Preminula s. Eleonora Marija Juzbašić
s. Eleonora Marija Juzbašić

Rođena:      16. veljače 1952.
Prvi zavjeti:   14. rujna 1975.
Umrla:           7. veljače 2021.

U devetnici BDM Lurdskoj, koju je sestra Eleonora Marija osobito štovala, 7. dana mjeseca veljače, dok su sestre iz Doma sv. Josipa u Đakovu sudjelovale na euharistijskom slavlju, pozvao je Gospodin našu dragu sestru na slavlje u vječnost.

U svojem životopisu piše da je od svojih kršćanskih roditelja Antuna i Ane rođ. Vućičević, željno očekivana došla na svijet 16. veljače 1952. godine u Županji. Od dvanaestero djece, bila je sedmo dijete u obitelji. Troje djece umrlo je u ranoj dobi, a odraslo ih je devetero, pet sestara i četiri brata. Krštena je 19. veljače u Župi Mučeništva sv. Ivana Kristitelja u Županji. Prvu sv. Pričest primila je 1958. godine, a već sljedeće godine i sv. Potvrdu. Nakon ovoga velikog dana za nju, slijedio je veliki dan za cijelu obitelj: najstarija sestra Marija – Ljubica stupila je u samostan u Đakovu i ulaskom u novicijat dobila je ime sestra Anela. Eleonora je tako ostala najstarije žensko dijete u obitelji. Osnovu školu pohađala je u Županji do 1967. godine, kada se s radošću opredijelila za zvanje koje je od ranoga djetinjstva osjećala, a na koje ju je potaknula i majčina životna želja: imati sina svećenika.

U svojem životopisu piše: „Sama sam osjećala da bi moj život trebao biti vruća molitva Gospodinu koja bi zapalila srce kojeg od moje braće, da ga i od njih netko slijedi. Prvenstveno zahvaljujem za svoj poziv Gospodinu koji zna kakva sam a ipak me pozvao, zatim dragim roditeljima koji su mi, primjerom života, svjedočili njegovu vrijednost i koji su me velikodušno darovali Gospodinu. Nadalje zahvaljujem pobožnom i požrtvovnom Gospodinu Župniku, kao i lijepom primjeru naših sestara čiji život me je privlačio. Rado sam boravila u njihovoj zajednici kada su mi obiteljske prilike dopuštale. Dana 19. srpnja 1967. godine bio je sretni dan – dan kada sam stupila u samostan.“

Nakon završenoga aspirata sestre poglavarice šalju je u Austrijsku provinciju, u Graz, gdje je skoro dvije godine radila u obdaništu s djecom. Nakon povratka u Domovinu pohađala je trogodišnju katehetsku školu, i to u provincijalnoj kući u Đakovu. Kako se naučila brinuti u obitelji za svoju mlađu braću i sestre, tako je i sada pomagala u odgoju i išla je na roditeljske sastanke kandidaticama. Jako se veselila ulasku u postulat 1972. godine i nazvala ga je velikom milošću od Gospodina. U novicijat je stupila 1973. godine, a Prve zavjete položila je na Križevo 1975. godine. Nakon prvih zavjeta radila je kao katehistica u Đakovu do 1991. godine, kad je premještena u Vinkovce, gdje je bila kratko i, zbog ratnih prilika, pošla je u Laxenburg, u Austriju, gdje je radila s djecom naših prognanika. Od 1995. godine počela je raditi u jaslicama, u dječjem vrtiću u Krapini koji su držale naše sestre. Ali već 1996. godine, nakon operacije kuka, premještena je u Marijin dom na Vrhovcu, gdje je obavljala razne poslove, prema mogućnostima, a najviše je izrađivala ručne radove. Kad je potres pogodio Zagreb, u ožujku 2020. godine, zajedno sa skupinom sestara privremeno je boravila u Đakovu. Zbog uznapredovale bolesti prije mjesec dana došla je ponovno u Đakovo, u Dom sv. Josipa, gdje je ostala do svoje smrti.

Sestra Eleonora Marija godinama je naviještala Božju riječ kao katehistica u Đakovu te nije mogla proći gradom, a da svakomu ne kaže po koju lijepu riječ i uputi radostan pozdrav. Bila je radosna redovnica i voljela je drugima pomagati. Činila je to kad god je imala priliku. Ona je sa sestrom M. Stjepankom Lacković (1914.-2004.), također katehisticom, radila niz godina. Neumorno su, gotovo danonoćno, imale pouke za sakramente onima koji nisu smjeli dolaziti na redovite pouke zbog komunističkoga režima. Uz podršku mons. Ćirila Kosa (1919.-2013.), đakovačko-srijemskoga biskupa, kao i uz pomoć tadašnjega đakovačkog župnika, mnogima su organizirale krštenje i vjenčanje, darujući svoje vrijeme i žrtvujući se do krajnjih granica.

Kad više nije mogla katehizirati u župi, našla je druge prilike u kojima se rado susretala s ljudima koji traže Boga, te im je svojim savjetom i duhovnošću rado pritjecala u pomoć. U Marijinu domu na Vrhovcu imala je priliku susresti se s raznim grupama koje su koristile našu dvoranu za svoje susrete, te ih je rado upoznavala s našim utemeljiteljima i Družbom, a najviše se radovala širenju pobožnosti i molitve zagovora našim blaženicama, blaženoj majci M. Tereziji Scherer, blaženoj s. Ulriki Nisch i blaženoj s. Zdenki Schelingovoj. Tako je znala mnoge privesti sakramentalnomu životu. A i sama je doživjela milosti po zagovoru bl. majke M. Terezije. O tome piše u jednom članku za glasilo naše Provincije „U znaku Križa“: „Kad sam se i sama našla u velikoj potrebi, kada je trebalo aktivni, pastoralni život zamijeniti s danonoćnim bolima, uz mogućnost manjega rada, i to u punoj snazi, sa 44 godine života, što mi se činilo teže od same smrti, došla mi je u ruke molitva za bolesnike majci Mariji Tereziji koju od tada gotovo svaki dan molim, ne samo za sebe, nego za sve bolesnike. Nije došlo do čudesnoga ozdravljenja, ali je došlo do drugoga čuda: bolest, koja se proširila na sve zglobove, invalidnost, počela sam shvaćati kao i sve boli počela prihvaćati, osmišljavati, prihvaćati ih kao volju Božju i kao najbolji put moga posvećenja, kao i pomoć drugih.“

U teškim danima bolesti nije mislila samo na sebe, nego je telefonskim razgovorima tješila i hrabrila ljude u potrebi. Puno je trpjela zbog tjelesnih boli, ali je i dalje ostala vedra duha. Bila je jednostavna i spremna prihvatiti šalu na svoj račun te je voljela razveseliti druge.

Draga naša sestro Eleonora Marija, Gospodin nas je iznenadio tvojom smrću. Izmoli nam novih duhovnih zvanja koja će, poput tebe, navješćivati Radosnu vijest u zgodno i nezgodno vrijeme i biti podrška posebice onima koji su u nevolji.

U raju, oslobođena od svih boli, slavila Gospodina za sve što je učinio u tvojem životu i po tvojim nastojanjima!

s. Nada Martinković