kog molit svi će narodi: ne kasni, dođi, izbavi iz nevolja nas premnogih!«
Iz svetoga Evanđelja po Luki (Lk 1, 5-25)
U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta. Oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. No nisu imali djeteta jer Elizabeta bijaše nerotkinja, a oboje već poodmakle dobi.
Dok je Zaharija jednom po redu svojega razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom, ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kad. Za vrijeme kađenice sve je ono mnoštvo naroda vani molilo.
A njemu se ukaza anđeo Gospodnji. Stajao je s desne strane kadionoga žrtvenika. Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade. No anđeo mu reče: »Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića ne će piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.«
Nato Zaharija reče anđelu: »Po čemu ću ja to razaznati. Ta star sam i žena mi poodmakle dobi.« Anđeo mu odgovori: »Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu poruku. I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemit ćeš i ne ćeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude.«
Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u Svetištu. Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u Svetištu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem.
Kad se navršiše dani njegove službe, otiđe kući. Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, njegova žena. Krila se pet mjeseci govoreći: »Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.«
Dragi slušatelji, nakon živopisna opisa navještenja rođenja Ivana Krstitelja i nasuprot evanđeoske poruke koja govori o neplodnosti bračnoga para Zaharije i Elizabete, sadržaj današnje O-antifone veličanje je Božje ljubavi prema nama i našem spasenju slikom Jesina korijena. Prorok Izaija u svojem proročanstvu o Mesiji očekuje »mladicu iz panja Jišajeva«. On će doći kao Kralj koji će izbaviti narod iz svih nevolja.
Događaj današnjega evanđelja, odvija se u hramu. Zaharija obavlja svećeničku službu pred Bogom u Svetištu Gospodnjem. Tu mu Bog šalje anđela Gabrijela s porukom da će njegova žena Elizabeta roditi sina. Makar se nalazi u Svetištu Gospodnjem, u tom trenutku ne pokazuje dovoljno vjere. Obuzima ga sumnja i strah. Mislio je da će njegove godine spriječiti Božji plan. Nakon dugih godina molitve i trpljenja, već se pomirio s tim da on i njegova žena Elizabeta nemaju potomka, što je za Židove bio znak velike kazne i poniženja. U ovom trenutku podcijenio je Božju svemogućnost. Međutim, Bog nastavlja svoj plan unatoč Zaharijinoj sumnji i nedostatku vjere jer je Svemogući silno želio podići prikladna Preteču svojemu Sinu. Budući da nije povjerovao anđelovim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemio je do dana dok se Ivan nije rodio.
Koji je moj izgovor kad kažem Bogu ne? Jesam li previše zauzet? Prestar? Premlad? Previše nedostojan? Može li me Bog pozvati da učinim nešto što mislim da nadilazi moje sposobnosti i snage? Ovaj evanđeoski događaj upozorava nas da se ne bismo trebali iznenaditi ako Bog nastavi sa svojim planovima u našim životima, čak i kada mu se opiremo. Ponekad i neuspjesi mogu biti Božja ruka na djelu. Možda nas upravo po njima priprema za nešto bolje.
Budući da je do Božića još samo nekoliko dana, neka nas anđeo Gospodnji nađe spremne, kao što je Marija bila spremna. Potrebno je truditi se te tijekom dana pronaći trenutke za boravak u Božjoj prisutnosti, da u tišini i molitvi pojačamo ljubav prema Bogu. Dok ovih dana budemo slušali evanđeoska izvješća o navještenju, o Ivanovu i Isusovu rođenju, dopustimo da i nas obuzme velika čežnja i radost zbog Božjega dolaska k nama, upravo onako kako su s čežnjom čekali Mesiju, u današnjoj O-antifoni nazvanog mladica iz korijena Jišaeva. Zazovimo ga danas često:
„O slavni Jesin korijene, o Božji Sine, o snažni Korijene, sa stabla svojega pusti nam sokove. Osnaži sve što ljube te. O Božji Korijene, bez tebe suh je, neplodan i brak sa žarkim čežnjama! O Isuse, mladice korijena Jišajeva, ti si znak Božje ljubavi. Zbog tebe sam pun nade i iščekivanja, ispunjen ponovnim rođenjem radosti i ljubavi. Dođi, izbavi nas iz nevolja premnogih.“
UTORAK – 20. prosinca
»O divni ključu Davidov i vladaoče roda svojeg, što otvaraš i zatvaraš, i nema stvora nikakvog, što spriječit bi te mogao: dobrostiv dođi, sužnjeve iz mraka vodi tamničkog!«
Iz svetoga Evanđelja po Luki (Lk 1, 26-38)
U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu ne će biti kraja.«
Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.
Današnja antifona, u kojoj nas Crkva poziva da razmišljamo u iščekivanju Kristova rođenja glasi: O divni ključu Davidov. Pozadina njezina sadržaja Izaijino je proroštvo o kojem se govori u 1. čitanju današnjeg bogoslužja, a glasi: „I stavit ću mu na rame ključ kuće Davidove; on će otvoriti, i nitko ne će zatvoriti; i zatvorit će se, i nitko ne će otvoriti.” Radosna vijest današnjega evanđelja jest: Isus je taj koji će primiti ključeve kuće Davidove. Kad je riječ o kući Davidovoj i Josipu iz kuće Davidove, valja podsjetiti da se to isto tako odnosi i na Mariju, a potvrda tomu jest to što je propis zakona bio da svaki muškarac treba oženiti ženu iz vlastitoga plemena i roda. Zato anđeo Gabrijel, govoreći Mariji o Sinu kojega će ona začeti po Duhu Svetom i roditi, kaže: „Dat će mu Gospodin Bog prijestolje Davida, oca njegova, i on će vladati kućom Jakova zauvijek i njegovu kraljevstvu ne će biti kraja.” Tim riječima potvrdio je proroštvo Izaijino o kojem pjeva današnja O-antifona. Isus je Ključ Davidov!
Zagledani u Mariju u času začeća, divimo se njezinoj spremnosti i hrabrosti kojom odgovara na Božji poziv. To jasno pokazuje da je imala dubok, osobni odnos s Bogom. Iako ju je ovaj poziv donekle zbunio, Marija vjeruje Bogu i pouzdaje se u njegovu milost. Dok se pripremamo za Božić, pripremamo se zapravo dočekati Isusa kao onoga koji drži ključ Davidov, onoga koji dolazi izvesti na svjetlo sve koji sjede u tami i sjeni smrtnoj. Ključ koji drži njegov je križ, kojim nas je svojom mukom, smrću i uskrsnućem oslobodio od grijeha i smrti te nam otvorio milosni život i vrata nebeskoga Kraljevstva. U želji da Gospodin u ove bliže dane priprave za Božić, po sakramentu pomirenja, mnoge izvede iz tame grijeha, straha i tjeskobe, molimo riječima Crkve iz današnje O-antifone:
O divni ključu Davidov i vladaoče roda svojeg, otključaj vratnice naših robovanja. Dobrostiv dođi, sužnjeve iz mraka vodi tamničkog! Otvori jedra, pošalji Duha svojeg, nek’ nas uči odvažnosti, da poput Marije spremno i uvijek iznova kažemo Bogu svoj da.
SRIJEDA -21. prosinca
»O Istoče, o sjaju svet u svjetlosti vjekovitoj, ti Sunce pravde istinske: ograni bijedi čovječjoj, što tumara po tminama! Prosvijetli sve što gube se u smrtnoj sjeni nemiloj!«
Iz svetoga Evanđelja po Luki (Lk 1, 39-45)
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:
»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
Uvijek mi srce zaigra kad prepoznam mudrost Crkve u povezivanju otajstvene i ovozemaljske stvarnosti. Tako me zadivljuje što O-antifonu „O Istoče“ molimo danas, 21. prosinca, na dan zimskoga solsticija, koji označava najdužu noć i najkraći dan u godini na sjevernoj hemisferi, a obilježava se u brojnim kulturama diljem svijeta. To je dan novoga rađanja sunca kada svakim danom svjetlost sunčeva raste, a tama se umanjuje. U riječima „O Istoče“ nalazimo nadu u novo i vječno svjetlo koje nikada ne će zaći. Da bismo razumjeli ovu antifonu, moramo se uteći latinskomu izvorniku. Ondje se »Istok« kaže »Oriens«, a ta riječ može na latinskom značiti i »izdanak« i »istok«. Biblijska pozadina proročanstvo je proroka Zaharije koji Mesiju naziva „Izdanak“. U antifoni umjesto »Izdanak«, imamo »Istok«. Isus je izlazeće sunce i njegovo svjetlo – njegovo vječno “Svjetlo od svjetla” – sja usred najveće tame i čini najtamniji dan u godini blistavim.
Vidjeli smo to i u današnjem Evanđelju. Iako je Ivan Krstitelj u tami Elizabetine utrobe, Isus dolazi u Marijinoj utrobi i obasjava tu tamu svojim svjetlom i radošću. U našem svijetu, u našim dušama, tama je svugdje gdje Krist ne svijetli. I svi znamo da ima puno tame: tjeskoba, zabrinutosti, zločina, rata, mržnje, nasilja, zavisti, siromaštva i zanemarivanja, zlostavljanja i manipulacija. To su mjesta gdje je Krist izbačen, na kojima vlada mrak, tako da oni koji su u tami mogu činiti ono čega bi se stidjeli učiniti na svjetlu. Zato je obraćenje toliko važno u došašću. Isus dolazi na svijet upravo da nas izvede na svjetlo. Tako će Zaharija, u svojem hvalospjevu „Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov“, kad govori o Mesiji, reći: „Pohodi nas mlado sunce s visine, da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi naše noge na put mira.”
Isus dolazi izvesti na svjetlo one koji sjede u tami i sjeni smrti, da upravi noge naše na put mira. Isus nam u tome svaki dan pomaže, kada u euharistiji, zajedno s njim, ulazimo u njegovu smrt kako bismo zajedno s njim uskrsnuli na život. Dok svećenik podiže Krista, sjajnu zvijezdu Danicu, Svjetlost vječnu, u vjeri prepoznajemo da je On odgovor na vapaj današnje O-antifone.
O Istoče, o Svjetlosti od svjetla Očeva, ti Sunce pravde istinske: ograni bijedi čovječjoj, što tumara po tminama ljudskih bespuća! Prosvijetli sve što gube se u smrtnoj sjeni nemiloj! Razgrni, ukloni nam zastor s očiju da u tebi se divimo svim krasnim Božjim djelima i u tvom svjetlu vidimo potrebu svojega bližnjega.
ČETVRTAK – 22. prosinca
»O Kralju sviju naroda, kog srdačni im žudi plam, od ugla silni kamene, što rajski dom i zemski hram u jedno spajaš: dođi već i čovjeka, svoj zemljan stvor, iz crnog jada spasi sam!«
Iz svetoga Evanđelja po Luki (Lk 1, 46-56)
U ono vrijeme: Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje! Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svojega, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.
Današnja O-antifona „O Kralju sviju naroda“ ponovno nam pomaže vidjeti kako se Crkva priprema za Gospodinov dolazak te pruža vrlo bogat uvid u razumijevanje današnjih čitanja. U njoj se izričito govori da je Isus Kralj svih naroda, ne samo Izraela, nego svih naroda koji za njim čeznu, makar i nesvjesno. On je ugaoni kamen koji pogane i Židove spaja u jedan narod. On je stvoritelj svih ljudi. Stvorivši čovjeka od praha zemaljskoga, udahnuo mu je dah života, dušu. Marija u današnjem Evanđelju izričito nam je posvjedočila na što je naša duša pozvana. Svojim hvalospjevom: »Veliča duša moja Gospodina“ pokazala je da su naše duše stvorene kako bi veličale Boga. Riječima Marijina hvalospjeva i mi imamo razloga veličati ga zato što gleda na nas, neznatne, i čini nam velika djela. On je uvijek milostiv prema onima koji ga se boje. Snagom mišice svoje brani nevine, slabe i malene, raspršuje ohole. Silne skida s prijestolja, a uzvisuje neznatne. Gladne napunja dobrima, a bogate otpušta prazne.
Marijin Veliča, kao što to bibličari ističu, bio je sinteza svjedočanstava poznatih žena Staroga zavjeta. U današnjim misnim čitanjima može se vidjeti preklapanje između Marijina Veliča i Anina hvalospjeva, nakon što je Bog uklonio sramotu njezine neplodnosti, kad je začela dijete, koji će postati veliki prorok Samuel. Redak iz Anina hvalospjeva „Bog diže slaba iz prašine, iz bunjišta izvlači uboga da ih posadi s knezovima i da im odredi počasna mjesta“ osobito pristaje današnjoj O-antifoni u kojoj se doziva Kralja naroda da dođe, i čovjeka, svoj zemljan stvor, iz crnoga jada spasi sam. To je ono što je Bog učinio za nas rođenjem Isusovim. Po muci i križu svojega ljubljenog Sina, podigao nas je iz prašine i bunjišta grijeha da nas posadi na počasna mjesta u svojem kraljevstvu. U tome je i smisao Božića. Kad bismo shvatili ovu stvarnost, nikada ne bismo mogli prestati pjevati Marijin Veliča, koji je uzor molitve ukorijenjene u prošlosti, ali otvorene budućnosti.
Slušajući Marijin hvalospjev, i mi se s njom zajedno možemo radovati mnoštvu darova kojima nas je obdario Gospodin. Možete li se prisjetiti vlastite povijesti, koje je velike stvari Svesilni učinio za vas? Što ste učinili da pokažete svoju zahvalnost? Ti nam darovi nisu dani samo za nas same. Naša je zadaća, u skladu s tim darovima, osigurati da Božju ljubav opipljivo dožive siromašni, slabi, marginalizirani, izopćeni i grješni u našoj vlastitoj sredini. Činim li nešto za njih i što ću ovoga Božića učiniti za njih? Prvo kako možemo pomoći ljudima u potrebi, kojih je danas na pretek, uslijed ratova, migracija, klimatskih katastrofa i potresa, jest da najprije danas za njih molimo.
O Kralju svih naroda, mi zaufano molimo da danas posvud obnoviš i snagom Duha pohodiš sve narode u kojima se miješaju vrline i opačine. O Kralju, dođi, svoj zemljan stvor, iz crnog jada spasi sam!
PETAK – 23. prosinca
„O Emanuele, Spase blag, Zakonošo i Kralju naš, ti nado sviju naroda, što milostiv ih izbavljaš: o dođi, dođi s neba, Gospodine i Bože naš, da spasenje nam vječno daš!“
Iz svetoga Evanđelja po Luki (Lk 1, 57-66)
Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.
Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca — Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa: »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.
Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji god su čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu ruka Gospodnja bijaše s njim.
Rođenje Ivana Krstitelja, o kojem smo slušali u današnjem evanđelju, bio je poseban događaj u pripravi za Isusov dolazak. Međutim, više nego na samo rođenje, Luka stavlja naglasak na obred obrezanja, na kojem dječaku daju ime Ivan. Elizabeta odabire i daje svojemu sinu ime Ivan, što znači „Bog je milostiv“ jer je i sama rođenjem svojega sina iskusila da je Bog bio prema njoj milostiv. To je pišući potvrdio i Zaharija. Susjedi i rođaci, koji su prisustvovali obrezivanju, imali su tradicionalna očekivanja oko imena djeteta. Traže da se zove kao otac, Zaharija. Ali, morali su naučiti da je Bog taj koji bira ime i sudbinu ovoga djeteta. Pitaj se, koliko si otvoren za Božja iznenađenja?
Elizabeta i Zaharija bili su blagoslovljeni ovim novim životom u svojim poodmaklim godinama. I čudom neočekivana rođenja, te vezivanja i odrješenja Zaharijina jezika, ljudi shvaćaju da uistinu ruka Gospodnja bijaše s tim djetetom. Ivanovo ime „Bog je milostiv“ važno je za onoga koji će biti Božji poslanik. On će pokazati lice Božje, Jaganjca Božjega. Samo Ivanovo ime „Bog je milostiv“ bilo je proročanstvo kakav će biti Mesija kojega je on prorekao. Bit će milostiv i milosrdan. Upravo onako kako o njemu kliče današnja O-antifona.
„O Emanuele – koji si s nama Bog, u zemljan ovaj siđi log, u vrijeme ovo nestalno što dan za noć je uzelo i tamu svjetlom izjednačilo, jer grijeh je krjepošću proglasilo, i tu se ne zna što je zlo, i razlike pred dobrom nesta, i mnogi čovjek više ne zna kud i da li dobar mu je put. O Emanuele, ti nado sviju naroda, što milostiv ih izbavljaš: o dođi, dođi, Gospodine i Bože naš, da spasenje nam vječno daš!“
Priredila: s. Meri Gotovac
